Enesa Halilovića, trenutačno jednog od najzanimljivijih književnika kod istočnih nam susjeda, već smo u nekoliko navrata predstavljali na Lupigi, ali uvijek na način da smo prepustili drugima da govore o njemu. Pogrešku ćemo smjesta ispraviti na ovome mjestu, i to omogućivši autoru da govori sam o sebi, na najbolji mogući način - svojom kratkom pričom 'Čarapa'

Ipak prije nego li pustimo Enesa Halilovića da 'govori', valjalo bi ukratko navesti par osnovnih podataka. Osnivač književnog časopisa 'Sent', Halilović, rođen je prije 30 godina u Novom Pazaru, a osim prozom i poezijom bavi se i novinarstvom te je trenutno dopisnik znamenitog radija Slobodna Evropa. Već s 18 godina objavio je svoju prvu zbirku pjesama 'Srednje slovo', a dosta kasnije i 'Bludni papir', te zbirku priča 'Potomci obojenih prosaca' i dramu 'In Vivo'.

Njegova kratka priča koju donosimo na ovom mjestu, objavljena je u zbirci 'Kapilarne pojave', gdje se osim ove našlo i još 76 priča.

ČARAPA

Živio neki čovjek u nekoj zemlji, u nekom gradu, u vremenu koje nosaše pisani zakon da su svi ljudi rođeni jednaki. I svanu zakon nepisani po kome neki ljudi više ne mogu da žive u toj zemlji, u tom gradu. I krenuše rulje na te ljude - oteše im kuće, dućane i njive, zlato i srebro.

Jedan, iz naroda koji je morao da ide, imao je druga jednog iz naroda koji nije morao da ide, pa mu jedne noći reče da će otići, jer ne zna da li će osvanuti živ.

“Ne znam da li ću pronijeti blago, plašim se oteće mi ga neko dok budem bježao, pa ti dajem ovu torbu, puna je blaga, čuvaj ga, ako se vratim za deset godina vrati mi ga, a ako se ne vratim po nju za deset godina, troši slobodno ko da si ti zaradio, jer ti si mi prijatelj pravi”, reče čovjek koji mora da ide iz zemlje zbog zakona nepisanog.

I iscijepa on jednu čarapu i dade polovinu čovjeku kod koga ostavlja blago, a drugu polovinu ostavi sebi.

“Ako ja ne budem živ, za novac može doći neko s ovom polovinom čarape – taj je moj, taj zna da sam ti ostavio blago i ti mu daj blago”, reče čovjek. I ode.

Ni traga od njega, i ni traga od njegova naroda u toj zemlji.

Prolaze godine. Prođe deset godina, a drugi čovjek čuva blago, ne načinje ni gram zlata, ni gram srebra.

Navrši se deset godina, a drugi čovjek riješti da čeka još jednu godinu. Prođe i ta godina, a ne dolazi prvi čovjek po blago, niti se iko njegov pojavljuje s polovinom čarape.

Drugi čovjek nače blago i kupi dosta zemlje.

Kako kupi drugi čovjek zemlju, eto ti prvog čovjeka kod njega u kuću. Popričaše malo, i, snužden, drugi čovjek poče da se kune: “Čekao sam! Deset godina nisam načeo blago tvoje, pa još jednu godinu sam čekao i, nedavno, kupih zemlju, jer sam mislio da si ubijen ti i tvoja rodbina, a ti si mi rekao da trošim ako ne dođeš ti il ako neko tvoj ne dođe. Blaga imam još nešto, a daću ti ga i daću ti svu zemlju koju sam kupio od tvoga blaga”, reče drugi čovjek.

A prvi mu reče da nije za blago došao. “To je tvoje blago, pošteno si me čekao koliko sam ti rekao. I neću ja ni blago ni zemlju, nego izgleda hoće da nas gone i iz zemlje u koju smo odavde pobjegli, pa sam došao da mi daš onu polovinu čarape - trebaće mi”.