IZ OBJAVLJENE ZBIRKE NAŠE JAGODE KLJAIĆ: Priče gdje ćete prepoznati neka svoja mjesta i gradove iz nekih drugih vremena
Našoj vrijednoj suradnici, Jagodi Kljaić, ovih je dana iz tiska izašla zbirka kratkih priča pod naslovom Pjesma za korzo – Glinski spomenar. U njoj je, na 136 stranica, 26 priča o rodnom gradiću Glini iz vremena autoričinoga djetinjstva i mladosti.
Ilustracija objavljena u zbirci - Rijeka miruje, autor: Milan Baltić - Mika
U recenziji zbirke, koju potpisuje književnik Drago Kekanović, među ostalim stoji: „Vremena, naravno, (odavno) nema, ali ja ne 'skidam' pogled s Pjesme za Korzo; ništa ne preskačem, čitam, čitam; na djelu je, što bi današnji teoretičari književnosti rekli: pravi 'užitak u tekstu'. Obaveze pritišću, savjest ne miruje, također, a ja sam još uvijek u Glini, gradu kojeg jedva da poznajem, a koji mi je odjednom tako prisan i blizak, tako sličan (a opet drugačiji) gradovima u kojima sam živio; nijanse tu presuđuju, bolesnom (rekao sam već) upornošću tragam za tim posebnostima i 'nijansama'. I, što je presudno za okretanje sljedeće stranice, nalazim ih u svakom odjeljku ove subjektivne (kakva bi drugačije bila?!) 'historije'. U jednom času, ipak, stiže ključno pitanje: kad se već ne odvajaš od teksta, što je to ovdje tako različito od sličnih rukopisa i knjiga koje su ti već prošle kroz ruke? Meni, vazda sitničavom i skeptičnom, odgovor je stigao brže nego što sam očekivao. Bilo je to pitanje na pitanje: Kada si se posljednji put susreo s knjigom tako istinske ljubavi prema svom gradu?! Predane, čiste, ljubavi, bez ijedne ružne primisli?! Odavno, priznajem, nisam imao takav susret. Da, o tome se radi. U ovim se rečenicama, (koje bi da zaustave vrijeme, naravno), ljubav prema rodnom gradu pretače u nešto više od same sebe: ovo je knjiga odavno zaboravljene ODANOSTI. Plemenite DOBROTE, također. ISKRENOST se tu podrazumijeva, naravno. I stiže nam u dobar čas, kad smo već pomislili da ih više nema, niti može biti. O tome je, da, ovdje riječ: ukoliko smo negdje, u bilo kojem gradu (i bilo kom vremenu) smetnuli s uma ili izgubili iz srca, svejedno, ili zaboravili, naprosto, da još uvijek postoje odanost, dobrota i iskrenost, Pjesma za Korzo Jagode Kljaić dobra je prilika da ih ponovo pronađemo.“
Zbirka, koju je tiskala izdavačka kuća Plejada iz Zagreba, obogaćena je crtežima i ilustracijama akademskoga slikara Milana Baltića – Mike, Glinjanina koji je 1979. godine diplomirao na Likovnoj akademiji u Sarajevu, u klasi profesora Ismara Mujezinovića. Promocija je upriličena, a gdje drugdje nego u Glini. U prostorijama tamošnje Knjižnice i čitaonice okupilo se stotinjak znatiželjnika, koji su knjigu mogli kupiti po promotivnoj cijeni od 30 kuna, a nadamo se kako će Jagodu uskoro ugostiti i Zagreb. Kako biste shvatili o čemu se radi i zašto ćete u Glini prepoznati i neke svoje gradove i mjesta, Lupiga vam predstavlja jednu od pripovijedaka iz zbirke, pod nazivom Olimpijada u našoj ulici.
Ilustracija objavljena u zbirci - Glinski park, autor: Milan Baltić - Mika
Kiša je počela taman kad smo završavali igru graničara. Znalo se koje je vrijeme za to. Miris orošene prašine bio je najljepši parfem koji smo dugo godina poznavali. I danas, nađemo li se slučajno vani, izvan auta, ureda ili stana, kad za topla dana počne kišiti, obgrli nas davno upijeni miris. Nekad nemamo vremena prisjetiti se njegova nastanka, ali mu dozvoljavamo, kao starom znancu, da nas opije, nahrani, razveseli, povede sa sobom.
Imali smo jednu loptu na nas desetak djece iz okolnih ulica, od Saveza boraca, preko Ante Kovačića, Runjaninove, Žrtava fašizma, do Karlovačke. Nije postojala opasnost da s njom nevelikom, nekako napola punom ili praznom, razbijemo koji prozor. Jedne ili dviju kuća u našoj daljnjoj blizini. Lopte su bile lošije, a stakla kvalitetnija, pa bi od udarca u prozor prije lopta ispustila.
Tako, dok su jedni u mješovitim parovima igrali, a druge ekipe čekale svoj red, curice su igrale školice. Sve potrebno za igru – komadić crijepa i spretnost skakutanja na jednoj nozi kojom se crijep gura i vodi od razreda do razreda. Nije značilo da će pobijediti starija curica, već spretnija. Dečki su sjedili na kladama, panjevima i klavurcima, ozbiljno nešto razgovarali grickajući slamku suhe trave, kako su vidjeli da rade kauboji, kriomice okajući na šosiće što su skakutali blizu njih.
Auta, koji nam ne bi dozvolili igru na cesti, nije bilo. Oni rijetki fiće, popularno zvani figuari, nisu prolazili našim sokakom. Biciklisti su nas uredno obilazili, pazeći da ne upadnu u suhi, duboki šanac što je, tek nakon puno godina, postao baza i oslonac gradske kanalizacije koja se ulijeva u rijeku što nam je nadohvat ruke. A ponekad, bogami, i nadohvat noge, kad se razlije nakon obilnih kiša, i spoji s natopljenim njivama.
Bile smo nešto prevelike za lutke, za one bebe koje su mogle same plakati kad ih se pokrene napred – nazad. Ili za manje kojima smo šivale haljinice. Bilo nam je neugodno da se s njima igramo dok nas svi vide. Ali, kad nas ne vide. ..
Počela kiša, a vrijeme za igru još traje, prerano je za ulazak u kuću. Selimo se u šator danima postavljen na livadi kraj puta. Samo se provučemo kroz progalu u živici. Neće valjda takva kiša, pa da nas i tu potopi. U šatoru cijela buduća robna kuća. Nešto mi se čini da je baš iz našega gradića potekla ideja za prodaju svega i svačega na jednom mjestu. Nazvano samo ljepše nego što je šator, da ne bi asociralo na Indijance ili Cigane. I beduini bi se mogli uvrijediti, šator je njihova svetinja i nemojmo ih vrijeđati usporedbom sa svaštarijom od robne kuće ili trgovačkog centra.
Odavno je u našem šatoru bilo sve potrebno za život. Kuhinja, suđe, krevet, posteljina, pokrivači, lona, stol i stolice, garderoba za sve sezone, raznobojni materijali, škarice, igle i konci, vuna, spužva, kreppapir, pakpapir, drvene bojice, friško cvijeće – ljubičica, tratinčica ili zlatica, jastučići za naše male guze. Prepuno svega, tijesno, užurbano – ma, kažem vam, prekopirali su od nas robne kuće. Zatvaralo se kad su majke počele zvati jedno po jedno ime.
Sutra opet isto. Bilo je to vrijeme ferija. Ljetnih.
U zimskima nam nije trebalo ništa osim sanjki.Teren za olimpijske igre graničara i školice pretvoren je u ledenu stazu za brzo klizanje. Što vodi do skakaonice na obali rijeke. Zaleđeni šanac postajao je idealan za bob utrke, a led ispod kojega teče smrznuta rijeka pravo mjesto za piruete i dvostruke aksle. Odjednom smo postajali vrsni kipari – na svakom ćošku posebni snjegović, snješko – bijelić, sa kapom, rukavicama, mrkvom i metlom, dok ga sunce ne potjera. Bilo je i padova, udaraca, uganuća i iščašenja, ma prava zimska olimpijada. I to su nam, a da nismo primijetili, ukrali i pretvorili u sportska čuda.
Kao i streljaštvo, uz još neke viteške igre. Njih su izmislili naši dječaci, organizirani u ulične ekipe. Jedna iz centra grada do staroga zatvora i rijeke, druga iz Žirovačke, Majske i okolnih uličica, treća iz Jukinca, četvrta iz Omladinske, Jose Marjanovića i Topličke, peta iz Crnoga Luga, a šesta iz Ciganjskoga Sela. Nisu to bile borbe, već natjecanja. Srijedom i subotom popodne, iza barutane. Sa štitom i mačem koje su sami izrađivali od letvica i kože ako se gdje našla, sa također vlastoručno napravljenim lukom i strijelom i nezaobilaznom praćkom.
Naši igrači, nekad pobjednici, katkad gubitnici, nisu više svi na broju. Momčad se prepolovila, ekipe se razišle, ne bismo mogli organizirati seniorsku olimpijadu. Ma što bi se mi i skupili, došli sa svih strana svijeta, ali nema više odgovarajućega terena. I njega su odnijeli, komadić po komadić, u robne kuće i sportske arene, zajedno s našim idejama, planovima, rezultatima. Naše male vratolomije pretvorili su u velike i opasne igre koje nemaju ljetno i zimsko ferije.
Nama je ostao miris kiše na prašnjavom sokaku. Dovoljno za radost života.
Lupiga.Com
