Naša gošća autorica pjesnikinja je Paulina Lanzerotti, rođena u Kotoru 1982. godine, odrasla u Tivtu. Nakon mature u kotorskoj gimnaziji, diplomirala je na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu, nakon čega ostaje živjeti i raditi u Zagrebu. Trenutno je na radu u Njemačkoj.

Za kratku priču "Kraci", 2017. godine, drugonagrađena je na natječaju Centra za kreativno pisanje (CeKaPe) i časopisa za književnost i umjetnost NEMA. Priča „Ljeta“ ušla je 2019. u uži izbor regionalnog natječaja „Write queer“ te je, u izdanju asocijacije „Queer Montenegro“, objavljena u zbirci kratkih priča „Dužnost slobode“.

Pjesme su joj uvrštene u zbirke "Erato '04" i "Od gnijezda do zvijezda" (knjiga poezije pjesnika manjinskih naroda Crne Gore), kao i na nekoliko književnih portala („Strane“, "Zvona i nari", „NEMA“). Prva zbirka poezije, „Ferse“, pripremljena je za tisak i očekujemo je tijekom godine, u izdanju „Centra za kulturu Tivat“. Pjesme odabrane za zbirku zrcale dvije centralne lirske preokupacije autorice – misaonost s jedne, i ljubav s druge strane. Temeljni egzistencijalni problemi su srž njenih poetskih interesa.

Paulina se na Lupigi predstavlja ciklusom novijeg datuma, kojim oslikava život radništva u Njemačkoj. 

Paulina Lanzerotti (FOTO: Privatni album)

Made in Germany

Na jednoj strani trake kontroliram dijelove,
na svaki komad lijepim svoj broj i pakiram ih.
Do druge strane hodam 16 koraka.
Tamo još sa svakog drugog komada
nožićem podrezujem višak plastike.
Svakih 36 sekundi na trake stižu novi dijelovi.

Po osam ih slažem u pripremljene kašete od polistirena
i na svaku stavljam etiketu „Made in Germany“.
Kašete se u stupcima slažu na paletu.
Povrh svega ide veliki poklopac
i glavna etiketa, s bar-kodom.

Ova današnja je jedna od sporijih i dosadnijih makina u tvornici.
Jedino što se, eto, nahodam u osam sati
kako bih stigla na obje strane.
K'o da sam ping-pong loptica.

U tih 16 koraka prođe mi pred očima raznih lica.
Prođu me i razna stanja –
lomim se i lijepim
kao da sam od porculana.
Gotovo svakodnevno
samu sebe psujem
i hvalim, naizmjenice.
Koji put,
na mjestima gdje se rasvjeta reflektira od trake,
prihvatajući i prevrćući dijelove,
prevrćem i uspomene na drage umrle a tako žive.
I na žive a umrle. Jesam li od tih?

Na desetine različitih „zašto“ ubrzo zamijenjuju posve banalne brige –
ulazim li u odgovarajući radni ritam za ovu makinu,
je li pripremljen dovoljan broj etiketa za moju smjenu,
nedostaje li nešto od ambalaže po što valja trčati u skladište,
je li u ovom dijelu hale hladno ili (pre)vruće,
kad ću i hoću li stići piti vode i otići na wc,
jesam li ponijela nešto za marendat tijekom pauze,
imam li sitniša za aparat za kavu.

Svaka odjava čipom,
uoči izlaska na zrak,
cijela je mala pobjeda –
tijelo je izdržalo,
koncentracija opstala,
misli nisu posve podivljale.

Sutra ispočetka.

Radostan sam

Wasi je novi radnik u tvornici.
Počeo je jučer.
Danas smo skupa na brzoj, zajebanoj makini.
Dobro se snalazi.
Ista agencija nas je poslala ovdje radit.

U Njemačkoj je tri i pol godine.
Stigao je iz Afganistana.
Pješice.
Preko Pakistana, Irana, Turske, Grčke, Srbije, Mađarske...
Nabraja mi neke od država kojima je pješačio tri mjeseca.

Prije tvornice, radio je kod automehaničara, u skladištu, u McDonald’s-u.
Obrazovanje za majstora ne može sebi dopustiti, jer zaradu šalje mami i sestri.
Oca su mu zaklali talibani.
Za šest dana ima posljednji u nizu razgovora s temom „Zašto ste u Njemačkoj“.
Ili će dobit pasoš, ili će morat napustit zemlju.

Wasiju je 25 a već ima sijedih.
Vedar je.
Nudi me napolitankama i Red Bull-om.
Ne razumije zašto ljudi odlaze iz Hrvatske.
Duga priča, govorim mu, i dodajem njegov dio.

Nastavljamo stavljati plastične klipse,
po sedam na svakom komadu.
Razmijenjujem kratak pogled s kolegom,
inženjerom iz Makedonije,
koji je uskočio pomoći nam.

Jesi li zadovoljan u Njemačkoj, pitam Wasija,
imaš li prijatelja ovdje?
Primiče se uz osmijeh:
„Zadnjih mjesec dana imam djevojku i radostan sam.“

Teško se razdanjuje

Siva, trosmjenska lica
ne mare za onu
„Dok je mraka, bit će i svanuća.“
Više ih brine loša rasvjeta nad trakama.

Zima ne laže.
Ni cike, ni ceremonije,
ni opoja u njenim njedrima.
Samo stega, led i tišina.
Za (pro)mislit.

Uz makinu

Najteži posao koji sam do sada radio u Njemačkoj
bio je na izgradnji i uređenju okućnice.
Tri mjeseca, prošle zime.
Bilo je užasno hladno.
Mama se razboljela, nije joj bilo dobro
i trebale su mi pare.
Radio sam na crno, i po 10-11 sati.
Molio sam da me pusti odmoriti,
samo na 10 minuta.
„Nein, du musst arbeiten!“
Šef je bio grozan.
Čim je mama ozdravila,
otišao sam od njega.

Mama mi je sve.
Moja najveća ljubav.
Otkako su ubili tatu,
ona i ja smo spavali u istoj sobi
i brbljali o svemu i svačemu.
Noćima.
Nije mogla zaspati bez mene.

Kad smo se posljednji put vidjeli,
imala je potpuno crnu kosu.
Sad je sasvim bijela.
Nisam ju vidio pet godina.

Klozet-Švabija

Radnički WC
pisano flomasterom, rukom:
„Bitte, die Toiletten
sauber und gespüllt verlassen.
Wir sind nicht im Schweinstall!!!“

Pločice su iz 60-ih,
papir debljine cigaret-papira,
ispirač pomalo 'rđav,
nije predviđeno brisanje, nego sušenje ruku.
Na jednoj od kabina stoji još štampano uputstvo
na njemačkom, engleskom i poljskom.
Nema ćiriličnog, sorry,
al' ima imperativa.
Spominje se pri kraju da je problem pojave štakora –
riješen.

WC namijenjen uredskom prostoru
Na stalku na kojem su krema za ruke i osvježivač zraka:
„Für unseren liebe Kunden“.
Automat rotira platno kojim se brišu ruke.
Molba za održavanje čistoće je –
u stihovima.
Printana.
S crtanim likovima i smajlijima.
U boji.

Kad-i-kad se u noćnoj prošvercam
bliže nji'ovim rimama,
operem ruke toplom vodom
i skužim –
košuljaši isto ne kenjaju cvijeće.
Zalud deblji toaletni.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: johnny_automatic/vectorfreak.com