Jesu li ljudi ovih prostora zaboravili da su i oni sami, tako nedavno, bili izbjeglice? Kako je moguće da se održavaju neprijateljstva stara četvrt stoljeća uzrokovana ratom u bivšoj Jugoslaviji, a tako se lako smeće s uma humanost koja je pratila taj isti rat i blažila bol njenih ranjenih, protjeranih i poniženih?

Bosna i Hercegovina je podnijela najveći teret i najbrojnije žrtve tog rata. Danas, dio bosanskohercegovačkih izbjeglica iz tog perioda, koji promatra što se na tlu njihove domovine događa kada onamo stižu ljudi koji bježe od rata i bijede, odlučio je reagirati i uputiti vlastima u Bosni i Hercegovini - Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, ministru sigurnosti, Draganu Mektiću te članovima vlada Federacije BiH, Republike Srpske i kantonâ - otvoreno pismo protesta, koje se može potpisati na ovom linku. 

Kako prenosi Balkanstories, protest su pokrenule Fuada i Amila Haktić. Fuada je pobjegla u Švicarsku 1993. godine s kćeri Amilom, koja je tada imala samo četiri mjeseca. U video poruci navodi da je put u Švicarsku bio opasan, ali da je na odredištu primljena i da joj je odobren azil, usprkos muslimanskom imenu. Nikada to neće zaboravit.

"Obje dugujemo živote činjenici da ih je Švicarska bila spremna primiti", kazala je Fuada Haktić. U BiH, s druge strane, nitko ne vodi računa o 7.000 izbjeglica, osim volontera, koji nemaju ni novca, niti kapacitete da zadovolje sve potrebe ljudi razbacanih često u divljim kampovima. Naprotiv - političari i tabloidi huškaju na njih, šireći strah i netrpeljivost, čime izdaju ne samo iskustvo izbjeglica iz BiH, nego i tradicionalno gostoprimstvo, kojim se ta zemlja diči. Fuada Haktić poručila je da se zbog toga stidi i poručila ljudima u svojoj zemlji, koji na ovaj način tretiraju izbjeglice: "Ne u moje ime!"

Među potpisnicama je i umjetnica bosanskog porijekla s američkom adresom, Aida Šehović, utemeljiteljica inicijative sjećanja na žrtve Srebrenice, "Što te nema?". Tu je i Renato Čiča, koji je iz Sarajeva izbjegao u Beč i ondje danas pomaže izbjeglicama, ali i ratom raseljeni Bosanci i Hercegovci koji danas žive u Srbiji, Njemačkoj, Sloveniji... Inicijatorice peticije pozivaju druge izbjegle osobe s teritorija BiH da također objavljuju snimke s iskazima o vlasititom izbjegličkom iskustvu i to pod hashtagom #jersmoljudi.

U nastavku pročitajte pismo objavljeno na stanici Change.org. 

#jersmoljudi (FOTO: Balkanstories)

"Poštovane dame i gospodo,

Mi smo ljudi koji su prije 25 godina izbjegli iz naše domovine. Mi smo potomci ljudi koji su samo zahvaljujući svom bijegu preživjeli rat, u kojem je 70.000 ljudi bilo žrtva masovnih silovanja, etničkih „čišćenja“, genocida i pokolja.

U jednom danu smo napustili sve što smo imali. Srpski vojnici su nas protjerivali iz naših sela, prije nego što su ih sravnili sa zemljom i ubili sve one, koji nisu mogli da pobjegnu. Izbjegli smo masakre hrvatskih vojnika nad civilnim stanovništvom ili smo bježali od muslimanskih osvetničkih akcija. Mi smo preživjeli genocid u Srebrenici. Često nam nije ostajalo ništa više osim odjeće na našim tijelima ili djece u našim rukama.

Konvojima i avionima smo bježali iz naše voljene Bosne, a ponekad i pješice. Mnogi su plaćali i šlepere. Danas su mnogi od nas djeca gastarbajtera. Oni su nas u posljednjoj minuti izbavili, prije nego što su naša sela i gradovi bili uništeni.

Uspjeli smo doći do Austrije, Njemačke i Švicarske ili, čak, Švedske, a poneki i do Amerike. Tamo su nas primili raširenih ruku.

Ljudi su nam dali hranu, krov nad glavom, a mi ili naša djeca smo mogli ići u školu. Mnoge od ovih zemalja su se potrudile da našim članovima porodice omoguće dolazak i da im pruže sigurnost. Tokom strašnog rata u Bosni i Hercegovini, mnogi od nas su stvarali sebi novu egzistenciju. Ili su se rodili u zemljama, koje su njihovim roditeljima pružile zaštitu od protjerivanja i smrti.

Ovo se odnosi i na mnoge od nas koji su rođeni u tuđini, jer im je rat oduzeo priliku da upoznaju svoju domovinu još prije nego što su rođeni, pa čak i da upoznaju svoje rođake.

Bez ovih zemalja bi Fuadina tada četverogodišnja kćerka, njeno sunce, bila već mrtva. Bez te pomoći se Renatovi sinovi nikada ne bi rodili. Bez te zaštite Mirela i Sabina danas ne bi bile uspješne novinarke u Bosni i Njemačkoj.

To smo mi: muslimanski, pravoslavni, katolički Srbi i jevrejski Bosanci i Bosanke, bošnjački, srpski, hrvatski i miješani Bosanci i Bosanke iz romskih porodica, vjernici, nevjernici, konzervativci, ljevičari, liberalci, radnici i pisci.

Ali prije svega smo jedno i to ćemo uvijek i biti: ljudi.

Danas sa strahom i bijesom posmatramo kako se ophodite prema ljudima koji su došli u Vašu i našu zemlju tražeći zaštitu i pomoć.

I oni su ljudi koji bježe od ratova i građanskih ratova, koji su mnogo gori od onoga koji je naša zemlja preživjela. U posljednjoj minuti su pobjegli od vojnika, koji su razorili njihova sela. Pobjegli su od nepravednih režima u kojima se jedna pogrešna riječ kažnjava smrću i u kojima žene nikada ne mogu postati samostalne.

Kada ove ljude tjerate na naše granice ili u kampove za izbjeglice, kada im uskraćujete zaštitu i pomoć, tada je uskraćujete i nama.

Prije 25 godina i mi smo bili isti ti ljudi.

Vi dopuštate da se stvara atmosfera neprijateljstva prema tim ljudima. Da ih se tretira kao provalnike, kao opasnost za Bosnu, kao nešto, od čega se trebamo bojati.

Jesmo li mi tada bili opasnost za zemlje koje su nam pomogle?

To sve radite kako biste skrenuli pažnju sa pravih problema u Bosni i kako biste ostali popularni među novim vrhom desničarskog populizma u Evropi.

To sve radite kako biste sebe, zapravo, oslobodili odgovornosti.

Time ne prljate samo naša imena. Time izdajete tradiciju i kulturu Bosne i Hercegovine.

Zar se kod nas gostoprimstvo ne smatra obavezom i lijepim običajem? Zar naše društvo nije prije 500 godina raširenih ruku prihvatilo španske Jevreje, koji su postali naše drage komšije? Zar upravo naša kultura nije sastavljena od ovih novih Bosanaca i Bosanki u svim njenim sferama – od poezije pa do muzike? I zar nisu potomci tih Jevreja bili ti, koji su građane i građanke Sarajeva svojim izuzetnim angažmanom izbavili od opsade?

Vaša je zakonska dužnost i obaveza prema nama i našoj domovini da pružite zaštitu ovim ljudima koji je u njoj traže i da se prema njima ponašate kao da su naši.

A to oni i jesu: oni su mi prije 25 godina. Oni su mi i mi smo oni.

Mi, koji potpisujemo ovo otvoreno pismo, od Vas zahtijevamo:

Okončajte ovu sramnu politiku!

Okončajte politiku protiv izbjeglica!

Tretirajte ih kao što su i nas tretirali prije 25 godina!

Pokažite svijetu da Bosna ne samo da uzima pomoć u obzir, već je i pruža!

Učinite nas ponosnim što smo Bosanci i Bosanke!"

 

 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/Hina