Napušteni kostur nedovršenog mini-marketa, kričave boje praznog kafića i sveopća pustoš podsjećaju nas da je između Libije i nas manje kilometara, nego između Zagreba i Pule. Pristajemo na mjesto koje ne slovi samo kao geografski udaljeno, nego kao udaljeno od bilo kojeg oblika civilizacije, na najjužniju točku Europe - otok Gavdos.

Po zimi na njemu živi svega šezdeset stanovnika. Ima jednog policajca, nema pitke vode, preko polovice taverni-restorana na njemu je otvoreno nakon Covida, a struja je provedena tek sredinom devedesetih. Upravo je zbog te dislociranosti u nekim krugovima zaboravljeni Gavdos stekao slavu.

Naime, trećina stalnog stanovništva nisu otočani, nego kontrakulturaši koji su u izoliranosti otoka pronašli ultimativni bijeg od sistema. Njegova hipnotička čar već od šezdesetih godina prošlog stoljeća priskrbila mu je status Svetog grala svakog bohoa, hipija i nudista.

Više pročitajte na ovom linku.