I dalje nastavljamo preporučivati vam neke od domaćih blogova smještenih na adresi blog.hr. Ovaj put na red je došao jedan od popularnijih i posjećenijih blogova – Ptica Trkachica. U nastavku vam donosimo tekst sa spomenutog bloga pod naslovom "Put na Istok: Part X – povratak doma". Provjerite o čemu je riječ i je li ovaj blog zasluženo popularan

U Sofiju smo stigli oko 11-12 navečer. Hotel smo pronašli bez puno muke. Mjesta je bilo. 75€ za 4 osobe. I. kaže da je lani to koštalo 40€. Jebiga. Sad nema biranja. Tu smo gdje jesmo. Uzimamo sobu i parkiramo auto ispred hotela. U predvorju hotela kurve se upucavaju nekim gostima. Naš apartman je bio toliko neukusno složen da mi je žao ko psu što ga nismo slikali. Valjda smo bili previše zauzeti njegovim ismijavanjem.

Meni je jako loše. Njih troje su gladni i odlaze jesti. Ja ne želim ništa jer imam osjećaj da mi je nakon svakog zalogaja nekog keksa sve gore i gore. Ostavljaju mi jedan od svojih mobitela u slučaju da mi zatreba te odlaze. Zavaljala sam u fotelju i gledam Celebrity Deathmatch na MTV-u između Angeline Jolie i Sandre Bullock. Naravno da je Angie pobijedila. San me shrvao i idem u krevet. Ovu noć je i I. spavao s nama, iako smo ga uspješno izbjegavali prošlih dana zbog njegovog hrkanja. Međutim, ovu noć je bio iznimno tih. Mislila sam da sam bila preumorna da ga uspijem čut kroz tvrd san, no T. se probudio usred noći zbog pojave bolova u želucu i nije čuo apolutno ništa osim blažene tišine.

I T. je bio u bolovima. Meni je ujutro bilo bolje. Ovu dvojicu je boljelo malo više. Odlučili smo na brzinu pogledati Sofiju i krenuti za Zagreb. Nismo više bili sposobni za razgledavanja.

Ono što smo primijetili jest nekolicina stvari:
1) Bugari nisu prljav narod kao Rumunji
2) Bugarke su lijepe žene
3) Bugari definitivno imaju više stila u odijevanju od Rumunja

Razglednice možete kupiti svugdje. Šaljete ih iz pošte. Subotom se održava i njihov pazar na koji smo stigli. Najčešći uzorci jesu oni nacistički. Kukastih križeva koliko hoćeš. Na čemu god hoćeš. Nismo mogli vjerovati. Osim toga, možete kupiti razne nepotrebne stvarčcice kao i kod nas na Hreliću. A možete kupiti i novčanicu iz bivše Jugoslavije od 500 milijuna. (jebote, 500 milijuna!!!) ili pak neku s likom Sadama. Kupujem ništa.

Svi zajedno smo uglavnom na čitavom putovanju kupili jedno veliko ništa, jer na ništa ne možeš potrošiti pare. Međutim, B. je na nekom štandu vidio zbirku neke jebeno loše pornjave i nakanio je vratiti se na taj štand i to pokupovati za svoju redakciju. Učinjeno:-)

Prolazimo pored velikog ekrana u izlogu. Vidimo se. T. zove brata da ode na dir.bg i da nas vidi na Internetu. Mašemo mu. Jebena stvarčica kad si udaljen od nekog:-)

Vraćamo se u auto i krećemo za južnu Srbiju. Na granici čekamo nekih 1,15 sata. Čudno je. Jedine hrvatske tablice. Nakon par kilometara loše ceste dolazi autoput koji nas vodi do Beograda. Čujemo se s našima u Hrvatskoj koji kažu da HAK javlja o ogromnim gužvama na granici. 25 kilometara dugačka kolona na Bajakovu. Prelazak se čeka 10 sati. Thnx but no thnx. Idemo preko Bijeljine. Put jest sjeban, jest da je malo neciviliziranije područje (probajte zamisliti kako bi auto beogradskih tablica izgledao u Čavoglavama ili Sinju), ali zaista nemamo živaca za čekanje. Čak je i našeg vozača počeo hvatati proljev.

Dolazimo do granice. Nikog osim nas i carinika. Prolazimo granicu, al odlučni smo stati jer smo vidjeli naziv WC. A on uvijek dobro dođe kad imaš proljev. Dok je B. bio u kenjone-fazi dolazi carinik do ovo dvoje van i pita 'Di je ovaj?' Pita za B.-a. Ovima lagano nemir u duši.
Carinik postavlja drugo pitanje 'Na koga ti on sliči?'
T. kaže da ne zna.
'Na koga ti on sliči, reci mi il ću vas sve tu pobit!'
T. kaže da ne zna,
'Pa na Mr Beana jebogaja, na Beana!!!', kaže carinik i svi prasnu u smijeh. Ajde dobro je. I carinici imaju smisla za šalu.

Vozimo se kroz Sremsku Mitrovicu i okolna sela. Subota navečer je. Svi su van. U selima je put ponekad zakrčen od mnoštva ljudi, a nama je lagano bed zbog tablica. Možda previše brijemo, al znajući za pokolj u Bijeljini prije nekoliko godina, nije baš svejedno. Duša postaje lakša kad dolazimo do Brčkog i prelazimo granicu.

Naš I. koji je odvozio čitav put postaje umoran. Mene je shrvala bol i glad. Nisam ništa jela od straha da mi ne postane gore. T. preuzima volan, a B. Zauzima moje mjesto na prednjem sjedalu. Stražnje sjedalo lagano tone u san, dok zadnjih 250-300 kilometara vozi onaj šta sluša Gunse i naziva sebe dugavljanskim šerifom:-)

U Zagreb stižemo u 4 ujutro. Gladni smo. Želim do pekare. Jedan ugriz peciva i počinju me hvatati grčevi. Trebam WC. Hitno. B. živi blizu i idemo do njega. Nećemo stići. Jebeno nećemo stići. Prvi put u svom životu usrat ću se u gaće. Boli. Pred kućom smo. B. Pokušava otključat vrata, dok se ja grčim. Ne mogu više. Ključ zapinje. Vrijeme je odluke. Il se posrat u gaće il nešto napravit. Izlijećem van i serem se u cvijeće. Svi prasnu u smijeh. Meni je neugodno, al više ne boli. Zalijevamo to vrućom vodom i sliježemo ramenima. jebiga.

Voze me doma...Zora je...a meni u glavi mi svira stvar od Leut Magnetica 'evo me doma, bolje volje sam odma....'

bit će još bolje kad napokon odvalim i zadnjih 350 kilometara do Splita...no prvo na spavanje u ZG buksi...

pticatrkachica.blog.hr