Na mladenački, maglenom depresijom obavijen duh mirišu izvadci iz dnevnika Kurta Cobaina, koji bi se do početka studenog trebali pojaviti na policama američkih knjižara. U dnevniku Cobain piše o kaotičnom djetinjstvu, Nirvani, vezama, roditeljstvu, preziru prema grungeu, sebi, kroničnoj boli u trbuhu i heroinu, a mi donosimo prijevod zasad objavljenih dijelova

volim punk-rock. volim djevojke koje imaju čudne oči. volim drogu (ali mi tijelo i mozak ne dopuštaju da se drogiram). volim strast. volim odigrati krive karte. volim ploče. volim se osjećati krivim što sam bijeli, muški Amerikanac. volim spavati. volim dražiti male, lajave pse u parkiranim autima. volim kada se ljudi osjećaju sretnima i superiornima zbog mog prisustva. volim imati snažna mišljenja, a da ih nemam čime potkrijepiti osim iskrenosti. volim iskrenost. nedostaje mi iskrenosti.

pročitao sam mnoštvo patetičnih, drugorazrednih frojdovskih procjena mojih intervjua o mom razvoju od djetinjstva do sada koji govore kako sam sjebani ovisnik o heroinu, alkoholičar, samodestruktivan, a ipak preosjetljiv, labilan, krhak, narkoleptičan, neurotičan momak koji je uvijek na rubu predoziranja, skakanja s krova ili raznošenja glave ili sve tri stvari odjednom.

o bože, ne mogu se nositi s uspjehom. uspjeh. i osjećam se tako nevjerojatno kriv. radi napuštanja pravih prijatelja koji su bili privrženi, koji su nas voljeli prije par godina. i za deset godina, kada budemo bitni koliko i Kajagoogoo, taj mali postotak koji će nas doći vidjeti na nekoj povratničkoj svirci sponzoriranoj od nekih opskurnih proizvođača pelena, ćelave i debele dok pokušavamo rasturati u zabavnom parku. subotnji raspored: lutkarska predstava, rollercoaster i Nirvana.

GRAFIT IZ PEKINGA


ako nas moraju negdje svrstati, radije bih bio u društvu dobrih starih bendova poput Mudhoney, Jesus Lizard, the Melvinsa i Beat Happeninga nego li biti u društvu sluga režima korporativne gospode... volio bih da me izbrišu iz bilo kakve veze s Perl Jamom ili Nymphs, ili ostalim 'prvoprijestupnicima'

između listopada 1991. i prosinca 1992., ispunio sam četiri bilježnice poezijom i intimnim zapisima... najnasilnija stvar koju sam osjetio ovih godina nisu medijska pretjerivanja ili glupi tračevi, već silovanje mojih privatnih razmišljanja. istrgnutih iz stranica što su nastale za vrijeme boravka u bolncici, na avionskim putovanjima, hotelskim boravcima...

osjećam kako imam pravo reći: jebite se svi vi koji nemate ama baš nimalo poštovanja za mene kao za osobu. silovali ste me više nego li ćete ikada znati.