Denis Lalić dobio je posao, a mi ćemo ispratiti prvi radni dan na novom mu radnom mjestu. Dakako, riječ je o književnom junaku Vlade Bulića, koji hrabro gazi trnovit put od motike do interneta. Ukoliko netko ne zna o čemu se radi, recimo i to da avanture Bulićevog junaka precizno seciraju svijet hrvatskog menadžmenta, koji korporacijske prilike zemalja s dugom kapitalističkom tradicijom pokušava preslikati na domaću poslovnu svakodnevicu. Ali avaj, taj trud na koncu rezultira urnebesnom karikaturom

Vaš posao je treća kolona – počinje moj projekt menadžer.

Prvi dan na poslu opet sam došao u košulji, ispeglan, uredan i lagano izgubljen. Koliko sam do sada kužio, posao je trebao biti pljuga, ali ovaj nikako da dođe do njega.

Dobro, to znam. Ali, konkretno, šta s njom?

To je vaš dio posla, kao kontent menadžera. Vidite kako stvar sad ide i dođite mi s nekim prijedlozima. Evo, rok vam je do kraja dana.

Onda me vodi po odjelu. Njegov ured i još dvije prostorije. U jednoj programer i dizajner-administrator – on obrađuje i objavljuje te gotove PR-materijale, a u drugoj taj student-novinar, pazi!, moj podređeni. Projektni me predstavlja i objašnjava mu moju ulogu u firmi. Ovaj samo kima glavom. Kao, super, ali vidiš da ga boli kurac.
 
Eto. Radno mjesto vas čeka, laptop je vaš, mobitel ćete dobiti kroz dva-tri dana i možete početi... Do kraja dana, dođite mi s idejama.

Ostajem solo s ovim podređenim i gledam ured. Sterilan, čist, novi namještaj, novi laptop. Samo mi kravata fali i izgledao bi kao na reklami za mobitele. Gledam podređenog. Tip ništa. Upoznali se i nastavio raditi kao da se ništa nije dogodilo. Čeka da ja počnem.
 
Oprosti.

Da, recite – tip ostavlja posao i dolazi do mog stola. Fakat brije da sam mu šef.

Aj mi nemoj persirat, molin te.

OK, OK – nabacuje smajl. – Reci, šefe.

To je već bolje. Pa ono, daj mi pokaži šta se ovdje zbiva, ovaj u šiframa priča.
 
Tip se nacerio. Onda je sjeo do mene i krenuo.

Pa ova tu treća kolona na sajtu... Obrađujemo vijesti iz poslovnih izvora i stavljamo je tu s naslovom, slikom i uvodom.

I to je to?

Pa da.

Gledam tipa i ništa mi nije jasno.

Čekaj, cijela ta priča o strateškim ciljevima, grafovi, predavanje o profesionalnosti, sve to oko ovih vijesti?

Šta, i tebi je držao predavanje? – smije se.

Zadnjih pola sata.

A takav je, jebiga.

Pa koliko tih vijesti dnevno? – nastavljam profesionalno.

Ja uspijem od pet do deset, kako koji dan.

Znači, zajedno bi mogli između petnaest i dvadeset?

Bez problema.

Gledam dalje tu treću kolonu. Listam vijesti.
 
Ti ovo objavljuješ kako se koja pojavi?

Da, tako su mi rekli.

A da neke rubrike ubacimo? Šta misliš?

Tip nabacio osmijeh od uha do uha. Valjda ga je prvi put netko pitao što misli o nečemu.

Vidiš stvarno, to ti je OK ideja.

Tip se vraća za svoj stol i nastavlja pisati. Ja nastavljam brijati po sajtu. Fakat, dozlaboga dosadna stvar. Onda gledam te vijesti i slažem u wordu podjelu po rubrikama. Šaljem mail projekt menadžeru s idejom. Pet minuta poslije, zvoni mi telefon. A tip dvije sobe dalje.

Možete doći nakratko?

Upadam mu u ured.

Kakav je ovo mail? – počinje bez uvoda.

Pa s idejom. Uveo bih rubrike u treću kolonu.

Ne pričam o tome, kakav je ovo dokument?

Kakav? – zbunjen, pogled teleta.

Ne znam kako ste funkcionirali u vašoj prijašnjoj tvrtki, ali mi jako držimo do profesionalnosti, pa i u internoj komunikaciji. Word dokument mora biti formatiran, ne razmacima i enterima, nego opcijama za formatiranje koje ima u sebi ugrađene. Samo se njima treba znati služiti – čita mi bukvicu.
 
Gledam tipa i ne mogu vjerovati. Pokušavam se prebaciti na ono bitno.

Dobro, u redu, a rubrike?

Nećemo o tom pričati dok ne dobijem formatirani dokument. Neke stvari moraju se poštovati.

Vraćam se u ured bijesan kao pas. Ovaj moj kuži da nešto ne štima, ali ne pita ništa. Radi i dalje.

Je li ovaj inače zajeban ili ima loš dan?

Tip samo kima glavom. Sjedam za laptop, otvaram dokument i ispočetka. Drkam po dokumentu sat vremena, jebem se s formatiranjem i na kraju ga napokon sređujem. Nema entera, nema razmaka. Sadržaj ostao isti. Šaljem mu opet i čekam.

Opet zove.

Sad možemo pričati. Ideja je jako dobra. Dajem vam zeleno svjetlo za realizaciju. Koji je rok za izvedbu? – kao robot.

Pa ne znam, treba vidjeti s dizajnerom i programerom.

A tko to treba vidjeti?

Pretpostavljam, ja – kažem.

Da, vi. I čisto za ubuduće, danas vam je ipak prvi dan, ovdje pričamo samo o idejama i rokovima izvedbe. Ideje bez roka izvedbe uopće ne uzimam ozbiljno.

Vraćam se do stola, printam formatirani dokument i nosim ga do programera jer je on, jebiga, voditelj divelopmenta – menadžer od njih dvojice. A tip Amerikanac. David. Došao na razmjenu studenata, zaposlio se tu na praksi i ostao. Vodi me u sobu za sastanke. Važna stvar je u pitanju. Cijeli jedan projekt.
       
What's this all about? - pita.

Pokazujem mu papir i objašnjavam cijelu stvar na engleskom s rupicama. Mislim, nema se tu šta objasniti – vijesti sortiramo po rubrikama i tako se prikazuju. David gleda, pa se lovi za bradu, pa razmišlja.

It'll take ten days to do this – kaže ozbiljno.

Gledam ga i kužim da me jebe.

Dejvid... ju ar fakin araund vit me, dis kent tejk more den tu dejs.

Počinje se smijati. Kao da je „fak“ sredstvo raspoznavanja.
 
Listen, you'll tell him it takes ten days, he'll say he gives you five. We'll do it in two-three days, and then he'll give it back to us because it won't be good enough, and that's it — ten days.

Tip je u mojim očima trenutno dobio status legende.

Those characters from management – nastavlja - they know only about projects, goals and deadlines, they have no clue about what it takes to realize it. They don't even know what they exactly want, they know only that it's not good enough and that it can be better. And then you bust your brains about it. Therefore – ten days.

Nakon sastanka, opet sam kod projekt menadžera. Sad imam sve – projekt formatiran u wordu i rok izvedbe.
 
Previše je deset dana, to mora za pet biti gotovo.

Ali... – simuliram.

Nema „ali“, ne možemo se tek tako razbacivati vremenom. Vrijeme je novac. Svaki vaš radni sat našu tvrtku košta.

U redu, za pet dana – kažem i čekam da mi da znak da mogu natrag.

Nema znaka. Ostavlja projekt i zavaljuje se u fotelju.

I, kako vam se čini prvi dan, jeste pohvatili sve konce u svom odjelu? – nastavlja.

Uglavnom da.

I, jeste definirali neki kratkoročni cilj svog odjela? – pita mrtav ozbiljan.

Pa... ove rubrike.

To je projekt, to nije cilj.
 
Gledam ga i ne znam što da mu kažem. Pokušavam razlučiti cilj od projekta, razmišljam o trećoj koloni, vijestima i mom podređenom. Koji cilj, bog ga jeba?

Denise, da vam objasnim neke stvari – ustaje, uzima marker i počinje opet s grafovima. – Ovo je cijela tvrtka – crta krug. – Ovo je naš cijeli odjel – crta krug u krugu. – A ovo je vaš odjel – crta krug u krugu u krugu. – Promatrajte to kao organizam. I sad gledajte. Kratkoročni cilj cijele tvrtke je povećati broj klijenata. Cilj našeg odjela u tom kontekstu je pružiti klijentima što bolju uslugu, težiti izvrsnosti, a kratkoročni, unutar tog cilja, podići posjetu sajta. Unutar tog istog cilja, vi za svoj odjel morate postaviti neki cilj kako bi ta usluga koju mi kao sajt pružamo bila što kvalitetnija.
 
Opet čekam da mi kaže nešto konkretno. Ništa. Završio na kvalitetnoj usluzi i čeka.
 
Pa mogli bi povećati broj vijesti sad kad nas je dvoje – gađam.

E, to je već cilj. Na koliko?

Na desetak – kažem po Davidovom principu. A i da skužim zna li uopće koliko se objavljuje.

Nema desetak, Denise, je li to osam ili dvanaest?

Deset!

Trebalo bi biti više s obzirom na vaše iskustvo. Ali u redu, kroz deset dana nek se poveća na deset, dok se uhodate malo, a onda do kraja mjeseca na petnaest. Je li to u redu? – David je fakat u pravu. Tip zapravo nema pojma koliko se objavljuje.

Da, može se.

Naravno da se može. Sve se može, samo je pitanje kako.

Vlado Bulić / Lupiga.Com 

(Lalićeve avanture Bulić je objavio u knjizi Putovanje u središte hrvatskoga sna)

Prva dva dijela pročitajte ovdje:

DENIS LALIĆ U RALJAMA KAPITALIZMA: Poslovni kontakt

DENIS LALIĆ U RALJAMA KAPITALIZMA: Razgovor za posao