Pretoplo je za početak novembra. Kaputi, još obješeni u ugradbenim ormarima, trunu u mrtvačkim najlonskim vrećama, meteorolozi i onaj pensilvanijski svizac su nervozni (ko zna hoće li uopće biti posla), ogromni ventili na ruskim plinovodima ne doimaju se odjednom tako strašnim; čak su i komarci – nebeske ustaše, vampiri močvarni četnici – odnekud ispuzali i od šija nam jedu. Samo jednu konstantu prostora i epohe, geografski i u slijepoj točki ove vremenske osi, čini se nije moguće izbjeći: blato, nažalost ne ono korčulansko, lipama nadsvođeno, već to što nastaje u nimalo epskom, nimalo mističnom srazu zemlje i neba i onda puni oči i grla; množi se dok sve ne izravna i sa samim sobom izjednači.

Vremenski uvjeti, ukratko, ekstremni su samo u svojoj predvidivosti i dosadi: iako neočekivani oni se ponavljaju kao melodije u čestitkama i portreti na novcu signirajući svojim neprestanim prisustvom jednu opću i temeljitu propast. Otprilike nalik onim ledenim vjetrovima, kišama, mrazovima i snijegu što non-stop šibaju stranicama Krasznahorkaijevih proza te pripadajućim, telegrafskim pulsom otkucanim njegovim rečenicama analognim predugim kadrovima Tarrovih filmova. 

Čitanje Krasznahorkaija manje-više svakome tko pokušava staviti na papir nešto više od menija ili mjenice predstavlja, ili bi barem trebalo predstavljati čisti mazohizam. Nevjerojatna kontrola koju posjeduje nad svojim još uvijek divljim životinjama-rečenicama, šamanistička usredotočenost na kotrljajući ritam litanije, šapa na detalju, svakodnevno bizarnom i bizarno svakodnevnom, koja ne ispušta kompleksne konce nadređene strukture koja bi se prije mogla krstiti idejom nego pričom – sve to na čovjeka koji pokušava pisati djeluje kao korbač na koži leđa, svaka rečenica kao beskrajni udarac; ožiljak koji ga još dugo podsjeća koliko je nedorastao i ništavan. Kao takav Krasznahorkai je neka vrsta personifikacije tjeskobe utjecaja, semafor koji stalno pokazuje crveno kao svjetionik u kroničnoj noći i sef koji je potrebno probiti, drugim riječima: ono bez čega pisac, koji mora biti bar malo flagelant, nikako ne može.  

(FOTO: tumblr.com)

Ne treba, međutim, smetnuti da ovo bičevanje uvijek prati ekstaza, užitak čist i nepatvoren: hrana za nekrštene. Krasznahorkaija sam tako čitao svuda i često, pljujući pritom na sebe, muteći u žljebovima noktiju od ondje prisutne prljavštine tanki no nužan sloj blata. Pošto počesto robujem jeftinoj simbolici i kičastoj paralogici prostora, 'Satantango' sam, čim se pojavio u engleskom prijevodu, uzeo na vlak za Budimpeštu. Blato već u prvoj rečenici: obećanje i natruha blata; blato kao samoispunjujuće proročanstvo. Blato, naravno, do kraja. I nisam ga do toga kraja uopće ispuštao, usprkos pokušajima da se udavi mačka i onim čudnim, klempavim ušima koje iz filma izviru; dohvatila me noć, i kantunal su činili spaljeni stolovi nekih ćumeza u židovskoj četvrti.

'Melankoliju otpora' gutao sam također drndajući se blatnom ravnicom, vračajući se iz Beograda, u odličnom Čudićevom prijevodu. Mlatio je isti onakav vjetar i krckale su pod njim oranice spržene ledom, sa svih strana ustajali su i navirivali se zloguki kepeci-knezovi spremni da pobune rulju; apoteoza blata pod staklom: konzervacija, muzealizacija kataklizme, stratišta prevedena u svetišta, s jednog na isti jezik i obrnuto.

'Rat i rat', 'Posljednji vuk' i 'UnutraJeŽivotinja' pojavili su se nedavno, ne mnogo kasnije nego drugdje no ipak neoprostivo kasno, u prijevodima Viktorije Šantić, također sjajnim. Njih sam zaista čitao noću, u crno-žutom, rastočenom okviru monarhije, u raznim gradovima kroz koje teku i raznose ih čitave blatne rijeke, gradovima koji se polako slijevaju i lijepe u jedan. Mulj koji se pritajeno no pouzdano valja koritima, jedna nezaustavljiva, podvodna lavina, daje poseban miris pokrajini, specifičan miris i okus svom vremenu, koje je vrijeme općenito. 

Pretoplo je za početak novembra.

Lupiga.Com

 Naslovna fotografija: mostlyfilm.com