Imamo čast najaviti vam seriju tekstova Vlade Bulića, u kojima ćemo pratiti poslovne i ine doživljaje njegovog junaka Denisa Lalića, tipa koji je uz mnoštvo peripetija prešao zahtjevan put od motike do interneta. Lalićeve avanture Bulić je ovjekovječio u knjizi Putovanje u srce hrvatskoga sna, koju ugledni znalci poput profesora Filozofskog fakulteta Deana Dude smatraju najboljim književnim djelom razdoblja hrvatske tranzicije. Uputite se zajedno s nama u urnebesne Lalićeve avanture i budite sigurni da nećete požaliti

Ozbiljno poslovanje u praksi je stvar stila. Level koji ima svoje nazive pa da bi zaigrao na njemu, moraš nepotizam i korupciju zvati lobiranjem, a dobru staru hrvatsku vezu – poslovnim kontaktom.

Počnimo s onom video igrom iz Konzuma o kojoj je bilo riječi nekada davno, kada Pušiona još nije imala ovu brojčicu 2 pored naslova. Ima sad tih video-igara poput Simsa koje, kao, simuliraju život pa moraš skupljati bodove da bi impruvao stambeni prostor, proširio vrt, kupio auto ili ugradio ADSL.

Meni u Konzumu svaki put parilo do život naš svakdašnji simulira igru. Imaš tu plastičnu karticu i na njoj bodove, a da bi preživio mjesec, moraš ubosti određeni cifru. Sljedeći mjesec opet.

Onda bjesomučno skupljaš te bodove, ne bi li jednog dana došao do cifre koja je tolika da se možeš lansirati na sljedeći level. A na njemu je sve genijalno. Kao u reklami za mobitele ili stambene kredite. Mlad, urban, nasmiješen muškarac, u odijelu i kravati, živi u stančini koja izgleda kao Big Brother kuća, vozi neki dizajnerski dragulj od auta, igra se sa skupim gedžetima, a kad je na poslu, brejnstorma s kopirajterima, opinijon mejkerima i prožekt menaždžerima o pristupu advertajzingu novog produkta.

Kad živiš na levelu koji se sastoji od iznajmljenog stančića na Pešći i koristiš mobitel iz prošlog stoljeća, sve to ti izgleda nekako nestvarno, daleko, kao i ta reklama i misliš da je to fakat ostvarenje snova – taj život u bijelim stanovima koji uključuje žene koje izgledaju kao s reklame za King i koje se, kad reklama završi, sto-posto, sigurna si u to, pretvaraju u glumice iz porno – filmova. Pa nastavljaš sa skupljanjem bodova i gajiš nade da ćeš otkriti neki tajni prolaz do tog levela. A tajni prolaz se u dobra stara vremena zvao veza, danas se zove poslovni kontakt. I pronašao ga ja, na mjestu na kojem sam se najmanje nadao. No, krenimo redom.

Bio je to jedan od petaka krajem prošle godine i sa službenim Indexovim aparatom zujao sam po Piranhi. Big Brother parti. Ono, pokušaj paparaca. Samo, kao što rekoh, nisi paparaco jer ti na vizitki piše urednik Nightlife, a to zvuči mnogo opako. Pa poslovno kontaktiraš voditelje klubova, kolege novinare i tako dalje. Sve je stvar naziva, marketinga, rekli bi stručnjaci. Nisi tip s aparatom nego urednik, pa ti ovi plaćaju cuge i mukte te puštaju u sve VIP odjele.

A tamo se nekako najlakše poistovjetiš sa starcima od ovog koji je ispao. Jer i njih muče slične dileme. Pa nikako da odluče, jesu li Ivanka i Štef iz nekog sela u Posavini, ili su sad pod ovim reflektorima u Piranhi, ipak nešto drugo – najpopularniji mama i tata u državi, na levelu iz reklame za Knor kocku. Onda se pogube. Pa izgledaju kao da si ih iščupao iz neke loše sapunice. Jedu kanapee i piju koktele, obukli se ljudi svečano, natežu osmijehe, preglumljavaju se, kamere ih snimaju. A kad ih zatražiš fotku, sve se to sjebe u sekundi, zagrle se i dobiješ sliku sa seoskog vjenčanja.

Prije izlaska iz Piranhe, dobro djelo za kraj. Oko VIP-lože vrti se žena od nekih tridesetak kila viška. I ona bi na gornji level, ali svi je zobilaze. A pripremala se, vidiš to po toni šminke i krpicama koje koštaju ko tvoja stanarina s režijama. Dolazim do nje i ulećem s klasikom. Može fotka za Index? Žena je oduševljena, namješta se, ne postavlja nikakva pitanja. Ja slikam mada znam da neću objaviti tu fotku. Ali ostatak večeri, žena će se osjećati kao na kokainu. Pa što joj ne pružiti to zadovoljstvo?

Sljedeća stanica – Labirint. Mali klub s gomilom separea u kojem je uvijek frka ubosti petnaest zgodnih žena. Ali često nastupaju go-go plesačice pa ti olakšaju posao. S njima je najlakše, staneš ispod bine i okidaš. Ovaj put nemam sreće. Klub je skoro prazan. Da sve žene u klubu poslikaš, jedva bi ih bilo petnaest. U takvim momentima, osjećaš se kao idiot. Do prije pola sata urednik Nightlifea, sad je tip s foto-aparatom koji ide od stola do stola i žica ljude fotku. Pa se smještam strateški i zumiram ih s desetak metara. Onda kontaju da fotkaš atmosferu u klubu.

Odjednom, diže se tip iz separea i ide prema meni. Počinje klasična scena.

Oprosti, tko ti je dozvolio da  slikaš?

Vlasnik kluba – uhodani odgovor.

Ali… ne možeš tek tako slikati goste.

Na javnom ste mjestu i imam dozvolu – onda pokazujem vizitku.

Opako mu izgleda.

Tip se lagano gubi. Vidim, frka ga je nečeg. Pretpostavljam o čemu se radi, ali čekam da se otvori.

Ali… ovaj… malo je nezgodna situacija… Mislim, nije zbog mene, nego zbog nje - kima prema ženi u separeu koja napeto čeka razvoj situacije. – Pa… ne znam… jel bi se mogli dogovoriti nekako?

Nema problema – brišem fotku. Jedna više-manje, meni ista stvar.

Tip se iznenadio. Svi misle da si đubre ako ti je foto-aparat u ruci, a na vizitki ti piše Index. Na licu mu olakšanje kao da se posrao nakon tjedan dana pauze.

Hvala - kaže – jesi za cugu neku?

Ne triba, hvala.

Ozbiljno, popij nešto. Moram ti se odužiti nekako.

Žurim, ali hvala svejedno.

Tip kreće prema separeu, a onda zastaje. Kopa po džepu i vraća se s vizitkom.

Ako ti išta zatreba, slobodno nazovi.

Gledam vizitku. Tip je direktor nekakve PR-agencije. Poslovni kontakt iz snova, lansirna rampa za novi level.

Sutra zujim po stančiću na Pešći, katastrofa je, pepela ima po cijelom stanu, ostaci pizza na svakom koraku, smrdi, a bodovi mi pri kraju. Udaljeno svjetlosnim godinama od reklame za stambeni kredit.

Pa gledam vizitku. Tip je direktor, sigurno nešto može rješiti. Ako ništa, barem preporuku neku. Uzimam mobitel, a onda stajem. Gledam ga kao lajnu horsa. Prvi put je zajebano. Uvijek misliš da ćeš se navuć. Nikad do sada nisam veze povlačio, brijao sam da sam čist, da svakom đubretu mogu pogledati u oči i reći da sam preživio devedesete bez veze. Ali danas je ta spika bezveze. Danas to nije veza nego poslovni kontakt, nije korupcija i nepotizam nego lobiranje. Trebaš se samo prilagoditi novom levelu i njegovom nazivlju. A mobitel čeka. Kao lajna horsa.

Jesam dobio gospodina Marića?

Da, izvolite.

Izvinite na smetnji… ja sam onaj fotograf… iz Labirinta – počinjem zbunjeno, ne znam kako će reagirati. A onda čujem smijeh.

O… pa brz si. Reci.

Pa… u Labirintu i nije bila baš atmosfera za razgovor… uglavnom, ja sam u fazi traženja novog posla pa sam mislio… rekli ste da se javim ako nešto zatrebam… pokušavam sa svim opcijama.

Aha… A šta znaš raditi?

Bilo šta šta ima veze s proizvodnjom teksta.

Pa gledaj... – sad on zastajkuje, a onda nastavlja kao da je prelomio – dođi do mog ureda sutra u deset pa ćemo popričati malo. Možda čak i mogu nešto. Znaš adresu?

Na vizitki je?

Da, da, to je ta. Vidimo se sutra onda.

Vlado Bulić, Lupiga.Com

U sljedećem nastavku: Denis Lalić slaže SI-VI i razgovora za posao, a onda se, ni kriv ni dužan, transformira u menadžera.