GEJ SLAVENI: Šizofrena povijest jedne pjesme i nekoliko država

Mladen Barbarić

9. prosinca 2014.

GEJ SLAVENI: Šizofrena povijest jedne pjesme i nekoliko država

Gej Slaveni, kako bi to napisali Rusi i Ukrajinci, ili Hej Slováci, kako glasi original, čudnovata je pjesma koju na ovim prostorima često pogrešno smatramo dugogodišnjom himnom SFRJ. Dok se u Hrvatskoj smatra jugokomunističkim reliktom mračnih vremena u rodnoj Slovačkoj ova pjesma ima posve drugu konotaciju. Tamo je simbol nacionalizma i sjećanja na vremena kada je Slovačka bila saveznica Trećeg Rajha. Kod nas su ju popularizirali Iliri, a komunistički režim, ne mogavši pronaći pjesmu koju bi pjevali Srbi i Hrvati zajedno, uveli su je kao privremenu himnu sve do 1988. godine kada tek postaje službenom svečanom pjesmom SFRJ.

Gej Slaveni, kako bi to napisali Rusi i Ukrajinci, ili Hej Slováci, kako glasi original, čudnovata je pjesma koju na ovim prostorima često pogrešno smatramo dugogodišnjom himnom SFRJ. Kao što rekosmo, u Hrvatskoj se ova pjesma smatra jugokomunističkim reliktom mračnih vremena, ali u rodnoj Slovačkoj ima posve drugu konotaciju. Naime, nerijetko se izvodi na misi zadušnici katoličkog i slovačkog mučenika Jozefa Tisa. „Prevedeno“ na hrvatski, to je pjesma koja bi se u Hrvatskoj pjevala na misi zadušnici Anti Paveliću.

Dobro ste pročitali, ono što je Ante Pavelić za Hrvatsku, za Slovačku je otprilike katolički svećenik Jozef Tiso. Kada nije naviještao Evanđelje, Tiso se bavio politikom te je 1939. godine s Adolfom Hitlerom dogovorio samostalnost Slovačke pod protektoratom Rajha pa se, kako je to dvije godine kasnije učinio i Pavelić, proglasio Vodcem, ili Vođom.

Hej Slováci tako je 1939. godine postala službena himna ove fašističke države te se i danas slovačka desnica radije veseli uz ovu pjesmu negoli uz službenu himnu Nad Tatrom Sijeva. Tiso je imao manje sreće od Pavelića te je 1945. godine obješen kao izdajnik dok je Hej Slovaci pala u zaborav sve do osamostaljenja Slovačke. Upravo kada je oživjela u Slovačkoj ta je pjesma "umrla" na našem prostoru.

Kako je uopće ovakva pjesma postala popularna u komunističkoj Jugoslaviji, nešto je duža priča. Naime, samu pjesmu napisao je slovački evangelik Samuel Tomášik još 1834. godine kada je šećući Pragom tužno primijetio da se njemački koristi više od domaćeg slavenskog jezika. Kako je kasnije zapisao u dnevnik, odmah mu je na um pala stara poljska pjesma Jeszcze Polska nie zginęła, kiedy my żyjemy (Još Poljska nije propala, dok mi živimo).

"Ta stara melodija odmah mi je zazvonila u grudima i napravio sam prvi stih; Hej Slovaci, još je živa naša slovačka riječ", stoji u zapisima ovog pjesnika. Ubrzo su riječi, pjevane uz poljsku narodnu melodiju nepoznatog autora, postale simbolom panslavenskog nacionalizma. Na ove prostore pjesmu je posebno popularizirao Ilirski pokret nakon što ju je sredinom 19. stoljeća preveo pisac Dragutin Rakovac nazvavši ju Hej Iliri. Pjesma je ubrzo postala službenom himnom društva "Sokol" te je tijekom Prvog svjetskog rata imala važnu ulogu na bojištu. Naime, slavenski vojnici s različitih strana fronte ovom su se pjesmom prepoznavali i izbjegavali pucati jedni na druge.

Premda je se sjećamo kao himne SFR Jugoslavije, zanimljivo je kako je ona to bila samo tri godine. Naime, krajem Drugog svjetskog rata teško je bilo pronaći pjesmu koja bi podjednako odgovarala svim nacijama u Jugoslaviji te je ova popularna panslavenska himna uzeta kao privremeno rješenje upravo zato jer je nijedna nacija nije mogla svojatati. Uz izbacivanje Boga i nekoliko preinaka Hej Slaveni se počela koristiti u SFRJ.

Ipak, komunističke vlasti bolje rješenje nisu uspjele pronaći te je tek 1977. godine Hej Slaveni zakonom proglašena privremenom himnom. Ni u sljedećem desetljeću nitko nije došao s boljim prijedlogom pa je pjesma napokon proglašena službenom himnom tek 1988. godine kada se već nazirao kraj države. Valja istaknuti da je zbog ove posuđene himne SFRJ zapravo godinama imala svečanu pjesmu vrlo nalik onoj poljskoj od koje je posudila osnovnu melodiju.

 

 

Lupiga.com

Naslovna fotografija: pixabay.com/wikipedia

 

Srodne novice

broj komentara: 21

Komentari

  1. zlatan prije više od 9 godina

    JURE, zlato, dakako da ima pravoslavnih popova koji su zezali. Zapravo svećenički kadar iz mnogih, bolje reći svih religija, crkava i vjerskih organizacija , obični su paraziti. Nisu svi takvi, ali mnogi jesu.
    I nisam otkrio ništa novo, nisam ja to izmislio. Svi znamo da je tako, samo se pravimo da nije tako-:))

  2. jUre prije više od 9 godina

    nego ima li ijedan proslavni pop da je zajebao stvar , nesto su vam samo katolicki svecenici u fokusu

  3. SAMOSTALNA HRVATSKA prije više od 9 godina

    @zlatan - Vidim svu dramu takvih ljudi kao Vi , ne mogu doći sebi kažete da nismo imali KOMUNIZAM . Dajte priberite se.
    Vi stalno propitujete već sve propitano od inkvizicije , antike , starih baba pismenih i nepismenih do druga Tita i parareligiozni njegov poredak kada smo nosili štafete , davali imena gradovima po živim ljudima , radi ovakvih pisanija išli na robiju itd itd . Ja sam vam pokušao predočiti na svoj laički način da ne živi čovjek od kruha samo , a što ćete vi izabrati vaša je stvar .

    Drama bivših komunista , a sadašnjih boraca za druge i drugačije i raznih aktivista je takva da oni ne znaju što je to tolerancija .
    Ona može uspijevati samo u određenom MENTALNOM podneblju , onom naime gdje vlada intelektualna skromnost ( što je osobina prave inteligencije ) , A NE INTELEKTUALNA SAMODOPADNOST i isključivost . Skromnost je od uvijek bila znak duhovnik velikana , budući da su oni i samo oni svijesni koliko malo znaju i kako ni SAMI PUNO NE VALJAJU ( što mislim i za sebe ) , dok je prepotencija uvijek bila zaštitni znak MEDIOKRITETA .
    P.S. Ja vam stvarno želim sva najbolje , ali mi se čini da vam fali jedna mekša dimenzija doživljaja svijeta , nekako ste nabrušeni kao da me stalno čekate na nož , a to je loše bez obzira što nismo istih svjetonazora . Druga stvar na kraju pisanije uvijek treba pozdraviti ali to je stvar kućnog odgoja.
    Lijep pozz nema više .
    Lijep pozz

  4. zlatan prije više od 9 godina

    Stare bake koje su bile nepismene i jako religiozne, dakako da su mogle biti dobre. Ali sam siguran 100% da takve osobe odgojene u jednoj takvoj zatvorenosti nisu mogle izrasti u otvorene i tolerantne osobe. Realni život potvrđuje. kada je nekada u doba spaljivanja vještica, trebalo potpaliti vatru, upravo su te dobre religiozne bake znale biti u prvim redovima beskrvne žrtve na lomači.
    Zato tvrdnja da je jedna takva dobra stara i nepismena baka obavezno dobra, blaga i topla, ne odgovara istini. Da, da, dobra je i blaga prema članovima svoje skupine, ali zato je posve bezosjećajna na patnje drugih, drugačijih i onih ostalih. A naša dobrota se vidi samo koliko smo spremni prihvatiti druge, drugačije i ostale.

  5. zlatan prije više od 9 godina

    SAMOSTALNA HRVATSKO, kada je to bio komunizam? Koliko me pamćenje služi bio je socijalizam, a uz dužno poštovanje Crkva ili crkve ili vjere, u onoj državi nisu bile napadane. Bile su smještene u domen privatnog, to valjda znate. Jedine dvije države koje su službeno bile ateističke bila je Albanija u doba Envera Hodže i Kambođa u doba Crvenih Kmera.
    Enver Hodža došao je na vlast 1944, provodio je izolaciju Albanije. Istina od kraja rata do 1948 oslanjao se na Tita i Jugoslaviju, od 1948 nakon rezolucije Informbiroa oslanja se na SSSR. Ali nakon Staljinove smrti i destaljinizacije u doba Hruščova polako se hladi i prema SSSR-u. Nakon 22 kongresa KPSS, kada Hruščov dovršava proces destaljinizacije, čak i formalno, raskida sa SSSR-om. Vrijedi spomenutu da je tada u SSSR-u uklonje lik Staljina. Njegovo tijelo izneseno je iz mauzoleja u ukopano ispod zidina Kremlja, onih nekoliko gradova koji su nosilim njegovo ime, dobili su nova imena. Grad Caricin, nazvan Staljingrad već 1925god., te 1961 dobija novo ime Volgograd, uklonjeni su svi spomenici Staljinu, osim u rodnoj mu Gruziji (gdje su tih godina bili veliki neredi zbog najave ukidanja staljinovog kipa u Tbilisiju). nakon toga Enver Hodža okreće Albaniju NR Kini i mao Ce Tungu. Tako ostaje sve do Maove smrti, te nakon 1978, kada Kina uzima novi pravac, Albanija raskida i sa Kinom i ostaje usamljena sve do 1991 i smjene režima.
    Ali u tome razdoblju Hodža zabranjuje religiju 1967 i tadašnja Albanija postaje službeno ateistička država. Sve do 1991 i pada dotadašnjeg režima. Bio sam u Albaniji 2012 i 2013 godine, vidio sam novu ogromnu pravoslavnu katedralu podignutu u centru Tirane, ali nigdje se u Albaniji ne osjeća vjerski fanatizam. I albanski muslimani-suniti, ni mala vjerska muslimanska sekta Bektaši, ni albanski kršćani, veći dio pravoslavci, manji dio katolici, nisu fanatici.
    Kada sam prolazio planinskim putevima na istoku Albanije, koji je 100% islamski, nigdje nisam vidio žene obučene u tradicionalnu nošnju ili ogrnute maramama. Čak i kroz planinska sela , čak i starije žene bile su moderno obučene! Jedino sam u selima između crnogorske granice i Skadra (Škodra na albanskom) vidio stare žene u tradic.nošnji, a na ulicama samog Skadra vidioo sam dvije -tri žene obučene onako kao u Iranu. Ali možda su to bile Albanke sa Kosova ili muslimanke iz BiH.
    Zašto ovo pišem? zato jer je očito da albanski narod nije osobito religiozan, pa ipak je svjestan sebe i svoje posebnosti. Albanstvo se osjeća u zraku, ali ne i vjerski fanatizam. Albanski narod je opstao unatoč jednom kratkom vremenu zabrane vjere, ali i nakon prestanka zabrane nije se osobito vratio vjeri.
    Zato tvrdnja da je Hrvate spasila Crkva uopće ne stoji. Hrvati su kao slavensko pleme, postojali i prije pojave kršćanstva, i prije kristijanizacije krajem sedmog stoljeća, a postojat će ako kršćanstvo nestane. Mnogi ljudi su nezainteresirani za religiju, pa zbog toga nisu prestali biti Hrvati. Naprotiv, etnička i vjerska pripadnost nemaju ništa zajedničko i to naglašavati je jako opasno. Jer ako je netko ateist, ili agnostik ili vjerski indiferentan, a Hrvta po nacionalnosti, uvijek će biti Hrvat. U statistike da je 80 i nešto posto katolika-kršćana, ne treba previše vjerovati, jer većina je ionako to iz folklornih i povijesnih razloga. Svakodnevni život to potvrđuje.
    Za neke usijane glave koje bi željele da je vjera ujedno i državna vjera, nemam lijepo mišljenje. Iako je socijalistička Albanija (1967-1991) i ekstremna crvenokmerska Kambođa (1975-1979), bila ateistička država, danas imamo više od nekoliko vjerskih država.
    Slučajno ili ne, ali sve su to islamske zemlje (Saud.Arabija, Iran, zaljevske monarhije, Brunej, itd), vidimo da ih ima više nego šta je bilo ateističkih. Čak ni Sjeverna Koreja nije ateistička država.
    Zato kada netko ide u crkvu i smatra da je biti katoli jednako Hrvat, opasno griješi! Zato mene osobno daleko više zanima naša pretkršćanska staroslavenska proščost. Jer tako je lijepa, mistična i prirodna!
    U nekim slavenskim zemljama, prije svega u Rusiji, Ukrajini i Bjelarusiji, obnavlja se staroslavenska vjera. Nažalost ima među njima i poziva na mržnju, na nasilno odbacivanje kršćanske prošlosti, ali skoro svi staroslavenski obraćenici su blagi i blisko povezani sa Prirodom. Raduje me da i u Hrvatskoj ima početaka obnove staroslavenske mistike, unatoč mračnom pogledu nekih.
    Kažete, da su Evropljani srušili sve katedrale, što bi ona baštinila? Već smo se dogovorili da je evropska civilizacija postojala i prije pojave kršćanstva, a postojati će i ako kršćanstvo iščezne. Jer civilizacija je jača od vjere. Ali nažalost upravo nakon propasti antike, i nakon prevladavanja kršćanstva, znamo koliko je bilo uništavanja upravo stvarnog evropskog identiteta. Onog pretkršćanskog. Šta bi ostalo od evropske civilizacije da srušimo preostale spomenike antike, da srušimo atensku Akropolu, arenu u Puli, Dioklec.palaču (ili njene ostake) u Splitu? Vidite li besmisao takvog razmišljanja?

Hiperlink

Recepti

E-ciklopedija