Čak ni izraziti šminkeri među domaćim javnogovornicima nisu primijetili da je još jedna (politička) moda stigla u Hrvatsku (s odgovarajućim provincijskim zakašnjenjem, dakako). Pokret koji je, započevši u Španjolskoj prije nešto više od osam godina, u nekim trenucima obuhvaćao gotovo čitav (razvijeni) svijet – Indignados, kao da nalazi odvjetke na lokalnoj sceni. Dakako, domaći/e zgroženici/e nose neke od jasnih biljega hrvatske političke stvarnosti. Nikako tek stoga što se pojavljuju u vrijeme kada je od masovnoga prosvjeda prepunoga antisistemske ljutnje ostao tek patuljak Ljutko, nego prije svega zato što je ovdje posve izokrenut izvorni motiv rečenoga gibanja. 

Zapravo, ostala su tek difuzna ljutnja, zgražanje, prijezir, te, dakako, nerealistični (i nejasno adresirani) zahtjevi. No, dok su u izvornoj inačici (pretežito) mladi ljudi (dijelom motivirani, doduše, brošuricom prastaroga Hessela) ogorčeno prosvjedovali protiv opće štednje kojom se kapitalizam kanio izvući iz krize, riječju: protiv ukradene budućnosti - u hrvatskoj se verziji radi o podjednako difuznoj ljutnji zbog krađe prošlosti.

Prošlost koja je ukradena nije oslikana kao idealno, poželjno razdoblje – kako je to kod konzervativnoga svjetonazora - i različitih (neo) nostalgičarskih smjeranja u pravilu slučaj. Dapače, prošlost je mračna, ona je bitno određena vremenom nastanka Žrtve, u čije se ime danas i djeluje. Ova je Žrtva mistificirana oznaka tisuća realnih žrtava poginulih, pobijenih, ranjenih, nestalih, silovanih … Za razliku od zbiljskih žrtava kojih se na različite načine sjećaju njima nekada bliski (općeprihvaćena frazeologija ih i dalje naziva „obiteljima žrtava“, iako je pravi problem u tomu što te obitelji više ne obitavaju s ubijenima ili nestalima). Pa i kada se ovih dana – po tko zna koji puta – u Vukovaru javi netko tko tvrdi da je oprostio ubojicama svojega brata i da se prošlošću ne želi baviti, mitska Žrtva kao opća motivacija i dalje je neokrznuta, a realne žrtve – i njihovi – uglavnom su apstrahirani (osim kao pripovjedni povodi za prosvjede). 

Simbolička je proizvedenost Vukovara u središte hrvatskoga domoljublja pomalo usredištila i njegova gradonačelnika (FOTO: Lupiga.Com)

Rečeni pokret živi pritom od višedesetljetnoga kultiviranja oficijelnih uspomena na ratne žrtve, u kontekstu „njegovanja vrijednosti Domovinskog rata“, naravno. I zbog toga oni bi da bude moguće ono što Shakespeare davno formulira: „Ali je misao rob životu, a život luda vremenu, a vrijeme koje nadzire cijeli svijet mora jednom stati“, „Henrik IV.“ 1 V., 4. 

No, za pokretaš(ic)e stvar nije „samo“ u tomu da se zaustavi vrijeme (e da bi oni nadzirali svijet, valjda), nego i da ga se okrene unatrag, kako bi se svijet približio Žrtvi. Tugovanje za vremenima „ratnoga jedinstva“ u svakidašnjim priredbama što ih vlasti posvuda stalno organiziraju odlična je podloga za ovakva fantaziranja. No, to da je riječ o (političkoj) realnosti pokazuje - već i na razini površne ilustracije - poredba današnjega gradonačelnika Vukovara i onoga koji je izabran prije deset godina, Željka Sabe. Prema svemu, Sabo danas izgleda kao gradonačelnik desetljeće udaljeniji, a ne desetljeće bliži ratu iz devedesetih.

Hrvatska je pobuna (za sada još uvijek, ipak: „pobuna“), specifično, intimno povezana s vlašću i dobrim se dijelom odvija ne samo na ulicama (kada zgroženici/e budu tamo poslani), nego i u koridorima moći, poglavito u labirintima vladajuće stranke. Na čelu je hrvatskoga pokreta Ivan Penava, koji, u stilu desnoradikalnih vođa diljem Evrope, argumentaciju zamjenjuje dizanjem glasa, a retoričku insuficijenciju ponavljanjem parola. Pojavio se je kao (zemljopisno i politički) marginalni hadezeovac, no simbolička je proizvedenost Vukovara u središte hrvatskoga domoljublja pomalo usredištila i njegova gradonačelnika. Prošlogodišnjim mitingom upozorio je na to da mu podrška nadilazi istočne dijelove zemlje, ali i na potencijalno ozbiljne razmjere raspojasanoga nezadovoljstva sustavom (usp. ovaj tekst).

Paradoks je Penavina nastupanja (i) u tomu što mu je Vukovar istovremeno preuzak, jer, svakako, teži nacionalnoj razini učinka, ali i preširok, jer u svakome trenutku nastupa u ime dvotrećinske, etnički hrvatske gradske većine, posve svjesno i eksplicitno ostavljajući etničku manjinu izvan legitimacijskoga korpusa (no nikako i izvan fokusa svojih aktivnosti). 

Prošlogodišnji miting u Vukovaru (FOTO: HINA/ml)

Retorika koju ovaj pokret ljutitih zdušno reproducira ne usmjerava se - kako je to u izvornoj verziji (pa i u desničarskim replikama) uobičajeno - prvenstveno na centre političke moći (ekonomsku, kao pravi desničari/ke ostavljaju posve po strani). Ovdje je, međutim, u centru pažnje pravosuđe. Ponajprije stoga što je Penava (za razliku od vodećih govornika ostalih gibanja ogorčenih) i dalje sastavinom baš onoga establishmenta kojemu bi ovakva kretanja da dođu glave, pa (još) ne usmjerava akciju na striktno političke ciljeve.

Već i stoga pravosuđe je idealan objekt Penavinih (i inihsrodnih) napada. To je još očitije budući da se radi o supstancijalnoj fiksaciji na Žrtvu - za koju nitko nije kažnjen. Osveta je oduvijek idealan motivacijski okvir. S obzirom na kvalitetu hrvatskoga pravosuđa doista nije teško naći čak i kvantificirane pokazatelje neprihvatljiva stanja. Doduše, Penavu i njegove realni podaci ne zanimaju odviše, inače bi se stalno spoticali o činjenicu da je među nestalima (o kojima posebice skrbe) otprilike 40 posto pripadnika etničke manjine koja sačinjava 4,4 posto hrvatskoga pučanstva. 

Njima je, zapravo, do (u svima konsekvencijama pogubne) „demokratizacije“ pravosuđa, do suđenja na ulicama i trgovima (koje, jasno, pretpostavlja i radikalno skraćene postupke). Da takve invektive ne završavaju samo pritiskom na pravosudni proces, nego utječu i na nomotehniku pokazuje - vremenski i metodički paralelni, a svjetonazorski i politički posve suprotstavljeni - pritisak pokreta za zaštitu žena od nasilja koji je već doveo do praga uvođenja u Kazneni zakon silovanja bez uporabe sile.

Penavino ponašanje na sjednici Gradskoga vijeća Vukovara, prošlog tjedna, u tom je pogledu tek logičan nastavak njegova dosadašnjega djelovanja, protusrpska i radikalistička gesta samo je dodatno naglašena. Nije zapravo bitno - ma koliko bilo ružno - to što Penavu vrijeđa statut grada na ćirilici, niti to što predstavniku srpske manjine u vijeću predaje na majici ispisani popis vukovarskih žrtava, za koji je njegov zamjenik Marijan Pavliček (više o njemu u ovom videu) naglasio da sadrži „ne-srpske žrtve“, blaženo nesvjestan da je time otkrio ključni legitimacijski deficit Penavina upravljanja gradom. 

Bitno je da Penava&comp. odbijaju primijeniti Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, obrazlažući to povredom prava mrtvih i nestalih i njihovih bližnjih. Njegovim vlastitim riječima: „ali treba biti jasno da se s mrtvima neće kalkulirati ni prema državi, a najmanje prema onima koji prikriveno podržavaju teze koje su dovele do zla i razaranja grada” (net.hr., 18. 6.). A nejasno je odakle on zna da su (i) mrtvi tako radikalno protućirilično nastrojeni. 

Marijan Pavliček naglasio je da se radi o „ne-srpskim žrtvama“, blaženo nesvjestan da je time otkrio ključni legitimacijski deficit Penavina upravljanja gradom (FOTO: HINA/Goran Čorkalo)

Eksplicitno ga je - svojim ustavnim obvezama unatoč - podržala i predsjednička kandidatkinja Kolinda Grabar Kitarović: „E pa oprostite, prvo treba riješiti velike stvari, a onda možemo krenuti u one korake koji će omogućiti svim da se osjećaju sigurno u hrvatskoj državi“ (Jutarnji list, 19. 10.). Za razliku od posve očito slabo obrazovanoga Penave, kandidatkinja (za predsjednicu i doktoricu) bi morala znati da je sigurnost pojedin(a)ca osnova državne egzistencije te ne može biti uvjetovana prethodnim uvjetima…

Dakako, nije ovdje riječ o Hobbesu i sličnome, radi se o (sada već nacionalno proširenoj) političkoj perverziji u kojoj se, sve jasnije: mrtvi nadnose nad živima, a njihova prava postaju uvjetima života onih koji su preživjeli ono „pravo vrijeme“, vrijeme Žrtve (PS. kada se repetitivno spominje „žrtva Vukovara“ nejasno je zapravo iz izrijeka radi li se o žrtvi koju je „Vukovar“ podnio ili nanio…).

Militaristička slika svijeta koja živi od mistifikacije (prošle) žrtve u ime priprave (novoga) rata ovdje se posebice naglašava žalom zbog „mirne reintegracije“ (po čemu je naširoko poznat Penavin ideolog Tomislav Josić). A jednostavne činjenice govore; vojnim je načinom (svemu junaštvu unatoč) Hrvatska izgubila Vukovar, mirovnim pregovorima ga je dobila natrag (ali s - mnogo - više srpskoga pučanstva no što se to sviđa pokretaškim ideolozima).

Kako bi dodatno naglasio svoju okrenutost mrtvima Penava i njegovi stalno govore o potrebi da se „Vukovar proglasi mjestom posebnog pijeteta“. Za njih to, u osnovi, znači izbjegavanje uvođenja dvopismenosti u grad, jer ona, navodno, „vrijeđa osjećaje Vukovaraca“. Interesantno je da se u Jugoslaviji 1955. godine, u vrijeme koje je bilo bliže - znatno pogubnijem - ratu od današnjice ovome iz devedesetih, u nastavi Njemačkoga jezika rabilo i gotičko pismo, simbol nedvojbeno većih zločina od onih u Vukovaru, premda su s njemačkom manjinom jugoslavenske vlasti postupale neusporedivo gore no hrvatske sa srpskom.

Uvođenje koncepta „posebnoga pijeteta“ znači zapravo nametanje grobljanskoga režima jednome gradu. A posebnost je takvoga režima dio evropske tradicije od ranoga srednjeg vijeka. On sadrži, npr., zabranu unošenja oružja (i kod ispaljivanja počasnih plotuna već se dugo rabi samo manevarska municija), glasnoga govora, poslovnih pregovora, zabavljanja i svakojakog nereda (više o tomu, npr., svake godine 19. listopada o Grobljanskome danu na njemačkome govornom području). 

Prevedeno doslovce na vukovarsku situaciju značilo bi to ponovno izbacivanje vojske iz grada (a tek su ju ponovo uveli), posebnu regulaciju smještaja i rada zabavnih ustanova (u Njemačkoj je, primjerice, određeno na kojoj udaljenosti od ostataka koncentracijskih logoru smiju biti smješteni disko klubovi i sl.), zabranu političkih i inih arlaukanja po ulicama, itd. To više što je odgovarajući članak hrvatskoga Kaznenog zakona naslovljen sa: „Povreda mira pokojnika“ (čl. 332.). 

Postoje, naravno, ozbiljni problemi s prenošenjem želja pokojnih današnjim organima vlasti, no za Penavu to svakako nije prepreka; njegova je spiritističko-politička aktivnost utemeljena u nepoljuljivoj vjeri u to da baš on (i njegovi) znaju što Žrtva želi. A pokojni su samo njezina emanacija (ionako su svi, bez obzira na razlike, pokopani na Ovčari pod identičnim križevima). U to ime, njegov bi puni politički uspjeh značio neku vrst gradonačelničkoga poraza; grad bi bio (u najmanju ruku) ozbiljno oštećen. No, zato bi se Penava mogao ponosno isticati kao prvi grobljonačelnik ikada.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/Goran Čorkalo

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"