Dobre vijesti iz Sarajeva: stigla je nova epizoda Dnevnika rubnih kvartova. Faruk Šehić je u elementu. Svom. Bosanskom. Kako se zdrav razum osjeća u državi koja to nije? Kako se slobodan duh osjeća u bilo kakvoj državi? Priča bez radnje, mjesta i vremena. Sadržaj apokalipse. Duhovne i one druge, koja tek ima doći. Priča o pristajanju na automatizam života, o hodu po rubu svijesti. Šehić je čovjek koji se s nepunih 40 godina upisao u veliku književnost, bez kompromisa na kakve pristaju oni kojima je slava za života važnija od pisma koje ostavljaju iza sebe

1.02.2006.

Pristajem na automatizam života. Na buđenje, na iskašljavanje, na neodlazak na posao, na imati i nemati, na glavobolje zbog cigara i loših misli, na dnevne rituale koji nemaju nikakvog smisla, a niko još nije patentirao nove doživljaje. Iz centra duše prezirem bilo kakav oblik državnog uređenja, i onaj nabezazleniji smišljen je za ekspolataciju vlastitih stanovnika. Država je najveći čovjekov neprijatelj. Svjetski terorist broj jedan. Hijerarhija klasa je izmišljena i oponaša Darvinovu teoriju evolucije. Drugi najopasniji čovjekov tamničar je bog, na trećem mjestu se nalazi narod sa svojim tradicionalnim vrednotama. Ta tri jahača apokalipse pobjedonosno jašu u svaki zalazak sunca. Dok god bude bilo sunca.

Nikad nisam uspio zavoljeti policiju. Muka mi je čim vidim tamnoplavu uniformu. Policija postoji isključivo zbog terora i emisije nevidljivog ali sveprisutnog straha. Njena uniforma smrdi na strah. Policija je metafora mržnje, tortura i isljeđivanja. Policajci su anđeli države zaduženi da se vjera u njenu svetost i nepogrešivost nikada ne izgubi. Policajci su plave gljive, čije bi meso na roštilju zasigurno imalo jaka narkotička i halucinogena svojstva. Policajci nisu ljudi, premda imaju porodice, oni su naoružani vektori, funkcije, brojevi od krvi i mesa. Jednakiji od drugih ljudi policajci su proteinska bića moći, falusocentrične moći. Ja, lično, više preferiram vaginalnu moć.

Kupio sam feleričan i kvalitetan ruksak za 10 maraka. Odnio sam ga obućaru da zašije rasporeni džep. Umjesto starog čovjeka obućar je bila prekrasna i vesela žena. Rekla mi je da će mi sutra javiti SMS-om kad bude popravljen. Dok sam odlazio mislio sam o njenoj ljepoti i o tome kako su rijetki ljudi koji vole svoj posao. Poslije sam i ja bio veseo cijeli dan. Tamo negdje do ponoći, jer tada dolazi zloduh nesanice i uporno zahtijeva moje snove.

Faruk Šehić

FOTO: Adis Đapo

 

P. S. Na ovim linkovima naći ćete - prvi dan, drugi dan, treći dan, četvrti dan i peti dan Dnevnika rubnih kvartova.