Pročitajte sjajan tekst o položaju glumica u jugoslavenskom filmu, objavljen u e-časopisu za kulturu P.U.L.S.E.. Dok se novi hrvatski film, ne griješeći bludno, pokušava plasirati direktno u raj, redatelji koji su snimali u vrijeme Jugoslavije išli su u drugu krajnost. Film kao da nije mogao biti snimljen bez barem desetak minuta scena seksa. Valja naglasiti da su iste snimane s naglašenim mačističkim pristupom, što je bio i osnovni povod da autor propita odnos prema ženi na našem (kulturnom) prostoru

“Riljaj Lazo, riljaj! Riljam ženo, riljam!” (Ljubav na seoski način)

POCEPAJ ME!

Koliko je talenta i pripreme za ulogu potrebno da raširite noge, naguzite se u kukuruzištu, prilegnete (goli) na šoferšajbnu, primite ga u kadi punoj vode ili da jaučete pod kakvim masnim siledžijom u štali, ulazu u haustor ili da vas pljeskaju po guzi kad god je glavnom (muškom) liku potrebno da objasni svoje traumatološke dileme? Pa, talenat je tu samo sluga strpljenju.

Danica Maksimović, danas zvijezda tv sapunica, objasnila je svojevremeno kako je izgledala jedna od njenih psiholoških uloga. Parafraziram: “Trebalo je da me on u štali tuca. Moj zadatak je bio da usred polnog akta, vičem – Pocepaj me! Na stranu što je sve bilo prljavo, a glavnom glumcu se osećalo iz usta…”

Zašto, dakle, u srpskom i (pre)potentnom eks-Ju filmu gotovo da i nije bilo snažnih, “nosećih” ženskih uloga? (i ne samo u filmu)… Ko je i zašto cijeli jedan umni i polni univerzum sveo na mjaukanje, porode u šumi i na konjskoj zaprezi, kresanje (bilo da je supružničko, ljubavničko ili onako usput – što je najčešći slučaj)? Žene su zapravo najbrojniji epizodisti u srpskim i eks-Ju filmovima.

NEOJEBERALIZAM

Nije prvi slučaj “karakterne” ženske uloge u filmovima o kojima je riječ, ali je bitan, jer je opet u gro planu domaća diva Milena Dravić. Čuvena scena silovanja u visokoj travi iz “Kozare”. Djevojka koju sustiže raspaljeni njemački vojnik i… ona ostaje nijema. Kako tada – tako i uvijek.

Milena Dravić dobila je kansku nagradu (najrespektabilniju koju je dobila neka srpska i eks-Ju glumica) za ulogu u filmu “Poseban tretman”. Šta je vrhunac te uloge? Pa scena u kojoj sadista i diktator, prikriveni alkoholičar, kog (brilijantno) tumači Ljuba Tadić, “razvaljuje” svoju domaćicu u fabrici piva na stolu u njenoj kancelariji. Neki kritičari (domaći gušteri) ismijali su tu nagradu, kao da je srpski film prepun iznijansiranih ženskih uloga. Šipak!

Čak je i Žika Pavlović u svojoj kultnoj seriji “Pesma”, rađenoj po romanu Oskara Daviča, jednu od svojih dramaturški najjačih scena posvetio ženi kao sredstvu za pražnjenje (ideološkog) libida. Kad Veković (opet Ljuba) nosi pralju u korpi za veš (kao kakvu umiljatu macu), on mumla: “Što volim kad je žena kurva!”, a ona – Mira Banjac (svjesna podjele posla u fikciji i stvarnom životu) odgovara: “Dođi dragi, dođi…”

I cijeli Crni talas srpskog i eks-jugoslovenskog filma tretirao je ženu, što bi drugovi rekli kao “objekt, a ne kao subjekt”. Raspojasana, ali uvijek kultivisana erotika Eve Ras iskorištena je u nizu filmova za aluzije na (s)jebano društvo: “Ljubavni slučaj ili tragedija službenice PTT-a”, itd.

Tu je i grešna do maksimuma, i nemilosrdno iskorištena ljepota Jelene Žigon, Rade Đuričin, Nede Arnerić (više koitusa nego replika), Dragane Varagić, Ružice Sokić…

ŠTA JE ONO, OČE MAKARIJE? DOBRA PIČKA, SINE MOJ.

Pa cijeli serijal Živka Nikolića, koji je, govoreći o položaju žene u crnogorskoj tradicionalnoj kulturi, potisnutoj seksualnosti i o tome kako “čojstvo” djeluje na “junaštvo” – uslikao žensku potčinjenost i stavio je na pijedestal one kojoj svi pljuju u gaćice, a potajno onanišu.

Taj pogled na ženu kao teritoriju koju treba osvojiti (čitaj: povaliti), ne samo fizički već i mentalno, odlično ilustruje scena iz filma pomenutog autora (antologijska replika): “Šta je ono, Oče Makarije? To je, sine, što bi narod rekao, dobra pička!” – dok Savina Geršak za to vrijeme skakuće po vrleti kao divokoza, uplašena životinja.

Najveći karakterološki domet (“korak naprijed”, što bi rekli političari, stari pornografi) u domaćim crno-talasnim ili novo-talasnim erama jeste scena (eh, taj neugodni Živko) iz “Lepote poroka” u kojoj Mira Furlan pokorno nosi pogaču koju će staviti na glavu, kako bi je muž dokusurio maljem, jer je (jelde) bila sklona naturalizmu – tom najljućem neprijatelju balkanskog mačizma, ali samo kada se radi o našim ženama, naravski.

Doduše, bilo je tu i nekih psiholoških pomaka u pogledu osvajanja ženskog prava na orgazam (đavolji posao): “Da me vidi moja mila majka!” – viče raspomamljena švalerka u navedenom filmu, dok jaše onu stvar, koja je u srpskom i eks-jugoslovenskom filmu vađena više puta nego revolver u bezbrojnim kaubojcima starog dobrog Holivuda.

Uostalom, kurac bješe (a i danas je) najčešći partner našim glumicama. Pretjerujem? “E ne, da mu jebem oca!”

POZNAĆE ME MARKAN PO GUZICI!

Veza mlade drugarice koja obavlja visoku funkciju u državi (ministarka) i tada mladog, a danas jednog od najvećih srpskih pjesnika, koji će slavu steći mnogo godina kasnije, čije je intimne trenutke snimala UDBA, karakteristična je po pitanju: “Voliš li moj kurac više od Partije?” – samo to pitanje za ženu koja je cijelu karijeru (i dobar glas revolucionarke) žrtvovala za ljubav.

Svetlana Bojković, pozorišna primadona, na filmu je (na njenu sreću) igrala tek nekoliko puta. Za šta je iskorištena žena koja je odigrala cijeli klasični repertoar u srpskom glumištu? U filmu “Pas koji je voleo vozove” silovana je u (čini mi se) automehaničarskoj radnji. Razlog? Valjda ga se scenarista sjeća? Možda Goran Paskaljević može pomoći, kao režiser dotičnog?

U domaćoj instant komediji “Halo taksi” podvode je lokalnom bosu (Voja Brajović) koji je tretira kao “ženku”. Da, igrala je i u jednom domaćem krimiću (Neka druga žena), ali je tamo bila okrivljena za ubistvo. Epizodna uloga u kojoj se nije skidala. Pa, i nije loše za domaće filmske uslove. Pogotovo ako se uzme u obzir kako su prošle neke (eufemizam za gotovo SVE) njene koleginice.

Sjetimo se glasovitih prdeža (Tatjana Pujin) u Žilnikovom radu, kojima ona gasi palidrvca svom dragom, što ovome, ali i publici, više govori o radničkoj klasi od bilo kakvog Marksovog pisanija. Ili kako drug Meša u “Ocu na službenom putu” kitom kažnjava bivšu švalerku koja ga je otpremila na Goli otok: “Ti misliš da mi zbog pizde hapsimo?” Ma jok!

Tu je i priglupa seljančica u “Ko to tamo peva” koju seoski djevac (eto drage dame gdje još možete naći svog muškarca iz bajke) povaljuje na ledini pred horom drkadžija: “I tata bi sine!” Bogamiii…

Ili rasprodate Mire Furlan koju ondašnji jugo-režiseri nisu mogli da poskidaju onoliko puta koliko su naumili. Zabranjujući joj da govori bilo čim sem tijelom i bilo kako drugačije sem od grudi pa nadole. Jedan režijski nekrofil čak je tražio da legne gola na stol u mrtvačnici, usred formalina koji je ostao iza leša koji je netom podignut?!

Izuzetak potvrđuje pravilo. “Petrijin venac”? Nema zbora, jedan od veoma rijetkih srpskih filmova sa nosećom ženskom ulogom. Ali tu je paradoks – film je, zapravo, priča o muškom svijetu. Ipak, bez Petrije ne bi bilo priče. Istini za volju, Mirjana Karanović u tom filmu nije prošla bolje od ostatka ženske glumačke populacije, sa svim onim što je već rečeno, ali je bar dva sata bila glavna.

Sjetimo se i eks-jugoslovenske preteče Žilijet Binoš – Božidarke Frajt. U ingenioznom filmu-drami “Žena s krajolikom” Ivice Matića, lokalni dilber joj (trudnoj) zadiže suknju i nasjeda je na mravinjak: “Kaži, koji te je ujeo?” – pita i sve suče brke. Ili seoskog top-modela naivnog slikarstva iz istog remek-djela i njenog potresnog krika, nakon što je sebe ugledala na platnu: “Kuku meni, poznaće me Markan po guzici!”

Ne zaboravimo (pred)ratno puhanje u ženske gaćice u “Padu Italije” Lordana Zafranovića ili psihoanalitičke koituse u (inače sjajnom) filmu “Muke po Mati”. Ali, da budemo pravedni, domaći film ne “miriše” ni gošće iz inostranstva. Uostalom, jedna od najcitiranijih filmskih replika glasi: “Ko kara onu Šveđanku?”

KO KARA ONU ŠVEĐANKU?

“Nešto između”, film iz koga potiče ova “smjehotresna” opaska, jedan je u nizu filmova u kojima strankinje upoznaju najjači srpski i balkanski (filmski) brend – onu stvar. A onda, zbog ljubavi ginu, naravno jebači. Pitajte Dragana Nikolića.

Čak ni u “Dečku koji obećava” strankinja nema drugog posla do li da nauči našeg dečka kako se pravilno, po svim briselskim standardima, radi felacio, odnosno, da citiramo bilo koji domaći film – dobra “pušiona”.

Ko će se sjetiti svih (ne)mogućih koitusa ili beznačajnih uloga majki, šutljivih žena, ojađenih sestara, lokalnih kurvica, urbanih kamenjarki… koje su prodefilovale ili još defiluju domaćim pokretnim slikama. Ta polna neravnoteža u srpskom filmu liči na udove – odlično razvijenu desnicu i ljevicu koja je tu samo radi estetike. Zašto je, dakle, domaći film bio i ostao mačistički i patrijarhalan?

Radi društva u kome egzistira? Radi ekstremne muške šovinističke estetike prema kojoj je moguć čak i čuveni stih (neodeseterac): “Mila majko, vjerna ljubo moja”?! Zbog manjka žena među filmadžijama? Zbog neke užasne i misteriozne tajne koja je umrla zajedno sa posljednjim Tarabićem?

Ako mene pitate, svi ovi odgovori mogu biti tačni, ali nisu. Naime, srpski Almodovar ili Bunjel nisu mogući jer mi – nemamo žene!

PLAČEŠ PIČKO, PLAČEŠ!

Šta je najteža kletva u našem narodu? Kada nekoga hoće da uvrijede, onda mu kažu – pičko! Takvima se ne piše dobro, tavi su izopšteni iz bilo kakvih moralnih vrijednosnih okvira.

Kod nas još nije doprla svijest da ne-imati kitu ne znači nužno biti podređen, omalovažen, autsajder, “donji”. Pisac ovih redova još nije sreo sagovornika koji mu je bez unjkanja i šaputanja priznao da ima (i da je svjestan da ima) svoju žensku stranu psihe i tijela, a da normalno funkcioniše kao muškarac.

Kod nas čak i one koji bi trebalo da budu žene, obožavaju čuvene uzrečice: “Eh, da mi je nešto ona stvar!” ili “Eh, da sam muško!” ili “Eh, da sam kurata!” (pjesnički izraz koji je imanentan našoj ženskoj prozi)… Kod nas ni žene (bar ne javno i ne u većini) ne vole da priznaju da im je lijepo bez kite, da im je baš drago što su pičke.

Ukratko, zatomnjeni seksipil ne pretvara se u umjetnost već u pritvornost i ne ide u kina, pozorišta ili galerije već u – sigurne kuće, kao posljednje utočište negiranja da nemaju “visuljak”. Čemu, dakle, ženski svijet na filmu kada ga nema ni u životu? A pošto je kamera “hladno i objektivno oko”, ne može ni da snimi ono čega nema.

Ne govorim pri tome, naravno, o podjeli prema onome što visi između nogu, već o podjeli na one koji su svjesni i one koji nemaju svijest da piškiti stojećki i piškiti sjedećki nije samo stvar poze, već su to različite percepcije života.

U narodu koji je “jedno i po polan” (ono pola vodi tek noćni život) jedna od najnježnijih i najtužnijih filmskih replika glasi: “Plačeš pičko, plačeš”…

I naplakaćeš se, bogami.

Lupiga.Com via P.U.L.S.E.

Naslovna fotografija: Pixabay