DALMACIJAVINO: Od čega boluju radnici kad rade i kad ne rade
Do kraja mjeseca gotovo 300 radnika Dalmacijavina ostat će bez posla u pogonima za piće, koji se gase, a do kraja godine vrata će zatvoriti i trgovine po Splitu i okolici. Epilog je to preuzimanja ove državne tvrtke, koja je završila u stečaju, a sada bi je poslije dvije godine bezuspješne prodaje trebao preuzeti Marinko Zadro nakon uplate 70 milijuna kuna u sljedeća dva tjedna. Povodom ove vijesti, koja je neugodno iznenadila ne samo radnike ove najstarije dalmatinske punionice alkoholnih i bezalkoholnih pića, objavljujemo po prvi put tekst na hrvatskom jeziku Lupigine suradnice, novinarke Barbare Matejčić. Članak o psihosocijalnim poremećajima uzrokovanim otkazima i neplaćenim radom napisan je prije dvije godine za Europski sindikalni institute (European Trade Union Institute).
Miris koromača razliježe se usijanim industrijskim predgrađem Splita. Kraj je srpnja 2013., temperature se dižu poviše 30 stupnjeva Celzijusa. Pod gumama kamiona suha se zemlja pretvara u prašinu. Tu ne raste koromač. Pogled se proteže na nekoć najgušći i najprljaviji industrijski predio Hrvatske – Kaštelanski zaljev. Šezdesetih godina prošlog stoljeća tu se počela gomilati industrija zbog dobre brodske i željezničke povezanosti. U zaljevu je poluotok Vranjic, nekoć nazvan Malom Venecijom. Tu živi u Hrvatskoj najveća koncentracija ljudi oboljelih od bolesti uzrokovanih azbestom, daleko najvećeg uzročnika profesionalnih bolesti u Hrvatskoj. Razboljeli su se radeći i živeći više od pola stoljeća pored tvornica i brodogradilišta koja su upotrebljavala azbest. Samo je tvrtka Salonit, u neposrednoj blizini Vranjica, od 1970. do 1990. godine godišnje prerađivala oko 25.000 tona azbesta. Tvornica je, kao i mnoge druge u Kaštelanskome zaljevu, danas zatvorena. Krovovi kuća u Vranjicu nisu više sivi, već za Dalmaciju tradicionalno crveni. I more je promijenilo boju. Nekoć smeđe-zeleno, kao rijeke u velikim gradovima, danas je ponovno modro. Tu, gdje miriše koromač, smješteno je Dalmacijavino, najstarija splitska tvornica vina, bezalkoholnih i alkoholnih pića. Koromač se stavlja u travaricu koju proizvode.
U obitelji Marije Vrgoč, kao i u većini dalmatinskih obitelji, generacijama se piju proizvodi Dalmacijavina. Ona voli pelinkovac, suprug vino, a svi Pipi, žuti, gazirani sok na bazi naranče, najpoznatiji proizvod Dalmacijavina. Marija nas dočekuje u jarko-žutoj majici s likom pjegave, plave djevojčice zaštitni znak Pipija. Kaže da bi po cijele dane bila u toj majici samo da reklamira „svoju tvrtku“. Radi u jednom od 15 dućana Dalmacijavina, gdje se prodaju samo njihovi proizvodi. Marija (1959.) odmah je nakon srednje škole počela raditi u Dalmacijavinu. Bila je sretna što je posao našla u poznatoj i kvalitetnoj firmi. U financijskom je odjelu provela 34 radne godine.
„To je bila velika zajednica. Bilo nas je 1.300 i sve smo zajedno prolazili, i vjenčanja, i rođenja djece, i razvode i smrti. Imali smo siguran posao i redovitu plaću i veselila sam se odlasku na posao“, kaže. S raspadom i ratom Dalmacijavino je izgubilo puno veće tržište. No i dalje su radili dok su se u njihovoj okolici zatvarale velike državne firme. S lošim menadžmentom i u nesređenoj tranziciji nisu uspijevali naplatiti ono što bi prodali, a državi su morali plaćati visoke trošarine. I tako su se od sredine 90-ih počeli gomilati dugovi. Nije se znalo tko pije, a tko plaća. Kreditima su se pokušavali izvući, ali su zapadali u sve veće dugove, rasle su kamate i na kraju je Dalmacijavino nakupilo milijardu i 200 milijuna kuna duga. Od toga je 75 milijuna radničkih potraživanja. Dobavljači im više nisu htjeli davati sirovine i materijal potreban za punjenje pića pa nisu mogli proizvoditi ni zarađivati. A time nije bilo ni novaca za plaće.
Marija Vrgoč, radnica Dalmacijavina: „To je bila velika zajednica. Bilo nas je 1300 i sve smo zajedno prolazili, i vjenčanja, i rođenja djece, i razvode i smrti" (FOTO: Barbara Matejčić)
Dalmacijavino je palo na 550 radnika, od čega ih je čak 33 bilo na položajima direktora. Plaće su počele kasniti od kraja 2008. godine i onda su u veljači 2012. godine dobili zadnju plaću. Tada već od 2009. uglavnom nisu ništa proizvodili.
„Užasno je bilo dolaziti tri godine svaki dan na posao, a da nemate što raditi. Onda mjesecima nismo dobili ni plaću. Ljudi su bili u dugovima, blokiranih računa, isključivalo im je struju, počeli su se povlačiti u sebe i više nije bilo zajedništva“, prepričava Marija. Nakon što su danima štrajkali prolazeći u koloni gradom, proglašen je stečaj u svibnju 2012. godine. Iako je po zakonu uprava bila dužna proglasiti stečaj nakon što je 60 dana blokiran račun tvrtke, u Dalmacijavinu se to dogodilo nakon 10 godina blokade. A država je vlasnik.
„Tako je i u brojnim drugim tvrtkama. Nekima je i po 15 godina blokiran račun, ali se ne proglašava stečaj. Time se kupuje lažni socijalni mir“, kaže stečajni upravitelj Perica Mitrović. U stečaju su svi radnici dobili otkaz, ali kada je stečajni upravitelj pokrenuo proizvodnju, znali su da će neki od njih zadržati posao.
„Tek tada je postalo grozno. Radite pokraj ljudi s kojima ste proveli desetljeća i ne znate tko će od vas dobiti otkaz. Bila je to vrlo ružna borba za opstanak“, kaže Marija. Ona je jedno jutro došla na posao i vidjela da na oglasnoj ploči među 232 imena onih koji će nastaviti raditi nema njezinog.
„Od šoka sam odmah menstrualno prokrvarila. Vrlo teško sam to primila. Godinu dana mi je fotelja bila najbolji prijatelj. Bila sam u teškoj depresiji. Nisam se mogla pokrenuti, izbjegavala sam ljude, osjećala sam se krivom što sam ostala bez posla. Suprug me nagovarao da potražim psihološku pomoć, ali ja sam mislila da mi može pomoći samo ako opet budem vraćena na posao“, prisjeća se. Ovo ljeto je Marija ponovno počela raditi. Dalmacijavino je otvaralo novi dućan i zvali su je. Iako je ranije radila u odjelu financija, kaže da joj ne smeta što prodaje u dućanu.
„Čistila bih podove u Dalmacijavinu, samo da radim“, nasmijano kaže.
Situacija u kojoj se našlo Dalmacijavino tipična je za hrvatsku privrednu tranziciju, no ono što nije karakteristično jest novi zalet Dalmacijavina. Tvrtka danas proizvodnjom pokriva svoje troškove i čeka nove vlasnike. U kolovozu će se održati javna dražba. Iako su radnici sada zadovoljni, novi vlasnik će odlučiti o njihovoj sudbini.
Radnici kao Marija su nekoć s prvog radnog mjesta desetljećima kasnije odlazili u mirovinu. Bili su zbrinuti i sigurni. Od devedesetih do danas su mnoge firme propale i mnogi su ostali bez posla. Još ih je puno više u strahu od gubitka posla. Takva situacija pogoduje razvoju psihosocijalnih bolesti kod radnika. Uzrokovanih gubitkom posla, neizvjesnošću, stresom, neplaćenim radom. Neuroze i afektivni poremećaji povezani sa stresom su peta bolest s najvećim brojem bolesnika (2.844), prema Izvješću o bolovanju na teret Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje u 2012. godini. Ispred njih su bolesti intervertebralnih diskova i ostale dorzopatije, prijelomi, akutne infekcije gornjega dišnog sustava i bolesti mišićno-koštanog sustava. Tome treba pribrojati i 8.537 ljudi koji su koristili bolovanje zbog psihosocijalnih i socioekonomskih razloga. No nema podataka o tome što je uzrokovalo te bolesti. Kao što nema ni relevantnih istraživanja o psihosocijalnom zdravlju radnika u Hrvatskoj. Unatoč svim negativnim pokazateljima, to je siva zona zaštite zdravlja radnika.
I Facebook inicijativa "Di su pare?" oglasila se po pitanju gašenja Dalmacijavina (FOTO: Facebook Di si pare?)
Sindikati procjenjuju da u Hrvatskoj trenutno između 70.000 i 80.000 ljudi radi, a ne prima plaću. Unatoč tome nema nikakve organizirane psihosocijalne pomoći.
„Država nije prepoznala potrebu za osnivanjem timova za psihosocijalnu pomoć radnicima iako je svaka četvrta bolest uzrokovana i situacijom na poslu. Najčešće se radi o depresiji, anksioznosti, bolestima krvožilnog sustava, šećernoj bolesti tipa II, povišenom tlaku, čiru na dvanaestercu, gojaznosti, alkoholizmu i drugim ovisnostima“, kaže Marija Zavalić, ravnateljica Hrvatskog zavoda za zaštitu zdravlja i sigurnost na radu. Prema podacima Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje i Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo može se zaključiti da su mentalni poremećaji i poremećaji ponašanja radno aktivnog stanovništva u dobi od 20 do 59 godina izrazito prisutni. Na tu skupinu otpada 12,9 posto svih hospitalizacija dok je udio hospitalizacija za ukupnu populaciju u Hrvatskoj 7,9 posto. Prema broju dana bolničkog liječenja mentalni su poremećaji na prvom mjestu s udjelom od 24,9 posto od ukupnog broja dana bolničkog liječenja.
„Podaci su zabrinjavajući i ukazuju na potrebu organiziranja učinkovite prevencije psihosocijalnih poremećaja u radno aktivnoj populaciji“, zaključuje Marija Zavalić.
Reprezentativnih istraživanja o psihosocijalnom zdravlju radnika nema zbog nedostatka novaca, ali i nesklonosti radnika da surađuju čak i u anonimnim anketama uz obrazloženje da će, ako poslodavci za to saznaju, dobiti otkaz, kaže Marija Zavalić. No istraživanja koja su ipak rađena među radnicima pojedinih profesija pokazala su da zaposleni u svim ispitivanim skupinama imaju znakove distresa na radnom mjestu, da češće imaju mentalne tegobe i poremećaje ponašanja, da su češće umorni te da ozljede na radu najveći broj ispitanih povezuje s dekoncentracijom uzrokovanom umorom, nesanicom i depresivnim raspoloženjem. Radnici se najčešće žale na strah od gubitka posla, lošu organizaciju rada, nemogućnost utjecaja na radni proces, ali i narušene međuljudski odnose.
U socijalizmu su u svim većim tvrtkama radili liječnici specijalisti medicine rada i socijalni radnici koji su bili zaduženi i za psihičko zdravlje radnika. Također su postojali i takozvani tvornički liječnici, koji bi u okviru medicinskih centara bili zaduženi za pojedine tvrtke. No više nema ni liječnika ni socijalnih radnika u tvrtkama zbog smanjenja troškova. Liječnici s kojima smo razgovarali kažu da im masovno dolaze radnici koji se žale na bol u grudima, drhtanje, vrtoglavicu, glavobolje, aritmije. Ne znaju da su to simptomi anksioznosti. Također, psihijatri kažu da se psihijatrijske ustanove napune radnika svaki put kada neko veće poduzeće propadne. Svaki radnik, kao i svaki zdravstveno osigurani građanin, ima mogućnost zatražiti psihološku pomoć u okviru opće zdravstvene skrbi. No ti razgovori najčešće završe nakon 10 minuta propisivanjem anksiolitika. Poseban je problem što poslodavci prije nego što prestanu isplaćivati plaće često puno duže ne uplaćuju obavezno zdravstveno i mirovinsko osiguranje. Dalmacijavino sedam godina radnicima nije uplaćivalo doprinose iako se radi o državnoj tvrtki. Stečajni upravitelj Perica Mitrović za to drži odgovornim i sindikat jer su pristajali samo na neto isplatu plaća.
Prije petnaest godina tvornički dim koji se dizao nad zaljevom blokirao pogled prema brdima poviše zaljeva. Sada se jasno vide padine izdubljene kamenolomima i ugasli dimnjaci (FOTO: Barbara Matejčić)
Sindikalist Dalmacijavina Lukica Bucat pak odgovara da novac za doprinose u pregovorima s državom ne bi uspjeli isposlovati, a radnicima je bilo važno da imaju od čega živjeti. No Dalmacijavino je uza sve svoje dugove imalo ugovoreno zdravstveno osiguranje u skupoj, privatnoj poliklinici Sunce. Strojara Franju Ivčevića (1956.) ne zanima je li se tu radilo o proviziji ili mitu, kako se pričalo, jer mu je to osiguranje spasilo život. Plaće su kasnile, on i supruga su radili u Dalmacijavinu. Živjeli su s dva odrasla, nezaposlena sina i supruginim ocem čija ih je mirovina spašavala. Noćima nije mogao zaspati brinući se što će biti. Otišao je na redoviti godišnji pregled početkom 2012. u polikliniku Sunce i dijagnosticirali su mu zloćudni tumor na bubregu.
„Da nije bilo tog pregleda, ne bih otkrio da sam bolestan. Radnike kojima poslodavac ne plaća zdravstveno osiguranje državni liječnici znaju ne primati na preglede, a za privatne liječnike nemaju novaca“, kaže dok razgovaramo u kotlovnici, koja je, kao i ostatak tvornice, stara, ali prozračna i čista te uredno prolazi državne kontrole. Franjo se uspješno operirao i vratio na posao. Kaže da je i njemu i njegovim kolegama svakako bila potrebna psihološka pomoć.
„Da radnici u Zapadnoj Europi proživljavaju isto što i mi, bile bi ih pune bolnice. Zamislite samo da radite, a ne primate plaću, što je u Hrvatskoj svakodnevica mnogima. Mi smo prvo prošli rat, pa privatizaciju pa se onda masovno gasila proizvodnja i tako su ljudi ojačali. Navikli su se da ne očekuju ništa dobro. Zbog toga ni ne traže da im se osigura psihosocijalna pomoć. Nisu se naučili da ih netko pita kako su“, kaže Franjo. Dok razgovaramo, na kilometar i pol udaljenosti 1.500 ljudi iz najvećeg hrvatskog brodogradilišta Brodosplit dobiva otkaz. Krajem osamdesetih brodogradilište je imalo 7.500 zaposlenih. Sada ih je 3.500. Novi vlasnik se obavezao državi da će zadržati 2.000 radnika do 2018. godine. U petak, 26. srpnja su saznali tko ostaje, a tko gubi posao. Nezavisni sindikalist Brodosplita Pavle Matošić kaže da su ljudi u očaju, plaču, ne znaju što će sa sobom.
„Nadam se da se neće dogoditi neka tragedija. Naravno da bi ljudima u takvom stanju trebala psihološka pomoć“, kaže Matošić.
Franjo Ivčević gleda prema Kaštelanskom zaljevu. Kaže da je još prije petnaest godina tvornički dim koji se dizao nad zaljevom blokirao pogled prema brdima poviše zaljeva. Sada se jasno vide padine izdubljene kamenolomima i ugasli dimnjaci. I naizgled čisto more, ispod čije je površine velika koncentracija žive i nesanirani, štetni tvornički otpad.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: dalmacijavino.hr/Facebook