Ovo nije novica, tek samo ono s čime živimo i na što nas svakog dana neumorno podsjećaju. Žrtve. I ove i one. A čije? Ničije. Naše. Svačije. Ljudske. Nevine. U danu masovnog pokopa u Srebrenici, ne može se šutjeti. Ne, ja ne mogu plakati nad sudbinom Londona i bilo koga drugoga, a ostati ravnodušna na ove ovdje bliske, isto tako nevine žrtve jednog općeg ludila, koje je nažalost zahvatilo upravo naše najbolje godine

Generacijo moja, ne mogu više izdržati od ovog osjećaja tebe kao svog osakaćenog tijela … generacijo. Pogledaj, postali smo ljudi, a ni sami ne znamo kada. U jednom trenu vrijeme je stalo, sve je stalo, život je stao … Da, generacijo, život je stao – a vrijeme je brzalo naprijed i vidi nas sada … postali smo karikature.

Ljudi, ni staro ni mlado. Djeca u duši s djecom oko sebe. Beskućnici i nezaposleni. Promašeni. Generacijo … a od nas su, kao mnogo očekivali. I još uvijek očekuju. Zlobnici.

Ti, ti … razmišljaš o načinu na koji bi se riješio ovoga svijeta!? A ne uviđaš koliko je lijep ovaj svijet … a Ti, ženo … ti imaš previše bora i previše djece da bi te zaposlili na mjesto direktorove tajnice, iako se vidi da si bila prekrasna i još bi te se dalo upotrijebiti … pa, hm, o tome bi mogli porazgovarati u četiri oka, ne?

Ti, ti tamo tebe nije volja ni za što! Što si ti uopće stvorio? Tražiš posao, a moliš Boga da ga ne pronađeš. Ti si promašeni slučaj čovječe! A ti, debela, tebe više ne treba ni muž ni djeca. Napunila si se celulitom i ode ti karijera … živčana si, nezadovoljna i mrzovoljna.

Ti iz magareće klupe – živiš u snovima. Misliš još uvijek da možeš promijeniti svijet. A ti što hoćeš u zamjenu za tu drvenu nogu – što sad hoćeš? Život je takav čupav i dlakav i eto … nadrljao si igrom slučajnosti, nitko tu nije kriv budi sretan što si ostao živ – idi pa se žali drugu Titu što je bio osmislio zajednicu naroda i narodnosti pa umro čovjek i zajednica propala.

Eh, generacijo nesposobnih i nesnalažljivih… izgubljenih u svemiru. Jesmo li to mi oni mladi ljudi što smo se uvijek smijali, plesali, pjevali u bendovima, svirali? Jesmo li to mi oni sportaši, matematičari i ostali nadareni mladi ljudi? Jesmo li? Generacijo?

Ne.

Nažalost, više nismo. Tu smo gdje upravo jesmo. A nigdje smo. Patimo od sindroma svih koji postoje na ovome svijetu, a najviše od sindroma otuđenosti prvo od samih sebe, a onda i od svih ostalih. Mi smo ljudi koji smo nekada znali, pa zaboravili voljeti i sebe i druge – pa kao sada to opet nešto učimo – neuspješno. Mi smo oni koje je preveslalo vrijeme – generacijo.

Mi smo oni na čijim su leđima i na čijoj je mladosti i iz čije je krvi ustala ova zemlja u kojoj smo sada suvišni. Svijet se okreće oko gotovana i Gotovina, a najviše oko gotovine a mi nismo ni jedno ni drugo, a nemamo treće. I naša će djeca prije postati ljudima, jer nama su to vrijeme postajanja zbrisali iz vremenske karte, mi smo preko noći postali ratnici, invalidi, udovice i … bolesnici.

Mi ćemo vječito tražiti nešto a ne znamo ni sami što. Možda jedino da se tješimo činjenicom da onaj tko traži obično i nađe. Pa ti vičem iz petnih žila: Ne daj se – GENERACIJO! S ljubavlju.