Još samo nekoliko nas sati dijeli od izborne šutnje i dana kada se lica Milana Bandića i Ive Josipoviće neće pojavljivati u svim tv terminima i iskakati sa svake novinske stranice. Kampanja se posljednjeg dana zaoštrila do maksimuma i nedostaje još samo da netko isuče sablju i zavuče je u prsa protukandidata. Kako bilo, ovo je zgodan trenutak da vidimo što o svemu misli naš kum i lavčina, nadaleko poznati veleizdajnik Boris Pavelić, koji nam osim kolumne donosi i „epsku“ novogodišnju pjesmicu

Kartagu treba razoriti, HDZ razgraditi, Bandića pobijediti – to je jasno kao bijeli dan. Baš kao što je konzulu antičkoga Rima Marku Porciju Katonu Starijem bilo jasno da Rim mora razoriti Kartagu želi li ostati jedinom vojnom silom ondašnjega svijeta, tako je danas jasno da bez konačne razgradnje HDZ-a, kao i bez Josipovićeve pobjede nad Milanom Bandićem, neće biti europske Hrvatske.

Katonova je upornost odavna već postala poslovičnom. Svaki govor u Senatu, neovisno o temi, završavao je istom rečenicom: »Ceterum censeo Carthaginem esse delendam (Uostalom, Kartagu treba razoriti)«. Na kraju je tako i učinjeno: u Trećem punskome ratu Kartage i Rima, polovinom drugoga stoljeća prije Krista, jedan od najmoćnijih gradova antičkoga svijeta, smješten na području današnjega Tunisa, Rimljani su zbrisali s lica zemlje. Katonov, pak, uporni prijedlog – »ceterum censeo« – postao je uzrečicom za svaki posao koji se ima obaviti pod svaku cijenu i svemu drugome usprkos.

Današnji je hrvatski »ceterum censeo« obrnut od divljenja kojom javnost obasipa Jadranku Kosor nakon što je izbacila Ivu Sanadera. To je divljenje štetno i naivno, jer nije Jadranka Kosor spasila europski put Hrvatske, nego tek na neodređeno vrijeme odložila konačnu agoniju HDZ-a. Jer, nismo li se istim, do apsurda identičnim frazama divili Sanaderu kada je izbacio Pašalića, samo što smo tada najavljivali »detuđmanizaciju HDZ-a«, a danas očajnički trubimo o »desanaderizaciji« HDZ-a? Kakva je to europeizacija koju bi trebao provoditi Božidar Kalmeta, onaj što je svetačkoga lica stajao iza Kosorove dok je objavljivala Sanaderovu ekskomunikaciju? Kakvu to europeizaciju može provesti Vladimir Šeks, taj zli duh hrvatske politike, koji je politički pokopao još jednoga svojeg voljenoga šefa? Kakvu to europeizaciju može provesti Jadranka Kosor, političarka iz Tuđmanove i Sanaderove retorte, čiju ćemo autoritarnost, strahujemo, tek morati upoznati? Nije, naime, problem u ovome ili onom HDZ-ovome političaru; problem je u mentalitetu, u filozofiji te stranke. Njezin je temelj, smisao postojanja, negacija europske Hrvatske. Mentalitet HDZ-a protivi se europskome načelu snošljivosti i djelovanja javnome interesu u korist. I zato, dok se hadezeovština ne razgradi kao što se razgradio komunizam, za Hrvatsku neće biti Europe. 

Posve je isto i s Milanom Bandićem. Ovih dana zemljom kruži elektronska poruka koja bolnom izravnošću podastire političko nesvjesno što ne dospijeva do medija, ali postoji, djeluje i čvrsto spaja HDZ i Bandića. Glasi, doslovno, ovako: »Još desetak i nešto dana, nema više Mesić Stipana odlazi redikul i svjedok Haški, slađe mi je to nego sir paški. Odlaze Buda, Jakić i drugi udbaši dolaze Hercegovci naši. Milan je rodom iz Gruda, virujte, čovik ima muda. Uspio je SDP razorit, nije to bilo lako sorit i on i Jurčić tamo su bili, figu u džepu stalno su krili. Ovo nam je slamka spasa i Franjo bi za njega glasa. Bit će u ambasadama smjena, neće više biti Jugoslavena. Josipović je umanjenica od Broza, nedopustite da nas sroza. Zato, sinovi hrvatskih ustaša i partizana, glasujte za Bandić Milana. Sretna nova!«. To je, eto, i danas istinski HDZ. Da nije, ne bi se europejac Sanader udavio u političkome bunilu. Da nije, ne bi se uvijek isti ljudi mogli pretvarati da provode oprečne politike: malo šovinizma, malo Europe. Da nije, ova bi se zemlja u dvadeset godina makla s mjesta, pa ne bi i danas bila smiješana u neprepoznatljivu gvalju zapadnog Balkana. Ali ona, eto, jest smiješana. A to će i ostati dok se ne provede klasična krilatica političke nužnosti: Kartagu treba razoriti.

Objavljeno u Novom listu 7. veljače 2010. godine