Crkva u Hrvatskoj tek je nakon oslanjanja na državni proračun temeljem ugovora RH i Vatikana uspjela sprovesti u djelo naputak pape Ivana Pavla II. iz 1983. godine. Tada uvedeni financijski sustav donio je u tu instituciju pojmove poput “solidarnosti” te “uspostave socijalne jednakosti”. To se najbolje može oslikati uvođenjem “jedinstvenog početnog iznosa” te godine, odnosno osnovice nagrade od 4.000 kuna, na koju bi svaki klerik dobivao dodatke ovisno o stažu, rangu i slično. Sinonim ovom iznosu u radnom pravu bio bi “minimalna plaća”, koja je u Hrvatskoj te godine iznosila 1.700 kuna. U prvom tekstu iz serijala "Koliko je 'teška' Crkva u Hrvatskoj?" upoznajte osnovne elemente financijskog poslovanja Crkve.

Katolička crkva u Hrvatskoj je 2011. godine, prema vatikanskom Središnjem crkvenom uredu za statistiku, imala 2.423 svećenika, 175 redovnika nesvećenika, 3.536 redovnica te 1.598 župa, s najmanje toliko crkava, uzmemo li u obzir postojanje filijala župa. To je tri puta više od broja općina u Hrvatskoj, spornog u svim raspravama o prevelikoj javnoj potrošnji i veličini državne uprave. Samo na temelju ovih podataka nije teško zaključiti da se radi o velikoj organizaciji za čiju je infrastrukturu potreban i velik novac. Crkva ga dobiva od vjernika i sponzora, a u novije doba i od poreznih obveznika što na državnoj, što na lokalnoj i regionalnoj razini. 

MATEMATIKA VJERE Imamo konačnu cifru kojom porezni obveznici plaćaju vatikanske sporazume

U prvome članku iz serije tekstova “Koliko je 'teška' Crkva u Hrvatskoj?” nastojat ćemo demistificirati neka pitanja vezana za materijalna dobra Crkve. Prikazat ćemo financijske organe unutar Crkve, propise prema kojima su interno dužni voditi unutarnje računovodstvo, ali i osnovne načine i uporišta u zakonima temeljem kojih Crkva izbjegava obznaniti podatke o svom poslovanju. Iako Crkvu kao primatelja krupnih iznosa iz javnih budžeta prozivaju da skrivanjem svojih financijskih izvještaja krši niz zakona RH (Zakon o proračunu, Zakon o izvršenju proračuna, Zakon o reviziji...), nužno je napomenuti da država itekako vodi računa o tome da se donošenjem zakonâ ne zamjeri politički i financijski najmoćnijoj neprofitnoj organizaciji na ovim prostorima: organizaciji koja od reforme svog financiranja početkom tisućljeća zahvaljujući oslanjanju na novac poreznih obveznika nedvojbeno posluje s viškovima. Ili, kako bi se izrazio predstojnik Tiskovnog ureda HBK Zvonimir Ancić: “Ono što mi moramo podnijeti mi podnosimo!"

Kod ovog citata nužne su dvije napomene. Prva je da g. Ancić nije u potpunosti u pravu kada ovo tvrdi, o čemu će više riječi biti kasnije. A druga je da je 40-minutni razgovor s g. Ancićem na određen način iznuđen. Naime, o istraživanju smo na samom početku, u prvim danima ožujka, izvijestili najkrupnije subjekte Katoličke crkve u Hrvatskoj: poslali smo precizna pitanja o prihodima, rashodima i imovini Crkve na više različitih adresa u nadbiskupijama i biskupijama. Ni četiri mjeseca kasnije, nismo dobili niti jedan jedini odgovor, čak ni sugovornika koji je spreman govoriti makar o strukturi Crkve. Zato su naše informacije temeljene na podacima iz drugih izvora i od sugovornika mimo Katoličke crkve. Gospodina Ancića smo presrele nakon jedne konferencije za medije u prostorijama Hrvatske biskupske konferencije, gdje nam je (pored jasno vidljivog diktafona) objašnjavao da sugovornici iz Crkve nisu opcija, da smo “na krivome tragu”, zatim da je Crkvi potreban “minimum povjerenja” u komunikaciji s medijima, uz dodatak: “Ja neću reći da vam ne vjerujem, ali moram imati distancu”. Nikakve molbe i pozivanje na porezne obveznike koji su glasali za ovo istraživanje te ga na kraju i financirali, nisu bile od pomoći. No, krenimo s “gradivom”.

Pravna raspršenost Crkve

Ne postoji “jedinstvena organizacija” koju bi nazivali Crkvom u Hrvatskoj. HBK, odnosno skupštinu biskupa na području Hrvatske mnogi po opisu djelovanja - donošenja obvezujućih odluka i preporuka - smatraju vrhovnom ustanovom Crkve, no stvar je nešto složenija. 

Umirovljeni zadarski sociolog religije i hrvatski diplomat, Ivica Maštruko (FOTO: Lupiga.Com)

“Biskup je taj koji nad župama ima apsolutnu moć i apsolutno pravo; on ima samostalnost u tolikoj mjeri da kad, recimo, HBK donese određeni zaključak ili stav, to se može primjenjivati u stvarnosti  samo u slučaju da biskup tu odluku proglasi na prostoru svoje biskupije”, objašnjava nam Ivica Maštruko, bivši hrvatski veleposlanik u Vatikanu. Naime, Konferencija je tako samo jedna od čak 2.038 pravnih osoba Crkve (sve župe, biskupije, sjemeništa, Caritasi...) koliko ih broji šturi registar pri Ministarstvu uprave, Evidencija pravnih osoba Katoličke crkve, premda ima ovlasti koje se protežu na cijelom teritoriju Hrvatske. Pravna osobnost Crkve priznata je, sukladno kanonskom pravu, svim crkvenim ustanovama koje “djeluju u ime crkvenog autoriteta koji ih ustanovljuje i koji unaprijed određuje njihove svrhe”. Regulirana je Ugovorom o pravnim pitanjima sa Svetom stolicom iz 1996. godine, na temelju kojeg je izrađena i spomenuta Evidencija. 

Postoji li centralni obračun unutar Crkve?

Nije rijetkost da se zbog činjenice da se sastoji od 2.038 pravnih osoba za Crkvu govori da je njene financije teško, čak i nemoguće prikazati na sustavan način. 

“Nitko u Hrvatskoj nema konkretne podatke. Možda za ove stvari iz proračuna, ali za ukupne novce ne”, kazat će Ancić. 

Međutim, postavlja se pitanje je li ta raspršenost podataka stvar (ne)mogućnosti ili (bez)volje. Crkva, naime, ima razrađen financijski sustav putem kojeg bi trebala imati pregled nad svojim saldom. HBK je, naime, tek 2001. godine počeo s provedbom novog financijskog sustava sukladno smjernicama Drugog vatikanskog koncila i Zakonika kanonskog prava iz 1983. godine. On je zamijenio dotadašnji nadarbinski sustav, u kojem je Crkva financijski ovisila o milodarima te pomoći iz inozemstva. U tom sustavu, službenici neke crkvene ustanove, recimo župnici, suvereno su raspolagali njenim prihodima, dijeleći ih na dotacije biskupiji, vlastiti prihod (plaću) te potrebe župe – režijske troškove ili obnovu. 

Od 2001. godine taj se princip mijenja. Dolazi do bitne izmjene u smislu ovladavanja materijalnom imovinom – točnije, standardiziranija računovodstva. To u praksi, upozorava nas Hrvoje Cirkvenec s portala Križ života, donosi različite rezultate, ovisno o pedantnosti svakog pojedinog župnika, ali je zasigurno korak naprijed za uređenost financijskog sustava Crkve: župnik (ili neki drugi crkveni službenik) je dužan bilježiti sve prihode i rashode te odgovarati nadređenoj biskupiji. Sukladno tome, u službenom vjesniku Zagrebačke nadbiskupije iz siječnja 2001. godine, kada se objašnjava uvođenje novog sustava, stoji sljedeća odredba HBK: “...svaka javna pravna osoba dužna je imati blagajnu u kojoj će voditi sve primitke i izdatke”. 

To znači da svi prihodi - redovita milostinja, prilozi prigodom podjeljivanja sakramenata (krštenje, vjenčanje sprovod, blagoslov kuća itd.), prihodi od ekonomije, lukno te namjenski darovi, primjerice za gradnju u obnovu crkvenih objekata - idu u jedinstvenu župnu blagajnu (ili blagajnu neke druge pravne osobe). Štoviše, visina prihoda od vjerskih službi detaljno je propisana taksovnicima za pojedine pokrajine i biskupije, koji propisuju dnevnice, cijene svih sakramenata, čak i takse za mješovite ženidbe, oprost od krvnog srodstva ili zločina. Crkva ih ne objavljuje javnosti, ali su djelomice poznati. Osim cijena - sprovod u Zagrebačkoj metropoliji košta 300 kuna, a i vjenčanje ako se ženite u crkvi - navodi se i da siromašne obitelji mogu biti oslobođene troška dijelom ili u cijelosti, ali i koji točno dio prihoda ostaje župi, a koji ide, primjerice, ekonomatu biskupije ili orguljašu. Iz župne se blagajne podmiruju troškovi za nagradu, odnosno plaću župniku, kao i izdaci za funkcioniranje župa, primjerice za režije. 

Zgrada HBK u Zagrebu (FOTO: Lupiga.Com)

Sve te troškove je prema crkvenim odredbama svaka pravna osoba dužna pobrojati u godišnjem izvještaju koji podnosi nadležnoj biskupskoj ustanovi. Takav sustav svakako odaje izvjesnu dozu uređenosti financijskog poslovanja pa je za pretpostaviti kako podnošenje financijskih izvještaja Crkvi ne bi predstavljao nepremostivo velik računovodstveni problem. Osim toga, motivacija za vođenje knjiga može ležati i u činjenici da o saldima župa ovisi i raspodjela novca iz državnog proračuna, o čemu će kasnije biti riječi.

Primjeri transparentnosti

Iznimke među župama pokazuju da je moguće na primjeren način prikazati financijske izvještaje. Na stranicama župa Presvetog Trojstva u Čačincima ili Svetog Luke Evanđeliste iz Kalinovca detaljno se navode rashodi i prihodi od lukna, milostinje, blagoslova kuća, sakramenata, prijenosa iz prošle godine i slično. Kalinovačka tako precizno izvještava javnost, da je na svojim stranicama u sekciji "ostalo" navela i da zarađuje na postavljanju repetitora mobilnog operatera u toranj crkve. Uređaj je ugrađen nakon konzultacija s Biskupijom te konzervatorima na minimalno deset godina, a župa će “na temelju najma dobivati mjesečno 500 eura". 

Da se to može i na višem nivou, pokazao je ove godine i dubrovački biskup Mate Uzinić potaknut “aferom Pokora”, u kojoj su isplivali mutni poslovi tvrtki kojima je osnivač Dubrovačka biskupija. On je napravio svojevrstan presedan i u svom dugom izlaganju pred novinarima te javnosti predočio okvirni financijski izvještaj biskupije uz ispriku svima koje je ovo sablaznilo, a pogotovo onima kojima je ta afera poljuljala vjeru u Crkvu. 

Konferencija za medije biskupa Uzinića

Izvještaj je pokazao kako najveći dio, čak 60 posto priljeva u blagajnu, dolazi od državne uplate na temelju ugovora sa Svetom Stolicom. Slijede prihodi od imovine (najam i kamate), a potom i oni od Ministarstva kulture za obnovu kulturnih dobara, dok manji dio dolazi od milodara. Ovo je ujedno i jedina biskupija koja nam je odgovorila na upit. Doduše, nisu odgovorili na pitanja već su se zahvalili na “dobroj nakani i volji da prikažete objektivno financiranje pravnih osoba Katoličke Crkve i tako pokušate razbiti mit kojeg često pothranjuju današnji mediji” te naveli kako nam ne mogu reći ništa mimo izvješća koje je predstavio Uzinić 24. siječnja 2014. godine. No, vijest da će od iduće godine ti izvještaji biti objavljivani na službenim stranicama biskupije zasigurno veseli, pogotovo ako potakne sličnu praksu u ostalim biskupijama.

Evidencija nekretnina i pokretnih dobara

Što se, pak, imovine Crkve tiče, ona bi također trebala biti nadohvat ruke državnim vlastima ukoliko se odluči oporezivati nekretnine, kao što je to najavljivao bivši ministar financija Slavko Linić. Država, naravno, može temeljem pretrage zemljišnih knjiga prema pravnim osobama Crkve locirati njihove nekretnine, ali se za tu informaciju može obratiti i njima direktno. Naime, Zakonik kanonskog prava u svom članku 1283 napućuje upravitelje unutar pravnih osoba crkve da učine sljedeće: “Neka se sastavi i neka ga oni potpišu točan i iscrpan imovnik nekretnina, pokretnih stvari ili dragocjenih ili onih koje se bilo kako odnose na kulturna dobra, i drugih stvari s njihovim opisom i procjenom, a sastavljen neka se provjeri.” Budući da je Crkva početkom dvijetisućitih, kada su implementirani ugovori sa Svetom stolicom konačno počela provoditi i spomenuti Zakonik donesen još 1983. godine, za pretpostaviti je da za popisivanje nekretnina Crkve ne bi bilo potrebno ni približno toliko vremena koliko je svjetovnim vlastima trebalo za sastavljanje, primjerice, Registra državne imovine. 

Dakle, sasvim je jasno da Katolička crkva ima ugrađene unutarnje mehanizme financijskog upravljanja. Štoviše, osim mehanizama unutar same organizacije postoje i odredbe koje donese veću mogućnost sudjelovanja vjernika u upravljanju crkvenim dobrima. 

Vjernici i uvid u financije

Kanonsko pravo obvezuje Crkvu na uspostavu biskupskih, odnosno župnih ekonomskih vijeća. Ona se sastoje i od vjernika laika koji pomažu biskupu/župniku te njihovim ekonomima pri upravljanju crkvenim dobrima. Pravilnici ekonomskih vijeća razrađeni su za pojedine biskupije, a u njima je predviđeno da ekonomsko vijeće pomaže župniku u izradi redovitog i izvanrednog župnog proračuna, kao i da pregledava blagajničke knjige te ima uvid u financijski izvještaj. Zato ne čudi ni izjava kardinala Josipa Bozanića u nedavnom intervjuu komercijalnom dnevnom listu korporacije Styria da “svaki član župne zajednice ima pravo uvida u način trošenja novca”. No, kako stoje stvari s javnosti?

“Župnik to vama ne mora reći. Može reći svom ekonomskom vijeću, ali ne mora drugima. Zašto bi to podastrali svakome tko to traži?... Što je javnost? Tko je javnost?”, pita nas Zvonimir Ancić. 

Zvonimir Ancić, "glasnogovornik" HBK (FOTO: Lupiga.Com)

Napomenimo i da se pravo uvida u financije župa od strane župljana u crkvenim propisima koje smo proučavali eksplicitno ne navodi. Stoga se može tek vjerovati kardinalu na riječ po ovom pitanju, ali i zaključiti kako prepreka za transparentnost Crkve nema. 

Ustanove koje provode novčano poslovanje Crkve

Kada je riječ o financijskoj strukturi Crkve, nužno je dužnu pozornost posvetiti središnjim ustanovama za uzdržavanje klera i drugih crkvenih službenika, kojima upravljaju ravnatelji te upravna vijeća. Osnovane su temeljem kanonskog prava i postoje na razini HBK te (nad)biskupija, a zadužene su za financijsko, odnosno novčano poslovanje. Kako se navodi u Statutu Krčke biskupije, u djelokrug rada Ustanove za uzdržavanje klera ubraja se upravljanje materijalnim dobrima, sklapanje kupoprodajnih ugovora i pronalaženje novca za izvanredne potrebe pa sve do održavanja “korisnih odnosa s lokalnom civilnom upravom na području vlastite odgovornosti”. Prema istom dokumentu, imovina Ustanove je ujedno imovina Biskupije, iako je za njeno upravljanje odgovoran i dijecezanski biskup, ekonomsko vijeće i ekonom biskupije. 

One su te koje na sebe preuzimaju novac poreznih obveznika – najprije na razini HBK koja ga dijeli prema biskupijskim razinama, a onda ga raspodjeljuju dalje prema župama. Vode pritom računa o plaćama (nagradama), zdravstvenim i mirovinskim doprinosima klera, troškovima obnove i izgradnje crkava te karitativnim djelatnostima, sukladno podacima koje dobivaju od ekonomatâ biskupija. Ekonomati, dakle, prikupljaju podatke o tome koje su župe siromašne te im je potrebno dati više novca iz državnog proračuna, a koje, pak, imaju višak. Taj “plus” u poslovanju bogatijih župâ se raspodjeljuje siromašnijim župama, a može vratiti u blagajnu jedino ako ta uvjetno rečeno bogata župa aplicira za njega putem projekta koji mora odobriti nadređena biskupija. Zato je i u interesu župa da uredno izvještavaju ekonomat o svojim financijama.

Ova preraspodjela među župama događa se upravo zahvaljujući smjernicama iz 1983. godine pa se dvijetisućitih, dok se u građanskoj Hrvatskoj produbljuju socijalna raslojavanja napredujući sve do današnjih dana, u Crkvi događa obrnut proces. Umjesto nadarbinskog sustava za kojeg biskupi HBK u Okružnici iz siječnja 2001. godine navode da je bio “organiziran na feudalni način” i dovodio do ogromnih razlika između siromašnih i bogatih župa; novi sustav donio je pojmove poput “solidarnosti” te “uspostave socijalne jednakosti”. To se najbolje može oslikati uvođenjem “jedinstvenog početnog iznosa” te godine, odnosno osnovice nagrade od 4.000 kuna, na koju bi svaki klerik dobivao dodatke ovisno o stažu, rangu i slično. Sinonim ovom iznosu u radnom pravu bio bi “minimalna plaća”, koja je u Hrvatskoj te godine iznosila 1.700 kuna.

Porezni obveznici i Crkva

No, bi li to bilo moguće bez državnog financiranja pravnih osoba Katoličke crkve? Kao što je poznato, ono je zapečaćeno putem četiri ugovora koje je Hrvatska potpisala sa Svetom Stolicom. U javnosti najistaknutiji, Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima, dao je Crkvi dva velika izvora financira: putem povrata oduzete imovine u vrijeme Jugoslavije u naturi ili putem naknade u novcu te putem izravne dotacije Ministarstva financija. To je iznos koji odgovara dvjema prosječnim bruto plaćama pomnoženim s brojem župa u Republici Hrvatskoj, a koji se Crkvi naznačuje uzimajući u obzir njen “općedruštveno vrijedan rad”. To, naravno, nisu jedini prihodi koje pravne osobe Katoličke crkve dobivaju od države. Od ostalih možemo nabrojati primjerice izdvajanja iz proračunâ Ministarstva kulture, Ministarstva obrane, Ministarstva unutarnjih poslova, potom proračunâ lokalnih i regionalnih samouprava (županija, gradova), kao i sredstva iz državnih rezervi – o čemu ćemo više pisati u sljedećim tekstovima.

Nepoštivanje obveze sastavljanja financijskih izvještaja

Isti ugovori koji nalažu izdvajanja poreznih obveznika za Crkvu, ističu i dužnost najveće vjerske organizacije u RH i da svoje račune podastire prema zakonskim propisima RH. Točnije, onaj o gospodarskim pitanjima izrijekom  navodi gore spomenute ustanove za uzdržavanje klera u svom članku 7.: “Navedene ustanove dužne su poštivati zakone Republike Hrvatske o financijskom poslovanju”. Sljedeći članak podcrtava: “Što se tiče građanskih prava i obveza, navedene ustanove će se ravnati po državnim propisima. U drugim će se stvarima ravnati po crkvenim propisima.”

Tvorac Zakonika kanonskog prava iz 1983. godine, papa Ivan Pavao II. (FOTO: Wikipedia)

Tu se vraćamo na odgovor Zvonimira Ancića o transparentnosti poslovanja Crkve, koji nalikuje odgovorima svih crkvenih velikodostojnika od 2010. godine do danas: HBK predaje izvješća Ministarstvu financija. Te smo izvještaje pribavili za potrebe ovog istraživanja i detaljnije ćemo o njima u tekstovima koji slijede. Tu treba reći da se ti izvještaji, premda se radi o pozitivnom pomaku u transparentnosti i nominalnom poštivanju zakonske procedure, sastoje tek od tri dosta šture i načelne kategorije navedene po biskupijama: uzdržavanje klera, gradnja i uzdržavanje crkava te karitativna djelatnost - bez specificiranih stavki. Iako Crkva prima stotine milijuna kuna iz državnog budžeta, treba reći da ona nije po definiciji proračunski korisnik, već neprofitna organizacija, što uvelike smanjuje doseg regulacije.

Crkva zato ne krši zakone RH kada ne objavljuje zahtjevna financijska izvješća poput, recimo, poslovnih subjekata u Hrvatskoj. Međutim, svojim krajnje nepreciznim “izvještajima” ignorira Uredbu o računovodstvu neprofitnih organizacija, zbog čega se prije tri godine oglasila i Državna revizija. Uredba je sve do lani nalagala sastavljanje financijskih izvještaja (sustavni pregled imovine, obveza i vlastitih izvora; sustavni pregled prihoda i rashoda te financijskog rezultata u određenom razdoblju) za sve organizacije čiji prihodi, a istovremeno i imovina premašuju 100.000 kuna. Vlada Zorana Milanovića povećava 2013. godine ovaj iznos na 230.000 kuna, no ostaje i dalje činjenica da je značajan broj pravnih osoba Crkve godinama ignorirao ovaj propis, kao što ga ignorira i dan danas.

Rješenje koje je “skinuto” s vidika

Ozbiljniji pomak prema reguliranju financija Crkve trebao se dogoditi donošenjem Zakona o računovodstvu i financijskom poslovanju neprofitnih organizacija. Vlada je lani najavljivala da će u sklopu ovog Zakona Crkva uz ostale vjerske zajednice imati obvezu dostavljanja financijskih izvještaja. Ipak, to nije otišlo dalje od najava. Kako nam govori Dragan Zelić iz udruge GONG, prema trenutnom nacrtu Zakona vjerske zajednice su (ponovno) izuzete pa ne trebaju podnositi izvješća, već samo pravdati novac koji dobiju iz javnih sredstava. Time su, drži Zelić “vjerske zajednice ostale u povlaštenom položaju, iako bi pred zakonom svi trebali biti jednaki”.

Ukoliko se vjerske zajednice na kraju izuzme iz ovog Zakona, javnosti neće biti dostupni podaci o imovini i prihodima koje crkva ostvari van državnog proračuna. A oni ipak nisu zanemarivi. Tu se radi ne samo o neoporezivim prihodima od milodarâ te vjerskih obreda, već i raznih komercijalnih djelatnosti poput izdavaštva, turizma, najma prostora, čak i kamata. To će dodatno otežati raspravu oko mogućnosti drugačijeg financiranja Crkve koja se neprestano vodi u javnosti - jedni će govoriti da Crkva dobiva previše novca, drugi da novca nemaju dovoljno i da se koristi u dobre svrhe, a konkretne će brojke ostati nepoznate poreznim obveznicima.

Optužbe i protuoptužbe umjesto argumenata

Sve vlade u Hrvatskoj su zato na ovaj način ostavljale prostor da se crkvene strukture optužuje kako godinama netransparentnošću narušavaju ugled Crkve. Najveća će vjerska organizacija, pak, propitivanje njihovih zemaljskih, odnosno vremenitih dobara, i dalje nazivati zlonamjernim napadima na Crkvu i nerazumijevanjem za božansko poslanje te institucije. A ako predstavnike crkvenih institucija pitate brine li ih što bi nakon višemjesečnog ignoriranja novinarskih upita iza kojih stoji novac poreznih obveznika, mogli izgledati krajnje netransparentno, zakopčano do grla, pomalo i smiješno, Ancić će vam odgovoriti:

“Nije nam ni prvi ni zadnji put da nas se prikaže karikaturalno”. 

 Lupiga.Com

Naslovna fotografija: ZadraskaNadbiskupija.hr

Ovaj tekst prvi je u nizu tekstova iz serije "Koliko je 'teška' Crkva u Hrvatskoj?", koji su rezultat višemjesečnog istraživanja financija i imovine Katoličke crkve u Hrvatskoj. U slučaju da imate ikakve komentare, prijedloge i informacije vezano za ovu temu, autoricama se možete javiti na lupiga.com@gmail.com. Projekt je podržalo Ministarstvo kulture, a tekstovi se izvorno objavljuju na neprofitnom portalu Lupiga.com.