Unazad dva tjedna na kioscima se više ne može pronaći Vjesnik. Te su državne novine zbog visokih dugovanja i nemogućnosti tržišnog funkcioniranja pale u ponor iz kojeg, velike su šanse, povratka više nema. Vjesniku je već više puta davana „posljednja“ šansa, a glavnu povjerenicu Sindikata novinara Hrvatske u Vjesniku, Marijanu Matković, pitali smo zašto mu dati još jednu i ima li smisla da Vjesnik kakav smo poznavali uopće postoji. U intervjuu za Lupigu Matković će pokušati objasniti zašto bi Vjesnik trebao postojati i tko je doveo do propasti ovaj nekada visokotiražni list

Marijana Matković

Vjesnika nema već dva tjedna, najavljen je stečaj i, po svemu sudeći, pitanje je dana kada će on biti pokrenut. Što mogu očekivati novinari Vjesnika?

- Vjesnik ne izlazi na papiru već dva tjedna. No, većina vrijednih i kvalitetnih novinara radi za web stranicu, pa pozivam sve koji 'šetaju' internetom da navrate na www.vjesnik.hr. Samo u zadnja dva, tri dana imali smo nekoliko ekskluziva na koje smo vrlo ponosni. Što se tiče stečaja, on je najavljen i na žalost možda i neminovan, iako vjerujem da se problemi mogu riješiti i bez stečaja. To bi otvorilo mogućnost da redakcija ubrzo dođe u situaciju da može ponovo pokrenuti tiskano izdanje, barem za pretplatnike, dok se ne steknu uvjeti za izlazak na tržište. U slučaju stečaja će to ići daleko teže, odnosno povratka možda i nema. A novinari? Mogu očekivati dvije stvari: bezrezervnu borbu nekolicine nas u Vjesnikovom Sindikatu i HND-u za održavanje lista i što većeg broja radnih mjesta, pri čemu bi bilo dobro da budemo jedinstveni. Ili - odlazak na burzu i potragu za poslom. Učinit ćemo sve što bude moguće da se ostvari prva opcija, jer iskreno vjerujemo da je šteta ugasiti nešto što ima 72-godišnju tradiciju, a time i nekakvu vrijednost za hrvatsku povijest. I nešto što u budućnosti može imati onu vrijednost koju bi Vjesnik trebao i može imati - neovisnost javnog glasila koje će biti savjest društva.

Mnogi se pitaju zašto bi Vjesnik, kao režimska novina i gubitaš uopće trebao postojati?

- Zašto postoji i nitko ne dovodi u pitanje postojanje HRT-a i Hine? Što nam to treba? Realno, možda ne trebamo televiziju koju također debelo financiraju hrvatski građani, i to dvostruko - i kroz pretplatu i kroz proračun, a da istodobno mnogi većinu vremena gledaju programe drugih, privatnih televizija. No, kada uzmemo u obzir javnu funkciju HRT-a, koju on još uvijek ima i treba težiti da se ona dodatno osnaži, onda su stvari jasne: I javna televizija i javni radio i javni tiskani medij moraju postojati da bismo osigurali određenu ravnotežu sadržaja, odnosno prostor u kojemu svoje mjesto mogu naći i oni slabiji, drugačiji, nezaštićeni, prostor kroz koji se mogu promicati određene društvene vrijednosti da bi se osigurao medijski prostor kroz koji se građane može educirati, prostor koji čuva naš jezik i našu kulturu i prostor koji bi, nadasve, trebao omogućiti da imamo gdje propitkivati kakvu Hrvatsku želimo.

"Odgovornost države je da osigura postojanje i drugačijeg sadržaja koji inače ne može biti pokriven komercijalno"

Ne želim nipošto umanjiti činjenicu da se privatni mediji potvrđuju na tržištu i da je to kriterij koji bi nam trebao biti misao vodilja, ali oprostite - upravo zato nam se u programima nude njemačke serije o ljudima koji prolaze kroz desetak estetskih operacija pred kamerama, nude nam se ispovijesti starleta za koje bi bilo bolje da nikada nisu progovorile pred kamerom i to je jedini kriterij da govore pred kamerom, žene se svađaju i cvile ispred stanova bivših muževa i mi to gledamo ... Naravno - tko voli, nek' izvoli, ali mislim da je odgovornost države da osigura postojanje i drugačijeg sadržaja koji inače ne može biti pokriven komercijalno. Mislim da je Vjesnik, unatoč činjenici da se papir prečesto koristio u političke svrhe, ipak dobar dio svog prostora posvećivao upravo tom drugačijem sadržaju i da je to njegova uloga i vrijednost.

Ali zašto bi taj drugačiji sadržaj trebali financirati porezni obveznici, koji ga zapravo najvećim dijelom ni ne žele konzumirati?

- Vjesnik ne trebaju financirati porezni obveznici, niti to očekujemo, iako postoji mogućnost da mala pomoć proračuna za početak bude potrebna, zbog dugova koji su dosad nastali, ali - isto tako - uz mogućnost da to u razumnom roku i vratimo. Podizanje Vjesnika treba biti poslovni projekt koji mora uključiti dobar poslovni plan i sve one elemente koje su u nekim drugim uspješnim javnim tvrtkama dale rezultata. I sami novinari su iznjedrili nekoliko mogućih rješenja vezanih uz mogućnost da država kao vlasnik pronađe strateške partnere koji će sufinancirati taj projekt. Uvjereni smo da taj interes postoji i da će biti konkretan ako se krene u taj projekt, kao što smo uvjereni da možemo ponuditi niz odličnih ideja s kojima se može izaći na natječaje za sredstva iz fondova EU i da se neki projekti mogu financirati i na taj način.

VIKTOR IVANČIĆ: Zašto ubiti Vjesnik

DRAGAN MARKOVINA: Evo zašto Vjesnik mora opstati

Problem je jedino u tome što nas rijetki u Vladi žele saslušati i Vlada ne želi odgovoriti na poziv da se organizira posebna tematska sjednica na tu temu za koju smo predlagali i neke materijale. Jako nam je žao što ne postoji takva volja i puno energije ulažemo u to da se ipak pronađe prostor za razgovor, jer vjerujemo da hrvatski građani zaslužuju jedan ozbiljan dnevni list. Vjerujemo, isto tako, da postoje brojni razlozi zbog kojih bi bilo dobro da novina opstane, pogotovo sada kad smo na pragu ulaska u EU. I to baš novina u državnom vlasništvu, kao javni servis, koji će pridonositi i čuvanju hrvatske kulture i tradicije i identiteta.

"Vidite li ijedne novine koje danas daju koliko-toliko poštenu šansu da se odgovori na tvrdnje koje se pišu u čast kapitala u vlasništvu medija: da radnici ne valjaju ništa, da su lijeni i predobro plaćeni"

Vjesniku je već više nego nekoliko puta davana šansa. Ruku na srce, ali čemu mu davati još jednu?

- Možda upravo zbog trenutne situacije na medijskom tržištu. Budite pošteni, recite i sami: je li Vjesnik jedini medij koji je bio pod utjecajem politike i u sprezi s vlašću? Oprostite, ali ja znam i druge dnevne novine u kojima su Ivo Sanader i Jadranka Kosor bili bogovi, možda i dulje nego što su to bili u Vjesniku. Hoćete reći da je Vjesnikom upravljala politika, a prešutjet ćemo činjenicu da je nekadašnji glasnogovornik Vlade Ratko Maček ulazio u vlasništvo brojnih lokalnih medija i tamo počistio sve što je bilo protivno politici stranke za koju je to radio? Na koncu, vidite li ijedne novine koje danas daju koliko-toliko poštenu šansu da se odgovori na tvrdnje koje se pišu u čast kapitala u vlasništvu medija: da radnici ne valjaju ništa, da su lijeni i predobro plaćeni i da je jedino rješenje koje nas može spasiti ubijanje svih odredbi Zakona o radu koje barem donekle štite radništvo? S obzirom da je Vjesnik dnevni list u državnom vlasništvu, duboko vjerujem da je upravo to razlog zbog kojega ga treba još jednom, ovaj put ozbiljno, dići na noge - da država time zacrta osnovu nove medijske politike u kojoj bi na dnevni red opet trebalo staviti osnovne postulate profesije: da u tekstu treba imati barem dvije strane i potvrdu informacije iz barem dva izvora. I da država za početak tako pokrije onaj dio prostora jednom poštenom, ozbiljnom i analitičnom dnevnom novinom, koja će biti otvorena svim političkim opcijama i stručnjacima, ali i građanima Hrvatske koji žele pisati ili čitati o kulturi, vanjskoj politici ...

Ukoliko te novine imaju profesionalan i perspektivan kadar kako to da Vjesnik nije zauzeo gotovo nikakav tržišni udio i da se njegova tiraža posljednje vrijeme penjala jedva iznad dvije tisuće prodanih primjeraka?

- Prvo - poslovanje Vjesnika nikada nitko do sada nije niti pokušao postaviti na taj način. Tek pojedini glavni urednici znali bi poslušati neke ideje novinara za komercijalne priče, pa smo, recimo, čak i unatoč lošoj tiraži, imali vrlo dobre prihode od marketinga, kad se uspoređujemo s drugim novinama koje posluju na tržištu. Ne mislim pritom samo na preporuku koja je svojedobno postojala da se dio obveznih oglasa iz javne uprave objavljuje u Vjesniku, nego na činjenicu da imamo odlične priloge koji su pokriveni marketingom.

Drugo - uređivačka politika prečesto je bila u službi politike, a premalo okrenuta čitateljima. Imali smo rijetke faze kad se pokušalo odstupiti od toga i Vjesnik je tada, na primjer, bez većih problema dosegao 14.000 primjeraka, što bi uz nešto manji broj zaposlenih nego što ih danas imamo i neke dodatne projekte, bila tiraža koja ga može održavati. I treće - Vjesnik je uvijek pratila ta stigma režimskog glasila. Znalo mi se događati da sjedim u društvu u kojem ljudi govore o tome da smo političko smeće koje ne čitaju, ali bi se znali iznenaditi kada bih im pokazala koje smo sve teme od društvene važnosti taj tjedan obrađivali i na koji način. Ukoliko se te tri točke uravnoteže, Vjesnik sigurno ima šansu i za zauzimanje tržišnog udjela koji mu je dovoljan za opstanak i razvoj.

Ako je, među ostalim, problem bio u uredničkoj koncepciji i ako su uposlenici Vjesnika toga bili svjesni, kako to da javnost nije zapazila da se itko do sada bunio, već se graja digla tek sada kada je vlast odlučila zatvoriti pipu?

- Bunili smo se, ali problem je u tome što većina ljudi razmišlja oportunistički i što, dok ide plaća, njurgaju najčešće samo sebi u bradu i nisu spremni na revoluciju. No, Vjesnikov Sindikat i HND u više su navrata upozoravali na upravljačku i uređivačku politiku koje novinu vode ravno u propast. Neki dan sam, na primjer, u arhivi pronašla pisma koja smo I 2005. i 2006. i 2007. godine slali tadašnjem Nadzornom odboru Vjesnika i potpredsjedniku Vlade Damiru Polančecu, koji je bio zadužen za Vjesnik. Božo Novak, na primjer, jedini nam je iz Nadzornog odbora tada odgovorio. Sve smo pošteno pobrojali - i kako nam napuhavaju troškove da bi ukrali prostor, i kakva se kadrovska i uređivačka politika vodi, i kako se skidaju tekstovi ... Pisali smo redovno i izvješća HND-u i Sindikatu. U više smo navrata, upravo na tragu unutarnjeg nezadovoljstva stanjem, od HND-a uspjeli izboriti da se u zaključke unese podrška za donošenje zakona o Vjesniku kojim bi bio uređen kao javno glasilo, a to smo tražili i na sastanku kod Predsjednika Ive Josipovića, no ni na taj se način nismo uspjeli izboriti. Redakcija je, valja priznati, u nekim situacijama bila mlaka, odnosno imali ste previše ljudi kojima je bilo predobro i koji su smatrali da ne treba dizati buku da se njihova pozicija ne promijeni. Za to sam i nedavno dobila potvrdu: nakon što smo prvi puta pokrenuli ideju zakona o Vjesniku, sindikat je taj prijedlog poslao svim klubovima zastupnika u Saboru i tražili smo sastanke, u okviru kojih smo tiho lobirali za ideju. No, čim je došao red na HDZ, dio redakcije kojem je zbog plaća i pozicija pasao status quo organizirali su peticiju kojom se traži da sindikat prestane stvarati "slučaj od Vjesnika". Jedan od kolega koji je prvi potpisao tu peticiju, koji je u najcrnje vrijeme novine bio i pomoćnik glavnog urednika, nedavno mi je prišao i rekao da je zakon o Vjesniku tada bio naša jedina šansa i da smo time što smo ju propustili upropastili šanse za budućnost. Drugi na listi, doslovno, donedavno nam je bio glavni urednik. S druge strane, podrška HND-a i Sindikata sve ove godine je troma i mlaka. Ne mislim to samo kad je riječ o Vjesniku, nego općenito o stanju u profesiji. Sjetite se položaja honoraraca u medijima, ili činjenice da devet godina pregovaramo o kolektivnom ugovoru na nacionalnoj razini. Prije će nam izumrijet novinari nego što ga dobijemo.

Nakon što se dijagnosticirali niz problema, koji nisu počeli od jučer, možete li dati odgovor na pitanje tko je kriv za propast Vjesnika?

- Ako hoćete doista pošten odgovor, mogu reći da u razgovorima s kolegama o Vjesniku već godinama govorim da smo za neke stvari i sami krivi, jer nikada nismo bili jedinstveni i nikada nije bilo zajedništva u borbi za što bolje rješenje za novinu. Neću obrazlagati naširoko, ali, na primjer, kada su Vjesnikov Sindikat i HND, čini mi se 2005. ili 2006. godine po prvi puta izborili odluku Skupštine HND-a da se u zaključke unese ideja o donošenju zakona kojim bi se Vjesnik uredio kao javno glasilo, po uzoru na Hinu i HRT - jer mi jesmo medij koji počiva na potpuno istim osnovama - pola redakcije priklonilo se tadašnjem direktoru Vjesnika Franji Maletiću, kojem se to nije činilo dobro, valjda zato što bismo na taj način spriječili mogućnost da se preko Vjesnika rastače ogroman novac. Tad je doslovno pola redakcije potpisalo peticiju protiv sindikata, za što su neki nagrađeni i ugovorom o radu s odredbom da šest mjeseci nakon što ih smijene s pozicija imaju pravo na istu plaću. Dakle, u gubitašu su direktori dijelili menadžerske ugovore - to vam je recimo drugi razlog za propast Vjesnika. Da ne govorim o tome da je jedan čovjek, Bojan Divjak, u Vjesniku dobio otpremninu kao projekt menadžer, što je radno mjesto koje se unijelo u pravilnik samo zbog njega, a onda se za godinu dana vratio kao direktor. I treći je politika. Novine nikada nisu dobile kvalitetnu priliku za razvoj, već se izlaženje sufinanciralo samo zato da bi postojao tiskani medijski prostor kroz koji će se veličati 'uspjesi' vladajuće politike i umanjivati ili gaziti oporba. S Vjesnikom se nikad nije postupalo kao s tvrtkom koja bi trebala dati neke rezultate, poslovati pozitivno, da ne govorimo da nije bilo ni puno odgovornosti prema poreznim obveznicima. Na primjer, odluka o tome da se list Vjesnik 2008. godine izdvoji iz zajedničke tvrtke s Tiskarom i pripoji Narodnim novinama donijeta je doslovno uz cigaru u kabinetu tadašnjeg premijera Sanadera, u neformalnom razgovoru s kojega je danas nemoguće pronaći valjani zapisnik, a ne na sjednici Vlade, što bi bilo logično s obzirom da je riječ o državnom vlasništvu. Naravno, bez odgovarajućeg projekta i plana, nego samo da bi ga se Tiskara riješila nakon što nam je oduzela svu imovinu, pa joj list više nije trebao. I to nije jedina takva odluka.

Lupiga.Com

FOTO: Ivan Šebelja