Dvije su predstave, odigrane nedavno u zagrebačkim kazalištima, podsjetile na djela što ih obično svrstavamo u red klasike kada govorimo o književnosti jednog naroda, na ostvarenja što su trajno obilježila i svoje doba i svoje autore, nagovijestila vrijeme koje dolazi i nemir koji nosi u sebi, ali i postavila vječno aktualno pitanje: kako se odnositi spram njih, kako ih čitati danas? 

Jedna je, krajem veljače, nastala u Gradskom dramskom kazalištu Gavella u Zagrebu – riječ je o novoj inscenaciji kultnog romana Ranka Marinkovića „Kiklop“ u režiji Saše Anočića, a druga je, sredinom ožujka, u Zagrebačkom kazalištu mladih stigla iz Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci, gdje je, u koprodukciji s Dubrovačkim ljetnim igrama, prošle godine postavljena predstava „Michelangelo“ redatelja Sebastijana Horvata, temeljena na drami „Michelangelo Buonarroti“ Miroslava Krleže. 

Roman „Kiklop“ Ranka Marinkovića (Vis 1913. – Zagreb 2001.), tiskan 1965. godine, na daske HNK u Zagrebu postavio je prvi put redatelj Kosta Spaić daleke 1976. godine. Šest godina kasnije na filmsko platno prenijet će ga Anton Vrdoljak, a danas, 43 godine nakon praizvedbe, na pozornicu GDK Gavella donosi ga redatelj Saša Anočić. On je i autor dramatizacije i scenograf, dramaturginja je Petra Mrduljaš, kostim u duhu vremena kada se zbivanje događa, u sam osvit Drugoga svjetskog rata, potpisuje Marita Ćopo, autor glazbe je Matija Antolić, on i Jeremija Bundalo ulični su svirači koje gledamo i slušamo tokom izvedbe, autorica video materijala je Jelena Sušac, a oblikovatelj svjetla Zdravko Stolnik. Ansambl je to predstava, dvadeset je protagonista – sudionika igre, neki glumci i glumice tumače i više likova, a predvode ih Franjo Dijak u roli rastrzanog i nespremnog na izazove života Melkiora Tresića, profesora filozofije, Dražen Kühn igra sveprisutnu figuru Maestra, mentora i cinika ogrezlog u rakijanje, Živko Anočić je elokventni zajebant, simpatični pijanac Ugo, Amar Bukvić mračni Don Fernando, uloga zagonetnog kiromanta i zvjezdoznanca Atme povjerena je Filipu Šovagoviću, lik zanosne i kobne ljepotice Vivijane tumači Dijana Vidušin, a putene i mazne Enke Martina Čvek. 

Već samom pojavom roman tog hrvatskog novelista, dramskog pisca i esejista bio je događaj u tada jugoslavenskom kulturnom prostoru, ocijenjen je kao vrhunac Marinkovićeve proze, kritika nije štedjela pohvale. Ubrzo je u romanu uočeno i ono što će ga dovesti na kazališnu scenu i ovjekovječiti na filmskoj traci: u njemu se naime, lako prepoznaje da ga je napisao dramski pisac, a primijećena je i „logika gradnje materijala bliska filmskoj dramaturgiji“ (Pavao Pavličić). Ono što ga pak, na planu sadržaja, duha i atmosfere odlikuje naglasiti će Ivo Frangeš - „To je strah strašniji od smrti, jer klasična smrt negira pojedinca, ili pojedince, u ime načela koja se mogu ne prihvatiti, ali se mogu razumjeti: u Kiklopiji, kojoj prijeti bezumni, totalni rat, sve je besmisao. Bezumno, bestijalno mumljanje fašizma nije zahtijevalo posebno istančan sluh … junaci Marinkovićevi izubijani su, puni modrica i ožiljaka, trauma emocionalnih, političkih i fizičkih, a jedino boštvo koje se nad njima nadnosi jest Timor, Phobos, Strah.“ Rekao bi sam Ranko Marinković u romanu: „Golem je kamen Polifem navalio na vrata svijeta: tu vlada muk i mrak i strah od jednookog gada“ 

Kiklop Polifem, sin boga Posejdona i nimfe Toose, za kojega smo prvi put čuli u drevnom mitu, potom u devetom pjevanju Homerove „Odiseje“, a pobliže ga upoznali u Euripidovoj satiričkoj drami „Kiklop“, u Marinkovićevom romanu stigao je kao simbol i opomena bezumlja i horora rata, kaotičnog svijeta i strahom obuzetog čovjeka, pojedinca nemoćnog suprotstaviti se tom besmislu i ništavilu – zlokobna je to slika nas samih zatočenih u spilji Polifema, obuzetih stravom, užasnuti poput kukca izvrnutog na leđa u očekivanju neumitnog kraja, ili čuda koje će nas izbaviti. 

Saša Anočić, trogodišnjak u dane pojave romana (Osijek 1968.), uz dramaturginju Petru Mrduljaš, nije se trebao previše dvoumiti kako pristupiti inscenaciji - nedvojbeno je, u osnovi, na djelu fragmentarna dramaturgija, pitanje je zanatske vještine i osobne sklonosti vrsti i načinu kazališnog postupka taj niz sličica, prizora i scena skladno povezati i sklopiti. Ujedno, dijaloge je već imao ispisane perom vrsnog dramatičara – ne treba zaboraviti da je autoru teatar vrlo blisko i znano područje, prije „Kiklopa“ već je uprizoren njegov sjajni dramski mirakul „Glorija“, njegova najpoznatija i najizvođenija drama iz 1955. godine, a iza njega je i mudra knjiga „Geste i grimase“, odabir kritika i eseja o drami, kazalištu i filmu. Sigurno stoga ne slučajno i glavni se junak, ili anti-junak u romanu i predstavi, Melkior Tresić, izdržava pišući dramske, odnosno kazališne kritike! 

Preostalo je, međutim, ono ključno, problem svake dramatizacije, posebno veće romaneskne cjeline, a to je: što odabrati, a što izostaviti? Roman od nekih 400 stranica nužno je sažeti, sublimirati, pripovijedanje može sebi dozvoliti neslućene širine, dramski narativ to ne dopušta, predstava, ma trajala ona i puna tri sata čiste igre, mora se puno ekonomičnije koristiti materijalom koji posjeduje. A nudi se, zaista, puno toga – snovi i snoviđenja, misli i asocijacije, halucinacije, monolozi, dijalozi, solilokvij, ideje koje oblikuju svijet, ali i sudbinu i živote svakog pojedinog aktera, surova stvarnost početka ratnog bezumlja u nekom malom, neimenovanom gradu u provinciji, sukobi, tučnjave, svađe, portreti ključnih aktera, nosilaca svega što se događa, raznolika mjesta zbivanja tih događanja, birtije, kafane, krčme, kasarna i ludnica, intima spavaćih soba i budoara, naposljetku užas, horor rata koji se pomalja na horizontu i kaos koji nosi u sebi i širi ga oko sebe …

S pozornice nas se podsjetilo na neprolaznu veličinu Marinkovićevog „Kiklopa“ (FOTO: Gavella)

Otuda i odluka da se glavnim likovima, ženskim i muškim, povjeri teret čitave igre, da ih se ustoliči kao središnja mjesta oko kojih će se plesti i vesti sve ono što autori projekta nalaze da je bitno za pokazati na pozornici. To će i postati izvori iz kojih se napaja i teče život predstave, i to je prilično sretno rješenje, ujedno dvostruki dobitak: oni, naime, već u svojim replikama imaju upisano gotovo sve ono važno što se može i treba dogoditi, a sami po sebi su dovoljno markantni i zaokruženi, u punini svojih života, da bi mogli ispuniti taj zadatak i nositi predstavu na svojim leđima. Kraj prvog čina odlično ilustrira taj postupak preuzimanja gotovih rješenja iz romana. Melkior, odnosno Franjo Dijak, koji tu nesigurnost i izlomljenost lika, nesnalaženje u vremenu i prostoru nosi kao konstantu svoje igre, reći će opisujući sebe u završnici prvog čina: „… nisam ratnik da bih povjerovao u pobjedu, nisam državnik … nisam vjernik da bih vjerovao u trublje anđeoske na posljednjem sudu, nisam pjesnik da bih povjerovao u slavu … nisam očajnik. Ja sam čovjek, začet u sljepilu strasti, u mraku utrobe, porinut u vrijeme za mučno trajanje.“ 

I time je sve rekao o sebi, svojim strahovima i skrovitim strepnjama, kaosu svijeta u kojem se ne snalazi. „Ništa ne trebam. Kubni centimetar vode, prljave! ... da živim kao mikrob, to je meni dovoljno…“, ponoviti će nešto kasnije, interniran u ludnici, na samoj granici opstanka, pred ambisom što dijeli život od smrti, skrhan tim ponorom iz kojega ne vidi izlaz. Naravno, sve smo to mogli pročitati, doslovno, u samom romanu, Anočić to neskriveno prenosi na scenu, dovoljno mu je pokriće snaga Marinkovićeve riječi, čak niti glumac tu nije na prvom mjestu. 

Roman, pa tako i predstava, prepuni su tih malih, na prvi pogled neprimjetnih, zagonetnih pretinaca u kojima se krije moćna riječ autora, točna i precizna dijagnoza stanja u kojem se nalaze junaci i doba koje nose ili koje najavljuju: kako i da li postoji Budućnost, što je Historija, a što Rat, što ako se, jednog dana, stvari počnu odvijati naopako, ako posljedice iznevjere uzroke, ako se iz kokošjih jaja izlegu zmije, ako se iz papagajskog jezika rodi nova lingvistika, retorika, logika pa i literatura? Mnogo se toga govori u offu, mnogo prepušta filmskom jeziku, buka i galama nekih prizora dimna su zavjesa koja često i nehotično više otkrije neko što skriva – predstava je to ne velika, niti bitno nova u otkrivanju nekih nepoznanica ili nedoumica Marinkovićeve proze, ali potrebna i dobrodošla, makar i kao lektirni naslov, da nas još jednom, nakon toliko godina, i s pozornice podsjeti na neprolaznu veličinu Marinkovićevog „Kiklopa“. 

Autorski dvojac, Sebastijan Horvat kao redatelj i Milan Marković Matthis kao adaptator i dramaturg u predstavi „Michelangelo“ rađenoj prema drami „Michelangelo Buonarroti“ Miroslava Krleže kreću sasvim drugim putem. Krleža (Zagreb 1893. – Zagreb 1981.), amblematsko ime hrvatske književnosti, ovdje je tek polazna osnova, temelj na kojem će se graditi dramsko tkivo predstave. Stoga je i dijele na dva segmenta: prvi u osnovi nosi prizore Krležine legende „Michelangelo Buonarroti“, iz prvih desetljeća prošloga stoljeća, snažnim, dojmljivim slikama uokviruje ono što se događa u drami, prije svega dvojbu glavnog lika nad sobom i svojim djelom, predstava i počinje njegovim obraćanjem Svevišnjem: „Melješ me, mrviš i daviš, Gospodine. Biješ me i gaziš. A ja ništa ne mogu. Samo stenjem pod tvojom težinom, Gospodine. Ležim u tom grobu prokletom, mislim na Tebe, patim se, a ti šutiš. Tako krvnički, okrutno šutiš. Zašto šutiš, Gospode? Zašto ne odgovaraš? Zašto dopuštaš da se ovim teretima zasut davim u patnji. Nikad ništa. Apsolutno nikad ništa, Gospodine!“ 

Odgovor neće dobiti, furiozni prizori prvoga dijela, gotovo osamdeset minuta, teku neprekinuto, sve je tu. I Sikstina, i krčma, i pijanci i papa Julije i kardinal Bozanić, svetice i bludnice, raj i pakao, pleše se, pjeva i igra punom snagom. Postoji ono gore, ono u sredini i ono dolje, u tim kavezima-kutijama sve se odigrava. Scenografsko rješenje dao je Igor Vasiljev, kostim Belinda Radulović, glazbu potpisuje Karmina Šilec, a scenski pokret Ivana Kalc. Glumački ansambl broji 12 članica i članova, upotpunjen je zborom HNK Ivana pl. Zajca, gomila je to ljudi na pozornici, predvodi ih odličan Rakan Rushaidat u naslovnoj roli, tu su i Aleksandar Cvjetković, Tanja Smoje, Nikola Nedić, Olivera Baljak, Jerko Marčić, Jasmin Mekić, Jelena Lopatić, Dean Krivačić … 

Drugi dio predstave odmak je od Krležine drame, bar kada je o izvornom tekstu riječ, no traženje odgovora na pitanje koje postavlja „Michelangelo Buonarroti“ se nastavlja, samo sada smo na terenu neke druge osjećajnosti, igra se neka druga drama, drama samih protagonista kazališnog čina, ali i nas, gledatelja, publike koja se neumoljivo uvlači u sam kazališni proces. Kaže Matthis: „U radu na predstavi 'Michelangelo' počeli smo od pitanja koje glavnom junaku upisuje Miroslav Krleža: za koga ja radim? Krleža tijekom cijele drame veličanstvenim stilom lukavo gradi sliku renesansnog genija samo da bi je, izloživši je materijalističkoj kritici, uništio. Ali njegova pozicija nije cinična. On ne dovodi u pitanje Michelangelovu genijalnost, već je samo suprotstavlja njegovoj nemogućnosti da osvijesti svoju osobnu ciničnu poziciju sluge klase koju prezire.“ 

Drugi dio donosi tu razmiricu i raskol unutar ansambla, pitanje svrhe i smisla jedne kazališne predstave, netrpeljivosti i sukobe pojedinca i grupe, neki prizori podsjetiti će vas na Frljićev teatar, uvodi se pojam „dramaturgije izdaje“ koja vuče korijene iz Brechta, ali „predlaže očuđenje, začudnost, u vremenu fragmentacije, pluralizma, aproprijacije, vremenu koje ima sasvim drukčiju dinamiku od Brechtova, koje je bilo vrijeme regulacije, standardizacije, jednog centra“. (M. M. Matthis) 

No, temeljno, ključno pitanje vlada i prvim i drugim dijelom izvedbe: „O, kamo da idem? Kamo? Bolje je da se vratim natrag u grob, u tišinu pod kamenje.“ Nije li ono Melkior u „Kiklopu“ zavapio: „Ništa ja ne trebam. Kubni centimetar vode, prljave! Da živim kao mikrob.“ Dvije predstave, dva pristupa, dva stila i osjećaja kazališta, oslonjenost na tradiciju i okrenutost novom, istraživačkom i tragalačkom putu u čitanju klasika hrvatske dramske baštine. Teatar koji postavlja pitanja bitna za vremena u kojima su ta djela nastajala kao i za ona doba koja anticipiraju, u kojima mi danas živimo. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Gavella