Nije važno to što škole grcaju u dugovima i nemaju za grijanje. Nije važno to što se po 30 učenika nagurava u učionici. Nije važno što još uvijek postoje škole koje rade, ne u dvije, nego u tri smjene. Nije važno što u nekim školama matematiku predaju frizerke, što djeca ne umiju množiti, što desetogodišnjaci još ne znaju sva slova, što nastavnici imaju manju plaću od vozača tramvaja. Umjesto svega toga, do sada je najviše pažnje u istupima novog ministra obrazovanja, znanosti i sporta posvećeno temi koja za samo školstvo nema baš neki značaj, ali zato odlično izgleda u novinama - spolni odgoj

Budimo iskreni, nakon dva mjeseca vladavine ministra znanosti, obrazovanja i sporta Željka Jovanovića još uvijek je prerano išta reći o rezultatima nove prosvjetne administracije. Mnogo toga smo čuli iz hodnika i ureda Ministarstva, ali s jednom stvari se sigurno možemo složiti: pitanja obrazovanja previše su osjetljiva da bi se neke stvari mogle odlučiti preko noći i za dobar dio njih treba provesti javnu raspravu prije nego što se donese ikakva konačna odluka.

Nastavite niz: Vokić, Pugelnik, Strugar, Primorac, Fuchs...

I tu otprilike završava slaganje koje netko tko se imalo razumije u obrazovanje može imati sa sadašnjom prosvjetnom administracijom. Jer iako, istina, uglavnom nikakvi potezi do sada i nisu mogli biti povučeni, mnogo se toga moglo iščitati iz Jovanovićevih najava i programskih izjava, iz projekata koji samo što nisu pokrenuti, a posebno iz državnog proračuna za 2012. godinu koji je sastavila aktualna vlast, a u kojemu je obrazovanju, koje je već sada na pola od onoga što bi trebalo biti, oduzeto, dok je nekim drugim sektorima još i dodano.

Ukoliko se vrlo brzo nešto ne promjeni ministar Jovanović na kraju mandata neće imati priliku za previše hvale (FOTO: Arhiva)

Zaključak koji se iz svega toga može izvesti je da administracija Željka Jovanovića nema ni znanja ni sposobnosti ni stručnosti, a, sve vuče na to, ni snage ni volje, da hrvatsko školstvo izvuče iz kaosa, neefikasnosti, korupcije i besmisla u koje je uronjeno već dvadeset godina. Isto tako, ukoliko se vrlo brzo nešto ne promijeni u pristupu koji prema obrazovanju ima ne samo Jovanović, nego cijela vlast, na kraju ovog četverogodišnjeg mandata vrlo vjerojatno će se moći reći da je i on bio samo još jedan u dvadesetogodišnjem nizu ministara koji su iza sebe ostavili još veći nered nego što su ga naslijedili. Jer, iako se za sadašnju postavu ne može reći da je imanentno kriminalna i feudalno-autokratska kao za neke prije nje, sasvim je moguće da će zbog neznanja, nezainteresiranosti i fokusiranja na potpuno pogrešne probleme konačni i zbirni efekt za sam sustav biti potpuno identičan.

UMJESTO PRIJEMA HNS DOBIO JASNU PORUKU: 'Nevjerojatna je želja ove ekipe iz vrha HNS-a da ostanu u foteljama'

NOVI MINISTAR SPORTA NAJAVLJUJE: Sport ćemo oteti sivom polusvijetu i vratiti ga sportašima

KONFABULATOR: Zoran Milanović sinoć shvatio da Vladu vodi on, a ne Čačić i Linić

Za početak, iako još nikakvi potezi nisu povučeni, iz dosadašnjeg javnog djelovanja se vidi što je novoj administraciji važno. Nije važno to što hrvatske škole grcaju u dugovima i nemaju novca za grijanje. Nije važno to što se po trideset učenika nagurava u učionici. Nije važno što još uvijek postoje škole koje rade ne u dvije, nego u tri smjene. Nije važno što u nekim školama matematiku predaju frizerke, što djeca ne znaju zbrajati, oduzimati, množiti, što desetogodišnjaci još ne znaju sva slova, što hrvatski nastavnici imaju manju plaću od vozača tramvaja i što sve manje entuzijasta, a sve više mediokriteta kojima je cilj domoći se slabo plaćene, ali sigurne državne službe u kojoj će se mirno odraditi dani do penzije, uopće dolazi raditi u školu.

Dragan Primorac - jedan od onih čijeg se ministrovanja mnogi ne sjećaju po dobrom (FOTO: Lupiga.Com)

Umjesto svega toga, do sada je najviše pažnje u istupima novog ministra posvećeno temi koja za samo školstvo nema baš nekakav značaj, ali zato odlično izgleda na novinskim stupcima - spolni odgoj. Naravno, nije tu riječ o nečemu nebitnom, ali činjenica da je ovo pitanje pretvoreno u ključnu točku programa nove administracije govori koliko je ta nova administracija svjesna sektora kojim bi trebala administrirati. Da, spolni odgoj je hvalevrijedan za svaki sustav koji teži ući u 21. stoljeće, ali prije toga bi bilo dobro najprije izaći iz 19-og u koje je hrvatsko školstvo uronjeno do grla.

Academia diletantica

Druga tema koja je mnogima izazvala dizanje kose na glavi je na sva zvona razglašena najava da se ušlo u partnerstvo u Hrvatskom akademijom znanosti i umjetnosti te da će ove dvije institucije "zajedničkim snagama sastaviti strategiju hrvatskog obrazovnog sustava", "po svim uzusima modernih pedagoških i didaktičkih znanosti", koja će trajati, ako treba, "i za sljedećih vlasti", dakle koja će poslužiti kao temelj obrazovanju naraštaja i naraštaja hrvatskih školaraca i studenata, za vjeke vjekova, amen. Problem s ovime je da se do sada, svaki put kad je HAZU iskoračila iz svog rezervata pokazalo da bi bilo bolje da su se akademici držali svojih sinekura i da bi bilo bolje da se nisu pokušali petljati u modernu stvarnost koju niti razumiju niti ih zanima, po principu da, ako stvarnost ne korespondira sa slikom svijeta kakvu vidi HAZU, tim gore po stvarnost.

Koji će temelj sljedećoj generaciji maturanata ostaviti HAZU tek će se vidjeti (FOTO: Lupiga.Com)

Svi kojima se ovo spomene u kontekstu obrazovanja odmah će se sjetiti nesretnog HNOS-a, najveće promašene investicije hrvatskog školstva za koju se odmah znalo da neće dovesti ni do čega dobrog, koja je najprije forsirana, zatim formalno provedena, u stvarnosti zaobiđena, da bi na kraju tiho i neprimjetno bila i potpuno napuštena, samo što to još nitko ne želi priznati. I u takvoj situaciji, nakon dvadesetogodišnjeg propadanja kojemu su kumovali i veleštovani akademici, kretanje baš od HAZU-a u svom traženju suradnika za spašavanje hrvatskog školstva ne može se nazvati nikako drugačije nego diletantizmom.

Politička podobnost Trećeg puta

Ono što je najtragičnije jest da se ovako nešto moglo i očekivati, s obzirom na sve najave i pokazatelje koji su prethodili stupanju Kukuriku koalicije na vlast. Prvi od njih bio je famozna rečenica Zorana Milanovića da "ovo neće biti tehnička, nego snažna politička vlada". On je vjerojatno htio da to zvuči drugačije, međutim, ono što je doprlo do javnosti bilo je: i nova vlast će se voditi kriterijem podobnosti, a ne sposobnosti.

No, tada smo još htjeli vjerovati da to neće biti baš tako. Nadali smo se da će se iza ugla pojaviti sunce čak i u trenutku kad su se već bila izvukla imena svih ministara, samo je još onaj "naš" - znanosti, obrazovanja i sporta - još uvijek čamio u bubnju. Već tada su se čuli glasovi skepse koji su govorili da to što se ne zna ime još samo tog ministra govori o odnosu koji će i nova vlast imati prema dugoročno najvažnijem sektoru društva. No, tiha većina se i dalje tiho nadala. Kad je napokon, u zadnji čas, iz šešira izvučeno ime Željka Jovanovića, još uvijek smo se htjeli nadati. “Pa dobro, što ako nije stručnjak, imali smo do sada i stručnjake pa smo vidjeli kako je to ispalo“, govorilo se. Kad je Jovanović, poput svih ministara do sada, počeo govoriti ono što smo htjeli čuti, značajno smo kimali glavom i govorili da, eto, napokon netko tko zna što u školstvu treba napraviti, ne mora biti stručan, bitno da je odlučan. A Jovanović je izgledao odlučan. Ako ništa drugo, onda bar odlučan.

Sve je izglednije da je Milanovićev čovjek prvenstveno vojnik u službi Partije (FOTO: Arhiva)

Smetnulo se s uma da možeš biti odlučan koliko god želiš, da možeš biti spreman jurišati u pogibelj dok ti srce ne izađe kroz grlo, ali uzalud ako ta odlučnost nema podlogu u stručnosti, ako ti ne kaže u kojem smjeru treba jurišati. Zbog svega toga je jasno čemu neprekidna ponavljanja o javnim raspravama, povjerenstvima koja trebaju riješiti neki problem, o tome da "nema rješenja preko noći". Jednostavno, ako si iznenadno upao u sektor onda je logično da ćeš trebati godinu dana da "snimiš stanje", da vidiš "kakva je situacija" prije nego što je ideš mijenjati, da "napraviš pažljive analize prije povlačenja ikakvih poteza koji bi mogli napraviti više štete nego koristi".

Politički komesarijat za prikupljanje bodova

Znamo da prethodnu vlast nije ni zanimao obrazovni sustav i da postavljanje nekoga u ministarsku fotelju nije za cilj imalo prosvjetljenje nego uhljebljenje, ali tek se trebamo uvjeriti da Jovanovićevo postajanje ministrom nije samo imenovanje osobe od povjerenja koja će isključivo održavati red u sektoru. S obzirom na dosad viđeno, sve je izgledniji scenarij da Milanovićev čovjek i nije ništa više od političkog komesara kojemu nije zadaća nešto napraviti, nego prije svega biti vojnik u službi Partije (kao i oni prije njega) čiji je posao prije svega "ne talasati" (kao i onima prije njega), povremeno u neinformiranoj i nezainteresiranoj javnosti prikupiti nešto političkih bodova neobaveznim ćakulanjima o građanskom i spolnom odgoju pri čemu će se potpuno nevažne obrazovne teme pretvoriti u prvorazredna politička pitanja, dok ostatak sustava i dalje nepovratno tone u trulež i raspadanje.

Hoće li đaci ponovno biti uskraćeni za značajan dio budućnosti? (FOTO: Lupiga.Com)

Čak i u tom najgorem slučaju SDP-u ostaje utjeha da Jovanović sigurno neće ostati upamćen kao najgori ministar obrazovanja, eventualno isti kao i svi prije njega. Hrvatskim nastavnicima - bar onom dijelu koji radi taj posao iz uvjerenja - đacima koji će ponovno biti uskraćeni za značajan dio budućnosti i tek dolazećim generacijama koji će naslijediti Horvatistan koji je sanjao da je Mitteleuropa, to ipak nije nikakva utjeha.

Dalibor Perković, Lupiga.Com