U trenutku kad je sučeva zviždaljka označila kraj u Titovoj vili na Brdu kod Kranja odjeknuo je pucanj iz pištolja „mauzer“. Netko je bio zadužen da mu na taj način javi da je Jugoslavija pobijedila u „utakmici smrti“ igranoj prije 21.900 dana, 1952., protiv SSSR-a, u jeku povišenih tenzija između te dvije države nakon rezolucije Informbiroa. Svi članovi reprezentacije od Maršala su za pobjedu od 3:1, i to nakon ponovljene utakmice, jer je prva završila 5:5, dobili po pet stotina dolara nagrade. Nevjerojatno je, ali i istinito: tek 1988. prvi put se u sovjetskim novinama pisalo o porazu nakon kojeg su igrači SSSR-a razbacani po nižerazrednim klubovima

Najprije, neka mi oproste Vladimir Beara, Vujadin Boškov i Ivica Horvat. Što pišem o nečemu o čemu pojma nemam. Ali, nekad i to ispadne dobro, kao viđenje iz, čak i geometrijski, potpuno nepoznatoga kuta. Ima olakšavajuća okolnost. Pretpostavka da je više onih što se ne sjećaju, kao što mi je i samoj, direktno, čuto na vlastite uši, zapamćeno u vlastitim nogama. Već znaju samo po pričanju drugih, starijih, čije su noge poigravale upar s nogometaškim, koje se nisu gledale, već njihovo kretanje samo slušalo na javnom razglasu. Koji fudbal, na slušanje!!!

SFRJ vs SSSR, Helsinki 1952. (FOTO: fifa.com)

O nogometnoj utakmici je ovdje riječ. „Utakmici smrti“. Igranoj prije 21.900 dana, koji plus ili minus, zavisno o prestupnoj godini. Prije punih 60, prestupne 1952. godine. U Finskoj, na 15. ljetnim olimpijskim igrama kojima je sjedište bio Helsinki. Ovoj utakmici grad Tampere. I to ne jednoj utakmici, nego dvjema, u tri dana. A obje „na život ili smrt“.

Federativna Narodna Republika Jugoslavija – Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika. Reuters je nogometni dvoboj najavljivao kao utakmicu stoljeća. Kako i ne bi kad je nad njom lebdjela velika sjenka Informbiroa i pobjedonosni razlaz Josipa Broza Tita sa Josifom Visarionovičem Staljinom. Sjenka je s jedne strane bila osvijetljena sunčevim zrakama koje, gle čuda, nisu dolazile sa Istoka. Njena druga strana bila je siva i tmurna, ali, sve dalje od ove razigrane svjetlosti. Koja se kočoperila u Titovom „ne“ Staljinovoj politici i komandama.

Pod tom svjetlošću igralo se u zemlji polarnoga svjetla. Prva utakmica 20. jula. Pred 17.000 gledalaca. Na terenu su svih 90 minuta bili:

Vladimir Beara – Hajduk (golman, ako netko možda ne zna);
Branko Stanković – Crvena zvezda;
Tomislav Crnković – Dinamo;
Zlatko Čajkovski – Partizan;
Ivan Horvat – Dinamo;
Vujadin Boškov – Vojvodina;
Tihomir Ognjanov – Crvena zvezda;
Rajko Mitić – Crvena zvezda;
Bernard Vukas – Hajduk;
Stjepan Bobek – Partizan;
Branko Zebec – Partizan;

Znalci i danas tvrde da je to bio najbolji tim koji je ikad igrao na ovim prostorima.

Jugoslavija je vodila čak sa 5:1. Golove su zabijali: Mitić u 29. minuti, Ognjanov u 33., Zebec u 44., Bobek u 46. i opet Zebec u 59. minuti. Ali, što je lopta! I Informbiro! Od 75. minute naša je ekipa primila četiri gola, od kojih je tri posljednja dao Bobrov, strijelac i prvoga pogotka. Nije lako sad računati, a kako je bilo onima na travnjaku. U regularnom vremenu 5:5, a produžetak nije donio promjenu rezultata. Igrat će se druga utakmica. Dva dana kasnije, 22. jula, na istom mjestu.

Olimpijski stadion u Helsinkiju (FOTO: wordpress.com)

Nije onda bilo tečajeva samopomoći, metoda opuštanja, transcendentalne meditacije, iscjelitelja koji su pratili tim, gurua što su proricali uspjeh kako bi utjecali na labilnu psihu. Možda je tim imao službenoga masera, ali, što je i on mogao napraviti u dva dana. Kad se trebalo uglavnom mentalno sabrati i dobro zapamtiti što je čiji zadatak. Selektor Aleksandar Tirnanić, uz pomoć Milorada Arsenijevića i Lea Lemešića, te trener Toni Pogačnik bili su toj famoznoj jedanaestorici zakon, a oni sami sebi vidovnjaci. Dečkima više nije ni trebalo. Samo su pogledavali u onu svjetlost iznad glave i razmišljali kako će je dokučiti.

Isti tim je istrčao ponovo na teren, ta druga je bila ona važnija „utakmica smrti“. 20.000 gledalaca. Poveli Sovjeti, u 6. minuti, opet Bobrov. Onda se svjetlost razlila u svim nebeskim bojama i ponijela Mitića u 19. minuti, prekretnica u ratu živaca bio je penal kojim je Bobek u 29. minuti postigao vodstvo, a slavno finiširao Čajkovski u 54. minuti. Pobjeda od 3:1.

Iz Finske su se mušketiri vratili sa srebrnom medaljom. Na svih šest utakmica igralo je istih jedanaest igrača. Od čega su bili građeni, onakvi prirodni ljepotani, što su jeli, kakve dodatke prehrani koristili, na čemu spavali? Kako u onome vremenu neimaštine tako uspješni, otporni, jaki i izdržljivi? Nije to mogao učiniti samo strah od moćnoga SSSR-a i poljuljanoga Staljina. Bilo je to vrhunsko majstorstvo. Spojeno s tada jako važnim jugoslavenskim ponosom pobjednika u Drugom svjetskom ratu. Bez toga, ne bi ni još uvijek prebliza opasnost Informbiroa donijela krila pobjedniku.

Zaslužili su da im spomenemo imena i oni igrači koji su „grickali nokte“ na klupi: Luštica, Rajkov, Cvetković, Diskić, Čipić, Čolić, Firm. Bio je to istinski „dream team“, ekipa plavih uglavnom iz selekcije za Svjetsko prvenstvo u Brazilu 1950. godine.

U trenutku kad je sučeva zviždaljka označila kraj kod ovih 3:1, u Titovoj vili na Brdu kod Kranja odjeknuo je pucanj iz pištolja „mauzer“. Netko je bio zadužen da na taj način javi Titi da je Jugoslavija pobijedila. Svi članovi jugoslavenske reprezentacije od Maršala su dobili po pet stotina dolara nagrade.

Sovjetski reprezentativci iste su večeri, nakon poraza, vraćeni u Lenjingrad, ubrzo je rasformiran moskovski vojni klub CDKA a igrači razbacani, kao komadići razbijenoga vrča, po drugim, nižerazrednim klubovima. Nevjerojatno je, ali istinito: tek 1988. godine prvi put se o tome „događaju“ pisalo u sovjetskim novinama. A ako netko možda pita gdje je Crna Pantera – Lav Jašin: za reprezentaciju je prvi put nastupio tek 1954. godine, a u ovim slavnim utakmicama branio je Ivanov.

Milioni Jugoslavena slušali su prenos utakmica preko javnih razglasa na trgovima, u parkovima manjih mjesta, u tvorničkim krugovima. A sa razglasa je odjekivao glas legendarnoga Radivoja Markovića.

Što je pisalo u Titovom telegramu podrške igračima uoči utakmice, nije poznato. Vjerojatno se sjećaju spomenuti Beara, Boškov i Horvat. Jedini danas živi igrači „tima snova“. Trebalo bi ih priupitati i zabilježiti njihova sjećanja na vrijeme ponosa u kome je samo spominjanje Jugoslavije i Tita diljem svijeta izazivalo poštovanje i lica rastvaralo u osmijeh. Jer, netko će pisati i o 70 godina „utakmice smrti“. Neće nam valjda svi osmijesi nestati s obraza.i iz očiju.

Jagoda Kljaić

Lupiga.Com via E-novine