Nakon izvrsnog početka Festivala svjetskog kazališta koji je zatvoren u nedjelju, druga polovina nije, nažalost, slijedila visoku izvedbenu razinu prvih predstava, sustav se malo, rekli bi dobronamjerni promatrači, urušio, ekskluzivitet i visoku teatralnost ozbiljnog promišljanja kazališta zamijenila je površnost i bljesak jeftinog opsjenarskog trika - mnogo htio, malo započeo, ništa dovršio, rekao bi pjesnik. No, srećom, na pravi put ga je vratila posljednja predstava ovogodišnjeg, dvanaestog izdanja. "Gorke suze Petre von Kant" minhenskog Residenz teatra odvijaju se na sasvim neobičnoj sceni.

Festival svjetskog kazališta je u Zagrebačkom kazalištu mladih otvorila britanska kazališna grupa Cheek by Jowl svojom najnovijom predstavom - "Kralja Ubua" Alfreda Jarryja. Postavio ju je Declan Donnellan, uz Nicka Ormeroda, scenografa, jedan od utemeljitelja grupe 1981. godine. Engleska kazališta vrlo rijetko možemo gledati na ovim prostorima i ovo je prvo gostovanje te britanske trupe u Hrvatskoj. Predstavu igraju francuski glumci, naravno na francuskom, budući da Cheek by Jowl ima praktično tri ansambla i djeluje na tri jezika, na matičnom engleskom i još na ruskom. Vrlo je utjecajna u  kazališnom životu Velike Britanije fokusirajući se dobrim dijelom na opus Williama Shakespearea - do "Oluje" iz 2010. godine predstavila je 13 njegovih drama, a ne zaobilazi niti europske klasike teatra, bilo da ih igra u izvorniku ili u prijevodu.

Declan Donnellan, redatelj nagrađivan u Londonu, Moskvi, Parizu i New Yorku, predsjednik je i Ruske kazališne fondacije, ali i autor dobro poznate knjige "Glumac i njegov cilj", izvorno objavljene 2001. godine na ruskom, a potom prevedene na petnaest jezika. Alfred Jarry piše "Kralja Ubua" kao adolescent - gimnazijalac prije više od jednog stoljeća i to je tada prvenstveno poruga - farsa kojom se osvećuje nevoljenom profesoru. Iz te nevine, praktično još dječje igre "Kralj Ubu" izrast će, tokom desetljeća, zahvaljujući prije svega genijalnosti autora i samoga teksta, koji će anticipirati nadolazeće kazalište apsurda, u kultnu figuru svjetskoga teatra i ukotviti se u repertoare najeminentnijih i najrelevantnijih kazališta širom svijeta.

Francuski glumci britanske trupe Cheek by Jowl: Xavier Boiffer, Camille Cayol, Vincent de Bouard, Christophe Gregoire, Cecile Leterme i Sylvain Levitte, vođeni redateljem Donnellanom u prostoru što ga scenografski rješava Ormerod opredjeljuju se upravo za takvog Ubua - dječački vragolastog i nestašnog, ali istovremeno i diktatorski zastrašujućeg i opakog u kojem čitamo zlokobnu povijest nastanka totalitarizama i diktatura u prošlome vijeku, tu, odmah pokraj nas.

Niste potpuno sigurni da li je to ono što ste trebali zaista vidjeti ili vam autori ove začudne kazališne igre žele reći i nešto više (FOTO: cheekbyjowl.com)

Ono što fascinira u britanskoj predstavi jeste upravo ta njena naizgled bezazlena i prepoznatljiva ljupkost koja se u trenu preobražava u surovu brutalnost i divljaštvo - prizori se smjenjuju munjevito, promjena zahvaća ne samo prostor i način igre već i samo poimanje teatra, njegovu ulogu i funkciju, ono što se želi reći kaže se jezgrovito, kristalno čisto i jasno, a opet imate osjećaj da je u zraku ostalo lebdjeti nešto neizrečeno, nešto što se sadrži u onome što ste vidjeli, ali vam ujedno i izmiče, niste potpuno sigurni da li je to ono što ste trebali zaista vidjeti ili vam autori ove začudne kazališne igre žele reći i nešto više, nagnati vas da to istražite i potrudite se to dosegnuti.

Sve počinje u klasičnom građanskom stanu - salonu, sve je utonulo u nijanse bijele boje, čekaju se gosti. Otac i mama Ubu ni po čemu ne odaju svoju pravu prirodu, sve je na granici građanskog ukusa i uljudbe, samo sin svojim videosnimcima, kamerom što se zavlači u skrivene kutke intime jednog porodičnog gnijezda - u kuhinju, spavaću sobu, kupaonicu i toalet - otkriva skrivene tajne tih prostora nagovještavajući da sve nije baš tako kako izgleda. Uskoro se to počinje manifestirati i na pozornici - u trenutku kada otac Ubu prilazi mami Ubu, poput zavodnika, scena poprima sasvim drugačiji izgled, mijenja se svjetlo, glumci se počinju kretati poput nekih nekontroliranih kreatura grčevitim pokretima - trenutak kasnije sve se vraća u normalu. Taj princip Donnellan će koristiti tokom cijele gotovo dvosatne izvedbe - uobičajena večera u krugu dobro situirane građanske obitelji i njihovih poznanika pretvorit će se u pohod kralja Ubua za preotimanje vlasti, nemjerljivo zgrtanje bogatstva, uklanjanje svih koji mu stoje na putu, moć, vlast i novac bit će ono jedino što ga zanima bez obzira na način kako to postići - da bi se scena u trenu izmigoljila iz tih okvira i ponovno nas vratila u okrilje mirne, građanske večere sa gostima.

Donnellan je beskonačno inventivan i duhovit u izmišljanju i tumačenju simbola i kodova unutar kojih se igra ova tragikomična farsa, crna komedija što nas grčevito uvlači u svoje tokove i oslikava nam i naš vlastiti život, osvješćujući naše male postupke, laži i kompromise u svakodnevnom životu u kojem ne želimo priznati kako je mali korak što nas dijeli od slike koju stvaramo o sebi unutar obitelji, slike što veliča lik "pater familiasa", do kućnog nasilnika i uzurpatora pa sve do pravog silnika i diktatora. Negdje u drugom dijelu predstave, kada smo već upoznali pravu prirodu i Oca i Kralja Ubua, on će se zapitati: "Nije li nepravda jednako tako dobra kao pravda" relativizirajući sve one tekovine što nam je civilizacija, tokom   povijesti, nastojala usaditi kao model ponašanja u društvu.

Crna komedija što nas grčevito uvlači u svoje tokove i oslikava nam i naš vlastiti život (FOTO: cheekbyjowl.com)

Jarry tako anticipira Orwella koji će se pojaviti gotovo pola stoljeća kasnije sa svojim turobnim izokrenutim istinama iz ništa manje tmurnog svijeta opominjuće "1984": Mir je rat, Sloboda je ropstvo, Zlo je dobro, Ljubav je mržnja. Taj svijet je svijet Jarryjevog Ubua, rableovski čudovišnog i smiješnog, ali zato ništa manje strašnog i zastrašujućeg, opasnog i zlokobnog. Ali taj svijet u sebi nosi i neku ništa manje zastrašujuću ljepotu, začudnu ljepotu prirođenu samo kazalištu i samo je kazalište mjesto gdje se ona može i smije razviti i širiti. To je ona ljepota o kojoj govori Dostojevski: "To je sila. Takva ljepota može promijeniti svijet", to je ljepota igre koja nas podsjeća da je teatar jedan od posljednjih bastiona gdje se još uvijek može braniti ljepota življenja, usprkos svim Ubuima ovoga svijeta. Britanska kazališna grupa Cheek by Jowl svojom inscenacijom Jarryjevog "Kralja Ubua" to nedvosmisleno kazuje. 

Nakon eksplozivnosti i provokacije Donnellanove predstave, sasvim drugi teatarski događaj - predstava "Otac" belgijske grupe Peeping Tom čije smo neke ranije izvedbe mogli vidjeti u Zagrebu. Franck Chartier, redatelj, i Gabriela Carrizo, dramaturginja i asistentica redatelja, ujedno ključna imena i umjetnički ravnatelji ove dobro poznate belgijske skupine čiji korijeni sežu do samih granica plesne umjetnosti, ovaj put, u predstavi "Otac" vode nas u neki imaginarni starački dom, među ljude na samoj granici postojanja i nestajanja. Peeping Tom izrasta iz emocije kao takve, u osnovi njihovog rada jeste istraživanje ljudske prirode i ponašanja, ali i prije svega osjećaja - bez njih nema niti jedne njihove predstave.

Da bi se na pozornici predstavilo tako nešto neuhvatljivo i nestalno poput osjećaja i osjećanja belgijski umjetnici posežu iznad svega za pokretom tijela, za onim što tijelo samo može reći. Nije slučajno rečeno da je Pepping Tom "istodobno nadrealističan, lud, okrutan, nježan i dubok“ te da “nitko drugi u svijetu suvremenog plesa nije sposoban niti se usudi ono što na sceni čini ova grupa" (tanznet.de). Njihova priča jeste priča o ocu i sinu, multiplicirana kroz nekoliko verzija, to jeste priča o njihovim prohujalim životima i proživljenim momentima, ali to je i prije svega priča o životu samom, o življenju i umiranju, o starosti i našim ograničenjima što nam ih pred nas upravo tijelo postavlja, o trenucima kada bi još uvijek željeli nešto, osjećamo da bi to mogli učiniti, ali tijelo otkazuje, to nam više ne polazi za rukom.

“Nitko drugi u svijetu suvremenog plesa nije sposoban, niti se usudi ono što na sceni čini ova grupa" (FOTO: zagrebtheatrefestival.hr)

Glazba, ples, tekst, savršeni izvođači na pozornici gdje plesač glumi, a glumac pleše, gdje se misao očitava u pokretu, ili u riječi, ili u glazbi, sasvim svejedno - bitno je da se dopre do skrivenih tajni ljudske intime, da se otkriju ili bar odškrinu zagonetni zakuci ljudske duše i progovori o onome što je u ovom životu jedino važno - kako proživjeti taj jedini nam dani život, što smo u međuvremenu propustili, a što nam je još za učiniti? Perfomeri Leo de Beul, Tamara Gvozdenović, Hun-Mok Jung, Simon Versnel, Maria Carolina Vieira, Yi-Chun Liu, Brandon Lagart, uz pomoć Euridike de Beul nam ne nude, naravno, odgovore, ali svojom majstorskom, savršenom igrom propituju moguće putove kojima valja kročiti ne bi li se barem približili samim pitanjima, otkrili njihovu važnost - od jedne kazališne predstave teško da se može očekivati nešto više.

Druga polovina 12. Festivala svjetskog kazališta nije, nažalost, slijedila visoku izvedbenu razinu prvih predstava, sustav se malo, rekli bi dobronamjerni promatrači, urušio, ekskluzivitet i visoku teatralnost ozbiljnog promišljanja kazališta zamijenila je površnost i bljesak jeftinog opsjenarskog trika - mnogo htio, malo započeo, ništa dovršio, rekao bi pjesnik.

"Ganeš protiv Trećeg Reicha" zvučno je ime australske predstave Back to Back Theatrea, utemeljenog 1987. godine, a režiju potpisuje Bruce Gladwin. Teatarska je to skupina što je čine ljudi s posebnim potrebama, glumci s intelektualnim poteškoćama. Izvođači, Brian Tilley, Mark Deans, Scott Price, Simon Laherty i TBC naprosto su takvi kakvi jesu i oni funkcioniraju na pozornici onako kako jedino mogu - efekt nepomućene prirodnosti i neke kazališne nevinosti njihov je zaštitni omotač koji bi ih trebao sačuvati od pada u trivijalno i patetično. Naravno, uz vještog, predanog i mudrog redatelja kojemu se ne bi smjelo događati da skrene u varljivu, vašarsku senzacionalnost freak-showa, jer tada više ništa nema smisla. Niti smo pod cirkuskom šatrom a još manje u hramu Talije.

Bez teatarske uvjerljivosti i dramskog potnecijala (FOTO: zagrebtheatrefestival.hr)

Čitavo to putovanje boga Ganeša sa slonovskom surlom s ciljem povratka drevnog simbola, pradavne svastike, što se u nacističkoj Njemačkoj pretvorila u zloglasni Hackenkreuz, u pradomovinu Indiju, taj mix stvarnog i izmišljenog, ta pikarska avantura sred strahota Drugog Svjetskog rata i uz figure Hitlera i doktora Mengelea ispričana je, nažalost, papirnato i bez neke teatarske uvjerljivosti, bez dramskog potencijala koji bi mogao pravdati taj kazališni projekt.

Nešto slično, barem kada je riječ o površnosti i proizvoljnosti u odabiru teatarskog pripovijedanja na scenu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu dovela je performerica i redateljica Angelica Liddell u predstavi "Ti si moja sudbina (Otmica Lukrecije) - ciklus Uskrsnuća" u izvedbi njene trupe Atra Bilis Teatro iz Španjolske. Liddell će sama za sebe reći da je "sociopat, ali ne i opasna", ona želi biti pjesnikinjom, predstava počinje najavom velikih tema o životu, smrti i Bogu, jer, kaže, "počelo je vrijeme svetosti", uz zaista dobar trio ukrajinskih pjevača, pozornicom će prodefilirati brojni muški performeri, čas odjeveni, čas nagi, bubnjat će se u nedogled, govoriti monolozi i citati iz Biblije, a sve s ciljem da se ostvari osnovna želja redateljice i performerice - publici da novi pogled na Lukreciju i Tarkvinija. Jer, kaže Angelica Liddell, "odlučila sam istražiti svijet seksualnosti, fizičke i duhovne patnje. Lukrecija je klasična tema, sve se vrti oko njene otmice i njenog silovanja, međutim ja mijenjam perspektivu: Tarkvinije za mene nije silovatelj, nego biće koje pati, biće opsjednuto ljepotom jedne žene, a Lukrecija, po mom shvaćanju, upoznaje u Tarkviniju prvi put pravog ljubavnika, jer joj je život do tada bio ispunjen dosadom!"

Dosta smjela interpretacija poznate klasične teme, redateljici se ne može osporiti poetski nerv i poneka zaista uspjela kazališna slika - no za predstavu što traje više od dva sata, u kojoj se beskonačno ponavljaju neke scene i prizori, u kojoj se malo skinu pa opet obuku gaćice, nezasitno pije pivo i prska njime po bini, u kojoj se smije i plače i urla, razgovara mobitelom, koristi teme uskrsnuća i smrti, često i bez mjere, da bi na kraju na pozornicu bio dovezen i jedan veliki automobil sa unakaženom zvijeri na krovu uz kolektivno pjevanje "You are my destiny" Paula Anke - sve je to ipak više nego pretenciozno, pokupljeno zbrda - zdola, prešareno i prerogobatno, bez obzira što će Liddell reći: "Nisam zainteresirana za društveni poredak nego za rasulo osjećaja, u razumijevanju odnosa između želje i boli." Nisam siguran  koliko bi umjetnica mogla funkcionirati van tog "društvenog poretka" koji je ne zanima, no da je u predstavi isuviše tog rasula - to ne dvojim.  

Festival je na pravi put vratila posljednja predstava ovogodišnjeg, dvanaestog izdanja: gostovanje Residenz Theatera iz Münchena s predstavom "Gorke suze Petre von Kant", rađenom prema dramskom predlošku Rainera Wernera Fassbindera u režiji Martina Kušeja. Kušej, kojeg prvi put gledamo na Festivalu svjetskog kazališta, austrijski je dramski i operni redatelj izuzetno čistog, profinjenog i gotovo filigranskog redateljskog rukopisa. U suradnji s dramaturgom Andreasom Karlaganisom i scenografkinjom Annette Murschetz čita Fassbindera iz skrivenog, do sada zatamnjenog kuta, a njegove fascinantne i bravurozne glumice: prije svega Bibiana Beglau u naslovnoj roli, ali i Andrea Wenzl, kao Karin, Sophie von Kessel, u ulozi Marlene, Elisabeth Schwarz i Elisa Pluess kao majka odnosno kćer Petre von Kant i Michaela Steiger u ulozi njene prijateljice Sidonie, tom, novoprobuđenom Fassbinderu pridodaju neku gotovo vanvremensku, onostranu začudnost.

Fascinantne i bravurozne glumice (FOTO: zagrebtheatrefestival.hr)

Teatar je to polagane, usporene kretnje, očaja i samoće, no ne bez bljeskova i proplamsaja koji bi da mijenjaju vlastitu prirodu i ograničenja, ali i svijet u kojem opstaju - no, poput krijesnica u ljetnoj noći sve se ubrzo gasi i nestaje u tami noći i ništavila sred kojeg se sve odvija. Rekao bi Balzak: "Mogli smo biti kristal, a ostajemo zrnca pijeska". Ta zrnca pijeska Kušej, kao u nekom magičnom kaleidoskopu slaže, skuplja i rastvara u bezbroj figura i položaja - no ono što im je zajedničko jeste beskrajna samoća, otuđenost i vapaj za ljubavlju do koje se ne mogu uzdići. Svi su akteri smješteni u neki prostor omeđen bijelim zidovima i zrcalima te staklenim, prozirnim plohama - publika sjedi van tog prostora i promatra likove kao u nekoj nastambi za odbačene - oni se kreću duž tog kvadrata poput zvijeri u zvjerinjaku, kao da su sklonjeni u neki staklenik, stakleni kavez da bi se nad njima obavili neki zastrašujući opiti, neonke se gase i pale, oni su pod velikim reflektorima odozgo a na podu je gotovo tisuću staklenki, poput posuda za vodu ili vino, kroz koje se probijaju, razbijaju ih ili piju iz njih.

"Željeli smo biti sretni zajedno" tek je jedna od rečenica što će ostati visjeti u zraku, no te sreće nema - do nje ne dopire ni glavni lik, nju ne ostvaruje niti u odnosu s majkom i kćeri, još manje s prijateljicom i odanom marlenom, a najmanje je sretna u ljubavnoj vezi s novim modelom, mladom Karin Thimm - sama razočarenja, očaj i samoća. Drugi dio nosi u sebi eksploziju do tada potiskivane agresije, velike geste tu su na djelu, ali sve je to tako precizno, gotovo anatomski točno postavljeno i riješeno, dramaturški i redateljski, a napose glumački, da nam sve izgleda nekako novo, a opet prepoznajemo duh Fassbindera.

"Gdje je strah tu je čovjek sasvim mali", može se čuti pred sam kraj predstave, Petra će kriknuti: "Tako mi se svi gadite, vidim vas novim očima i mrzim vas", no ništa se bitno neće promijeniti, strah od nemoći da se prihvati Drugi, da mu se približi, da ga se osjeti i zavoli ipak je preveliki, čovjek nažalost ostaje sasvim mali. Martin Kušej i umjetnički ansambl minhenskog Residenz Theatera insceniraju Fassbindera govoreći o nama danas, publika koja sjedi oko tog četverokuta - podija - arene samo je odbljesak likova koje promatra, njihova samoća, čežnja, sjeta i patnja unutar je i nas samih, mi jesmo gledatelji i oni koji promatraju, ali, istodobno igramo vrlo slične role u našim svakodnevnim životima - potraga za ljubavlju nastavlja se nakon izlaska iz kazališne dvorane.

Lupiga.Com