Gej Slaveni, kako bi to napisali Rusi i Ukrajinci, ili Hej Slováci, kako glasi original, čudnovata je pjesma koju na ovim prostorima često pogrešno smatramo dugogodišnjom himnom SFRJ. Dok se u Hrvatskoj smatra jugokomunističkim reliktom mračnih vremena u rodnoj Slovačkoj ova pjesma ima posve drugu konotaciju. Tamo je simbol nacionalizma i sjećanja na vremena kada je Slovačka bila saveznica Trećeg Rajha. Kod nas su ju popularizirali Iliri, a komunistički režim, ne mogavši pronaći pjesmu koju bi pjevali Srbi i Hrvati zajedno, uveli su je kao privremenu himnu sve do 1988. godine kada tek postaje službenom svečanom pjesmom SFRJ.

Gej Slaveni, kako bi to napisali Rusi i Ukrajinci, ili Hej Slováci, kako glasi original, čudnovata je pjesma koju na ovim prostorima često pogrešno smatramo dugogodišnjom himnom SFRJ. Kao što rekosmo, u Hrvatskoj se ova pjesma smatra jugokomunističkim reliktom mračnih vremena, ali u rodnoj Slovačkoj ima posve drugu konotaciju. Naime, nerijetko se izvodi na misi zadušnici katoličkog i slovačkog mučenika Jozefa Tisa. „Prevedeno“ na hrvatski, to je pjesma koja bi se u Hrvatskoj pjevala na misi zadušnici Anti Paveliću.

Dobro ste pročitali, ono što je Ante Pavelić za Hrvatsku, za Slovačku je otprilike katolički svećenik Jozef Tiso. Kada nije naviještao Evanđelje, Tiso se bavio politikom te je 1939. godine s Adolfom Hitlerom dogovorio samostalnost Slovačke pod protektoratom Rajha pa se, kako je to dvije godine kasnije učinio i Pavelić, proglasio Vodcem, ili Vođom.

Hej Slováci tako je 1939. godine postala službena himna ove fašističke države te se i danas slovačka desnica radije veseli uz ovu pjesmu negoli uz službenu himnu Nad Tatrom Sijeva. Tiso je imao manje sreće od Pavelića te je 1945. godine obješen kao izdajnik dok je Hej Slovaci pala u zaborav sve do osamostaljenja Slovačke. Upravo kada je oživjela u Slovačkoj ta je pjesma "umrla" na našem prostoru.

Kako je uopće ovakva pjesma postala popularna u komunističkoj Jugoslaviji, nešto je duža priča. Naime, samu pjesmu napisao je slovački evangelik Samuel Tomášik još 1834. godine kada je šećući Pragom tužno primijetio da se njemački koristi više od domaćeg slavenskog jezika. Kako je kasnije zapisao u dnevnik, odmah mu je na um pala stara poljska pjesma Jeszcze Polska nie zginęła, kiedy my żyjemy (Još Poljska nije propala, dok mi živimo).

"Ta stara melodija odmah mi je zazvonila u grudima i napravio sam prvi stih; Hej Slovaci, još je živa naša slovačka riječ", stoji u zapisima ovog pjesnika. Ubrzo su riječi, pjevane uz poljsku narodnu melodiju nepoznatog autora, postale simbolom panslavenskog nacionalizma. Na ove prostore pjesmu je posebno popularizirao Ilirski pokret nakon što ju je sredinom 19. stoljeća preveo pisac Dragutin Rakovac nazvavši ju Hej Iliri. Pjesma je ubrzo postala službenom himnom društva "Sokol" te je tijekom Prvog svjetskog rata imala važnu ulogu na bojištu. Naime, slavenski vojnici s različitih strana fronte ovom su se pjesmom prepoznavali i izbjegavali pucati jedni na druge.

Premda je se sjećamo kao himne SFR Jugoslavije, zanimljivo je kako je ona to bila samo tri godine. Naime, krajem Drugog svjetskog rata teško je bilo pronaći pjesmu koja bi podjednako odgovarala svim nacijama u Jugoslaviji te je ova popularna panslavenska himna uzeta kao privremeno rješenje upravo zato jer je nijedna nacija nije mogla svojatati. Uz izbacivanje Boga i nekoliko preinaka Hej Slaveni se počela koristiti u SFRJ.

Ipak, komunističke vlasti bolje rješenje nisu uspjele pronaći te je tek 1977. godine Hej Slaveni zakonom proglašena privremenom himnom. Ni u sljedećem desetljeću nitko nije došao s boljim prijedlogom pa je pjesma napokon proglašena službenom himnom tek 1988. godine kada se već nazirao kraj države. Valja istaknuti da je zbog ove posuđene himne SFRJ zapravo godinama imala svečanu pjesmu vrlo nalik onoj poljskoj od koje je posudila osnovnu melodiju.

 

 

Lupiga.com

Naslovna fotografija: pixabay.com/wikipedia