Naš povremeni suradnik Boris Rašeta analizirao je govor Jadranke Kosor u Dugopolju, u kojem je premijerka pozvala članstvo da se vrate zasadima prvog predsjednika Franje Tuđmana. Koji su to Tuđmanovi zasadi i kakvi ljudi su iz njih rasli? Rašeta u govoru primjećuje i klicu politike uravnilovke, pa zatim poentira otkrivajući zbog čega vrh HDZ-a pokušava posijati nostalgiju za Tuđmanovim vremenima. Tekst počinje scenom iz Metkovića, gdje Jaca ogrnuta Max Mara kaputom i zavijena šalom Burrbery kroči ulicama poplavljenog grada

Hrvatska demokratska zajebnica

Za poplavu u Metkoviću, Jaca odjenula šal Burrbery, kaput Max Mara cammel hair, zlatne naušnice Križić. Može se, ima se ... Odjevena kao milf verzija manekenke za Cro a Porter, u Dugopolju je u sličnoj opravici održala dug mobilizacijski govor stranačkoj sljedbi. Premijerka je, javili su mediji, izrazila uvjerenje da će "stranka pobijediti i na sljedećim parlamentarnim izborima, te je s tim u vezi najavila uvođenje reda unutar HDZ-a ističući kako se nekima mora reći da ne pripadaju toj stranci, jer ne poštuju načela na kojima ju je utemeljivao Franjo Tuđman.

'Svatko se mora zapitati - dodala je - što sam učinio za svoj narod i za Hrvatsku i što mogu učiniti još bolje i čvršće za svoju Hrvatsku ..."

Premijerka bez plana i programa

Trivijalne formule iz kenedijanskog kamelota, koje još imaju nekog smisla u anglosaksonskom vrijednosnom okviru, u sređenoj državi, u industrijaliziranoj su dugopoljskoj vukojebini odjeknule sasvim groteskno. Tko god je mislio da je Isak Babelj u krivu kad kaže da "banalnost nije samo loša i zla odlika karaktera, već da je "banalnost zločin" pa i još gore, "kontrarevolucija", ovdje  je mogao dobiti dokaz. Pozivanje na ocvale formule asketskog patriotizma potvrda su činjenice da Premijerka i dalje nema nikakav ažuran politički program, nasušno potreban zemlji koja klizi u ponor.

Od nje bismo u ovom trenutku očekivali šifre tipa: smanjit ćemo poreze i doprinose na plaće pa ćemo bruto cijenu rata pojeftiniti toliko i toliko; ili, otvorit ćemo nove slobodne industrijske zone; ili industrijalizacija plus vlast HDZ-a jednako Eldorado. Mogla je reći i: stvorit ćemo pogone za proizvodnju raznih galanterija za regionalne industrije, promijenit ćemo sistem poljoprivrednih poticaja, razvijat ćemo obrte, prodat ćemo sva državna zemljišta koja nisu u uporabi i time privući slobodni kapital, čuvat ćemo tečaj kune kao zjenicu oka - može i: uvest ćemo plivajući tečaj, što god, kako god, samo nek je konkretno - ali umjesto tog jezika preciznih zamisli, prva dama našeg gospodarskog broda počela je, odnosno nastavila, sipati šuplje fraze ... Umjesto tog  programa mogla je mirne duše recitirati lokalni napjev:

Nek ti kušin bude stina

Al Hrvatsku, sine, ljubi

Ili, jednako sadržajno;

Turio Ljubiša

Pivo da se ladi...

Pa bi im u smislu budućnosti odaslala jednako pregnantnu poruku. Hrvatska je danas jedva država. Kao gospodarstvo, zemlja je sramotno devastirana. Moralno je - posrnula. Ovoj pojavi razlog nije, kako tvrde neki "liberali", lijenost stanovništva i neradnički kompleks, nego krivo usmjerenje političke elite. Građani se ponašaju racionalno. Ako se nasuprot poštenog rada honorira lopovluk, bit ćemo lopovi. Ako poljoprivrednici dobijaju poticaje po hektaru a ne po toni proizvoda, gomilat će zemlju umjesto da proizvode proizvode. Ako će svake godine prosvjedima dobijati poticaje za kulturu pšenice, onda će prosvjedovati sa kulturom pšenice umjesto da zasade neku zahtjevniju vrstu. Profit se ostvaruje na kulturi prosvjeda a ne na kulturi zasada. Tu nema spora. Ako se u brodogradilištima svake godine ukrade 10 posto supstance, a država stalno daje jamstva, onda je jasno da racionalizacija poslovanja neće biti hit dana. Ako je "solunaštvo" izvor doživotnih tantijema - u zamjenu za novac traži se samo glas na izborima - onda je jasno da će se taj štetni sustav održavati dok god ima potporu odozgo i odozdo. U tom su smislu građani, kao glasači stanovite većine, svakako suučesnici u autorstvu nacionalne tragedije.

Vladimir Šeks i njegov mali prst upravljaju Hrvatskom

Jadranka Kosor je - to joj se mora priznati - hrabro udarila na korupciju, ali konačni ishod te bitke tek treba sačekati. Čini se prilično očitim da iza svega stoji Šeksov "mali prst" a ta činjenice ne uliva osobito ohrabrenje. Sve druge bitke premijerka je izgubila time što ih nije ni započela, ustrašila se otpora, a kako kaže luteranska poslovica - "bojažljiva guzica rijetko pusti radostan prdac ..." To ćemo vidjeti na idućim izborima. Jednako loše stoji Premijerka i s drugim dijelom govora, eksplicitno ideološkim. 'Nekima se", rekla je, "mora reći da ne pripadaju toj stranci, jer ne poštuju načela na kojima ju je utemeljivao Franjo Tuđman.' Prema njenom mišljenju, svi se moraju pitati što su učinili za svoju zemlju a ne za svoj džep, jer to nije program stranke koju je u teškim vremenima osnivao dr. Franjo Tuđman"...

Mladen Barišić - Brioni

Skoro da nema potreba dokazivati kako je baš Hrvatska demokratska zajednica najuspješnije mobilizirala armiju ljudi koja se "borila za svoj džep". Za to su im se javili i trećepozivci. Oni su to činili na moralno nedopustiv način, a to Kosor nije jasno naglasila iako je očito da je mislila baš na mangupe iz vlastitih redova. No osuđivanje "mišljenja na svoj džep" - nešto što  danas zvuči gotovo samorazumljivo - bez dodatnih objašnjenja, zapravo je hajka na tržišni sustav kao takav. O čijem bismo džepu trebali misliti? O njenom, na kaputu Max Mara? O Barišićevom, na odijelu Brioni? To sa "svojim džepom" je populistička boljševička doskočica iza koje se skriva cijeli jedan, po nas fatalan, sklop negativnih vrijednosti - egalitarizam prije svih.

Uravnilovka - to bi sve zaustavilo

Isak Deutscher u svojoj biografiji Staljina svjedoči kako je nekoliko uglednih pripadnika Politbiroa Staljinu tridesetih godina XX stoljeća predlagalo totalnu uravnilovku - potpuno izjednačavanje svih plaća u zemlji, na što je Staljin (čak i Staljin) zakolutao očima i rekao: pa to je ludost, to bi sve zaustavilo ... Osamdeset godina kasnije mi u tržišnom društvu nalazimo suludu osudu "razmišljanja o svom džepu" iako će svi računi za plin, struju, komunalije, dječje vrtiće i slične stvari sigurno neće biti plaćeni iz njihovih džepova niti su plativi u valuti koja se zove "što možemo učiniti za Hrvatsku".

Tuđman ne ide poslije Tuđmana

Usput, identično je, parazitsko uvjerenje u zadnjem Nedjeljom u dva demonstrirao i Milan Bandić, koji se pohvalio da je sagradio 2700 stanova (nije rekao da u njih ne žele ni socijalni slučajevi) te kupio par stotina autobusa i tramvaja, a ni riječi o nekom proizvodnom pogonu, obrtu, tvornici ili industriji da i ne govorimo, nije ni guknuo. Zagreb je, usput, nekoć bio prvi industrijski grad države od 20 milijuna stanovnika. Kosoričin povratak tuđmanizmu je, međutim, najveća od svih laži - ali barem ta laž ovdje djeluje ohrabrujuće, jer će ta stranka sigurno izgubiti izbore pa je prilično svejedno okreću li se Tuđmanu ili Konfuciju. Neko je ozbiljno okretanje Tuđmanu, uostalom, sasvim nemoguće. Niti jedna bitna sastavnica Tuđmanove politike - "humana razmjena" stanovništva, politika prema BiH, veličanje frankizma, odnos prema manjinama i slično - danas ne može biti prevedena u operativni jezik politike. Kalif možda ide nakon Kalifa, ali Tuđman ne ide poslije Tuđmana.

Baštinik na političkoj margini

Savršeni baštinik očevih ideja, Tuđman dr. Miroslav, njegov dvojajčnani politički blizanac, danas parazitira u politici na samoj njenoj margini, a ne treba sumnjati da bi jednako prošao i Tata ("pleti kotac ko i otac") kad bi kojim slučajem uskrsnuo. Zato je zaklinjanje Jadranke Kosor u Tuđmana nemušti izraz po svemašnje idejne praznine ne samo u vodećoj hrvatskoj stranci, nego i na hrvatskom desnom centru, koji je izgubio većinu oslonaca pa živi još jedino na način "fantomskog uda"; kao osjećaj da još uvijek imamo izgubljenu ruku, glavu oca domovine ili neki drugi organ ... Od Tuđmana smo naslijedili državu - točno je rekao da je sad naša i bit će takva kakvu je sami napravimo - te onih 200 najbogatijih obitelji, ali to nisu baš neke stvari koje ulivaju nadu u bolju budućnost. No kad vidimo Đuru Pericu koji je stranačkoj šefici poklonio dres Hajduka iz 1971. godine, bez socijalističkih obilježja, sa šahovnicom, onda tek možemo uočiti da je onaj kaput od kamilje dlake iz Max Mare, zapravo, pokazatelj da je čak i takav stranački vrh svjetlosnim godinama ispred stranačke baze.

Boris Rašeta