Nije problem Slavica Stojan, dubrovačka povjesničarka književnosti i članica Glavnog odbora Matice hrvatske, koja za Srbe kaže kako su kao bube (čitaj - nametnici, uši) koje treba iskorijeniti. Problem su tisuće onih u Hrvatskoj koji isto tako misle. Jednom je Miljenko Smoje rekao da nisu problem oni koji viču „Za dom“ niti oni koji veličaju Antu Pavelića. Problem su oni koji šute.

U nedavnom intervjuu za DuList Slavica Stojan osvrnula se na srpska svojatanja dubrovačkog kulturnog nasljeđa, pa je između ostalog poput pokojnog Franje Tuđmana koji se hvalio kako u svojoj kući nema Srba, ustvrdila da već dugo, Bogu hvala, u svojoj kući nema buba, odnosno Srba. Slavica Stojan samo je, ponavljam, uznemirujuć primjer, a posljedice su ono što ostaje iza Slavica Stojan i njoj sličnih kreatura.

Moj Split išaran je ustaškim grafitima i pored njih svakodnevno prolaze moje kolege Srbi koji rade u Splitu. Vrijedni su to momci koji gotovo u pravilu hrane svoje obitelji u Srbiji mukotrpnim sezonskim radom na Jadranu. Ovih dana crvenim se zbog njih, jer se osjećaju nelagodno. Kao bube koje treba istrijebiti. I uvjeravam ih, mada oni to znaju, da je Split siguran grad za njih. I da je Slavica Stojan samo jedna u nizu moralnih nakaza na koje se obazirati ne treba. No ponavljam, ona nije problem. Problem su oni koji šute.

Ono što nas sve mora i treba zabrinuti pitanje je – zašto! I bojim se da ga se malo ljudi uopće usuđuje postaviti. Mnogi kažu kako su za netrpeljivost prema Srbima uglavnom odgovorna neka djeca, ona šaraju po zidovima da će nekoga objesiti na vrbe. Ajde kada je o djeci riječ možda da je ljudski da progovorimo upravo o djeci, ali ne o djeci koja zadojena mržnjom šaraju fasade, već o djeci u Hrvatskoj koja takve stvari moraju gledati, a te se stvari odnose upravo na njih.

Slavica Stojan u borbi protiv buba (SCREENSHOT: YouTube)

O tom problemu, problemu o kojem se ne govori, snimljen je izvanredan film "Srbenka" Nebojše Slijepčevića, o djeci koja odrastaju u Hrvatskoj kao građani drugog reda, pod stigmom, u strahu. Kada govorim o djeci, tu mislim i na Srbe koji rade u Hrvatskoj, a koji su mahom mladi ljudi. Daleko od doma i kuće.

SRBENKA: Slika koju ćete vidjeti nije nimalo lijepa

Niti jedno dijete, bilo ono odgojeno u katoličkom, pravoslavnom ili islamskom duhu, nema pravo da u danas osjeća, doživi ili proživi bilo kakav oblik segregacije, ksenofobije, fašizma, bilo kakvog oblika verbalne ili fizičke traume samo zbog činjenice što je rođeno kao Srbin, Hrvat, Bošnjak, Rom ...

Taj mehanizam ljudske osjetljivosti na bilo čije djetinjstvo, empatije ako hoćete, mora biti jači od bilo kakvog pregnuća koje politika nastoji ostvariti. A politika generira mržnju umjesto snošljivost. Ona propagira traumu umjesto suživot. Politika koja potpiruje mržnju, umjesto ljubav. Slavica Stojan produkt je te i takve politike. Politike koja Slavici Stojan tolerira ono što javno govori.

Nema veće opasnosti za jedno društvo od opasnosti nasilja kojem su izložena djeca. Ako vršnjaci Srba koji žive ili rade u Hrvatskoj to ne znaju, nisu to donijeli od kuće, nama svima kao društvu nema pomoći, kao što pomoći i budućnosti nema ovoj i ovakvoj zemlji. Nema nam svima pomoći ako toleriramo ovakve poruke ili ako šutimo o njima kao da ne postoje, a samim tim jasno dajemo do znanja da se slažemo s njima. Ta veza je poprilično ambivalentna i suvremeni način života iznimno je težak upravo za mladost koja kroz društveni i medijski prostor traži ogradu od šovinizma, dakle autoritete koji će kazniti Slavicu Stojan. Autoritete kojih nažalost nema. Autoriteti u Hrvatskoj imaju sličan model. Možda ne tako direktan kao Slavica Stojan, ali podjednako zastrašujuć.

Tendencija političke elite u Hrvatskoj upravo je ta, da mlade naraštaje uče „domoljublju“, da ih se odgaja po ključu podrijetla, dok se u isto vrijeme odvija praksa koja Srbe predstavlja kao nepoželjne i neprijateljski nastrojene prema kultu domovine. Radikalno drugačija povijesno-politička vremenska zona koja se uspostavlja rehabilitacijom ustaštva pogoduje upravo tom obliku društvene stvarnosti koji poništava selektivno pamćenje, propagandno ispire mozak kolektivnim traumama što upravo obrasce identiteta postavljaju u kategoriju odanosti.

Srbi, dakle oni koji se ne osjećaju ugodno u atmosferi koja ponekad podsjeća na Njemačku tridesetih godina prošlog stoljeća, nalaze se na „nevidljivoj bojišnici“ svakodnevnog upiranja da dokažu lojalnost, odanost, koju okolina, što je posebno izraženo kod djece, od njih traži. Gorko i oporo je, dakle, ispričavati se kao pojedinac, potpuno svjestan da je svu našu sumornost generirala jedna posve suluda i promašena politika koju je na vlast doveo samodestruktivan narod koji i dalje njeguje mržnju kao svoju glavnu investiciju za budućnost.

Ukoliko svaki čovjek granice svog vidnog polja drži granicama svijeta, kako je to kazao Arthur Schopenhauer, u Hrvatskoj ih se mora definitivno pomaknuti. Hrvati kao narod moraju se ograditi od Slavica Stojan. Kako? Najbolje u svom okruženju. Ispričati se toj djeci koja žive ili rade u Hrvatskoj i reći im kako je Slavica Stojan mržnjom zadojena manjina. Manjina koje se ne smiju bojati. Jer većina Hrvata iako šuti, čvrsto vjerujem, ne misli tako. I zbog toga vjerujem da Slavica Stojan nije problem. Pravi problem biti ćete vi, moji sugrađani, ako se zbog nje ne ispričate Srbima u Hrvatskoj. Ja jesam, i vjerujte mi, kao čovjek se osjećam bolje.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Antifašistički vjesnik

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize"