Mogao je postati košarkaška zvijezda, a i tada bi Davorin Popović bio Pimpek. Dječarcu se pojavila mala izraslina iza uha i eto odmah nadimka što mu ostade do kraja života skoro kao rodno ime i prezime. Neki od nas sjete se Davorina svaki dan i punih 11 godina kako je otišao. Nezadovoljni društvenim stanjem u kome moramo lelujati, lebdjeti i teturati, naglas vičemo: Da sam ja netko. Nama, nekima, glas Davorina Popovića Pjevača pomaže da lakše i ljepše živimo, Sve ove godine. Mi i dalje Sanjamo. Mislimo da nam je Davorin baš to poručio kad je pjevao Kad ne bude mene

Kažu da čovjek može sanjati samo dok spava. Tko su onda oni koji sanjaju budni?

U Sarajevu, u kafiću FIS, s pogledom na Spomenik, prijateljica će iznenada: „Kako sam se nekidan štrecnula … učinilo mi se u momentu, na ulici, da sam vidjela Pimpeka, onako s leđa …“

Lecnuh se u trenu, kakav pimpek, ona se inače fino izražava, ali u sekundi nisam shvatila i jesam shvatila. Meni, koja ga nikad nisam upoznala, fali Pjevač, a kako je tek onima što su se s njim pozdravljali i s druge strane ulice, sve dok nije preminuo 18. lipnja 2001. godine.

Mogao je postati košarkaška zvijezda

Dječarcu se pojavila mala izraslina iza uha, eto odmah nadimka što ostade skoro kao rodno ime i prezime. Mogao je postati košarkaška zvijezda, bio je kapetan sarajevske Mlade Bosne, odnosno kasnijeg Željezničara, kao standardni prvotimac odigrao više od pet stotina utakmica. Bio bi i tada Pimpek. Sportom se prestao baviti 1968. godine. Ipak, spomenici su im jedan pored drugoga. Mirzi Delibašiću koji je napustio ovaj svijet posljednjega mjeseca iste godine. S njima dvojicom, u nekom mjesecu između, zauvijek je otišao i Dario Džamonja. Tri takve legende napustile su nas u samo pola godine.

Mi, koji ne znamo o sportu previše, ostajemo zahvalni Davorinu Popoviću Pjevaču što je 1964. godine, kao 18-godišnjak, iz grupe Lutalice došao u Indexe, osnovane dvije godine ranije. Indexi su punih 39 godina vladali jugoslavenskom pop i rock scenom. Zasigurno bi još koju deceniju, da Davorin nije 18. juna 2001. izgubio bitku s opakom bolešću.

Nekima glas Davorina Popovića pomaže da lakše i ljepše žive

Netko je rekao: živio je samo 55 godina. Da li je … samo? I je li živio ili živi? Neki od nas sjete se Davorina svaki dan. Iako nikad s njim nisu kavu popili. Bezbroj puta smo pomislili: Jutro će promijeniti sve. Nezadovoljni društvenim stanjem u kome moramo lelujati, lebdjeti i teturati, naglas vičemo: Da sam ja netko. Kad bismo mogli, da s Izvora pokrenemo Plimu, planeta bi bila sva u Žutim dunjama. Umjesto drugih zvukova, odjekivale bi samo Balade. Ljubav bi rasla u svakom kutku planete, jer bi odasvud odjekivalo: Predaj se srce. A srce bi se otvaralo i vikalo na sav glas: Ti si mi bila naj, naj, naj.

Priznali bismo cijelom svijetu ljubav prema prirodi, jer, Voljela je sjaj u travi. Prihvaćali bismo lakše i neuspjehe, svjesni da smo Ispili zlatni pehar. S prijateljima dijelili tugu, jer, Bacila je sve niz rijeku. Nama, nekima, glas Davorina Popovića Pjevača pomaže da lakše i ljepše živimo, Sve ove godine. Mi i dalje Sanjamo. Mislimo da nam je Davorin baš to poručio kad je pjevao Kad ne bude mene. Nekad se prošlost poigra s budućnošću. Da bi nekoga bilo i u jednom i u drugom vremenu.

Lupiga.Com