Rezultat nedjeljnih izbora bit će tijesan i još te noći će se početi slagati moguće koalicije kako bi se sastavila nova vlada. Kad bismo stvarno vjerovali onome što su u kampanji govorili u HDZ-u, SDP-u i u Domovinskom pokretu, sastaviti Vladu bila bi nemoguća misija jer u HDZ-u zasad još uvijek otvoreno ne govore da će se dogovoriti sa Škorinim Domovinskim pokretom ili naprosto „preuzeti“ jedan dio njegovih zastupnika koji zapravo jedva čekaju ščepati neko ministarsko mjesto, a kad je riječ o SDP-u, partneri od političkog centra na lijevo mogli bi mu biti nedovoljni za stjecanje apsolutne većine.

Poslije dosadašnjih parlamentarnih izbora, osim onih 2007. godine i osobito onih u studenom 2015. godine, situacija je bila skroz jasna i lako je bilo imenovati mandatara. Koaliciju je uvijek formirala ona stranka ili koalicija koja je bila relativni izborni pobjednik. Tako je uostalom bilo i 2007. i 2015. godine.

Ali, sjetimo se, te 2015. godine Most je dobio 19 zastupnika i bez njega se nije mogla formirati vlada, a njihov šef Božo Petrov i tadašnja njegova ekipa, kako se ispostavilo, lažno su inzistirali na koaliciji HDZ-a, SDP-a i Mosta. Mjesec i pol dana nakon održavanja izbora, nakon mnogih komičnih epizoda, oni su se, opet lažno, dogovorili s Milanovićem da koaliraju sa SDP-om. No, kad je Petrov sutradan ujutro došao na konzultacije kod tadašnje predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, po onom što se dosad zna, a nešto pretpostavlja, ona mu je „zaprijetila“ da će ako hitno ne sklopi koaliciju s Tomislavom Karamarkom i HDZ-om, ona imenovati svoju nestranačku vladu i raspisati nove izbore. Petrov nije odolio poruci i istog dana se dogovorio s Karamarkom, a mandatar je postao dotad javnosti potpuno nepoznati Tihomir Orešković, koji je hrvatski jezik tek natucao.

Rezultat vjerojatno najčudnijeg sastavljanja vlade u hrvatskoj povijesti (FOTO: HINA)

U nekim zemljama Europske unije propisanim, dok u nekim drugim zemljama, nepisanim pravilima, prvu priliku za sastavljanje vlade dobiva (relativni) pobjednik izbora. Tek nakon što prođe određeni (kraći) rok i on ne uspije dogovoriti koaliciju koja bi uspjela proći u parlamentu, mandat se dodjeljuje šefu druge političke opcije po broju glasova pa on onda pokušava biti uspješniji. 

U Hrvatskoj je drugačije. Odmah poslije završetka izbora, ako su u izglednoj prilici, i prva i druga opcija istodobno počinju jurišati, nuditi, dogovarati koncesije i fotelje mogućim partnerima kako bi uspjeli osigurati da magični broj od 76 zastupnika glasa za njihovu vladu. Orešković 2015. godine, a i Andrej Plenković godinu kasnije, i fizički su donijeli 76 i više prikupljenih potpisa koji podupiru njihove vlade tadašnjoj predsjednici Grabar Kitarović. I sadašnji je predsjednik Zoran Milanović rekao da će uručiti mandat onome za kojeg bude u tom trenutku siguran da će ga u Saboru podržati većina od najmanje 76 zastupnika i da taj proces pridobivanja većine neće požurivati. Predsjednika ne obavezuje nijedan akt da mora zatražiti najmanje 76 potpisa, premda je to najvjerodostojniji način potvrde da neka politička opcija ima apsolutnu većinu. Iako i to može podbaciti - potpis na „dokaznom“ papiru o većini koji se nosi predsjedniku Republike pravno ne obavezuje zastupnike da tako stvarno i glasaju. 

Osim toga, Hrvatska ovih 30 godina nije imala iskustvo sa stvaranjem manjinske vlade i o toj mogućnosti u Ustavu ili nekom drugom aktu ne piše ništa. Ona grupacija koja bi podržala novu vladu, ali ne želi biti formalni dio vladajuće koalicije i sudjelovati u izvršnoj vlasti pomalo „izlazi“ iz sadašnjih nedovoljno preciznih pravnih određenja. Npr., u Češkoj, Njemačkoj, Irskoj, Italiji, Poljskoj, Španjolskoj i Ujedinjenoj Kraljevini predložena vlada mora dobiti potporu samo obične, a ne i apsolutne većine zastupnika pa to otvara vrata i za konstituiranje manjinskih vlada, ako drukčije ne ide.

Hrvatski Ustav kaže da predsjednik Republike „povjerava mandat za sastavljanje Vlade osobi (mandataru) koja, na temelju raspodjele zastupničkih mjesta u Hrvatskom saboru i obavljenih konzultacija, uživa povjerenje većine zastupnika u Saboru“ (čl.98). Kasnije se u čl.109. precizira da mandatar u roku od 30 dana od prihvaćanja mandata predstavlja svoju vladu Saboru koji o njoj glasa. Ako nije uspio u 30 dana sastaviti vladu, predsjednik mu može dati još 30 dana (dakle, „može“, a ne i „mora“). Ako ni u tom roku mandatar nije uspio sastaviti vladu ili nije dobio za nju povjerenje u Saboru, predsjednik povjerava mandat drugom mandataru koji onda opet može proći istu proceduru. Ako ni on ne uspije, predsjednik imenuje privremenu nestranačku vladu i raspisuje nove izbore. Milanović je već rekao da nema namjeru ni u kom trenutku „prijetiti“ nekom svojom nestranačkom vladom i tako ubrzavati postupak, kako je to činila bivša predsjednica. 

Izglasavanje vlade jedan je od rijetkih trenutaka kada su saborske klupe pune (FOTO: Lupiga.Com)

Istina, ovaj hrvatski način možda ubrzava sklapanje vladajuće koalicije i imenovanje mandatara, ali je podložniji klijentelističkoj i koruptivnoj licitaciji u „kupovini“ mandata s ciljem prikupljanja 76 ruku za saborsku većinu. Jer, „veliki“ startaju tako da budu što brži. Ne poštuje se red da ipak pobjednik ima prvi pravo na uvjeravanje mogućih saveznika. 

Baš su 2015. godine ondašnji šefovi HDZ-a ukazivali tadašnjoj predsjednici Grabar Kitarović da bi mandat za sastavljanje vlade trebao dobiti relativni pobjednik izbora. Jer, tada je HDZ bio siguran u svoju relativnu pobjedu (zamalo su se prevarili, jer dobili su samo tri mandata više od SDP-ove koalicije, i to iz dijaspore) no činilo se da nemaju koalicijskog potencijala. Ali, treba reći - i onda i sada davanje mandata relativnom izbornom pobjedniku samo na osnovu pobjede, a ne i realne mogućnosti da mu prođe sastavljena vlada, prema sadašnjim, ali i ne previše jasnim ustavnim određenjima - ne bi bilo ustavno. 

GONG je još prije dva tjedna pozvao predsjednika Milanovića da pojasni načine na koje će javnost izvještavati o tijeku i rezultatima konzultacija. Taj im se poziv čini još važnijim jer je i sam Milanović u jednom intervjuu kazao da je Ustav po pitanju procedura i rokova vezanih uz povjeravanja mandata za sastavljanje Vlade u nekim stvarima nedorečen. Kažu iz GONG-a da su 2015. godine također pozvali tadašnju predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović da se ponaša transparentno, ali da se ona na to oglušila i da se, bez da je ikome povjerila mandat, pokušala nametnuti kao glavna politička akterica u državi. Potpisi novoizabranih zastupnika koji su se ustalili kao običajno pravilo nisu ustavna kategorija te time ne obavezuju ni Predsjednika Republike ni same zastupnike, istakli su u GONG-u.

Milanović tvrdi da će procedura biti transparentna, kao i da mandatar mora imati apsolutnu većinu. Kazao je i da će mandataru dati puno vremena „dok god se ne iscrpe sve šanse jer novi izbori su šteta, to je višestruka šteta“.

Valja poštovati proceduru, koliko traje neka traje, iako je opće raspoloženje da ne bi bilo dobro da Hrvatska poslije 5. srpnja jako dugo čeka formiranje Vlade jer nas čeka vrlo teška ekonomska, vjerojatno i zdravstvena, samim time i napeta politička situacija. 

A koliko se može čekati formiranje vlada u normalnim demokratskim uvjetima u europskim zemljama? Na primjer, u Nizozemskoj su 2017. pregovori trajali 209 dana, nakon kojih je sastavljena vlada Marka Ruttea. Belgija je 2010./2011. godine bila bez vlade rekordan 541 dan, Španjolska 2018./2019. godine 344 dana …

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/Damir Senčar

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"