Znao sam da će se sve važno događati tamo. Parlamentarni su izbori, u glavnom gradu se glasa i na lokalu, opozicija ima šanse za ozbiljan uspjeh. To bi značilo da je režim načet i da bi u skorije vrijeme mogao ozbiljnije slabiti. Znao sam: svaki novinar koji drži do sebe bit će tog vikenda u Beogradu. Zato sam u petak ujutro spremio stvari, nasuo dizel i stisnuo gas svog dobrog starog BMW-a. Onog najbržeg, što najviše nervira članove fejsbuk grupa. Onog bez žmigavaca! Za nešto više od četiri sata, cijenio sam, trebao bih biti u Novom Sadu. Tamo će biti akcija! Tamo će biti onog ono što urednici zovu "meso", "roba", "ekskluziva" ... Pokrajinski izbori. Nikad nevažniji! Usput ću baciti oko i na rezultate parlamentarnih u Veterniku i Krčedinu.

Odmah ću zvati Duška i Nedima da dođu u Pastir. Zvat ću Lalićku da nam nešto organizuje. Zvat ću Ljubu, pitat ću Dinka, Branku, pitat ću Vegele, imam Natašu u hitnoj pomoći, znam Pavla, mogu i do jednog političara, doduše bivšeg. Zvat ću boga oca, sve ću imati prvi. Koljenima pridržavam volan, u jednoj ruci mi je cigara, u drugoj kava, u trećoj mobitel. Zovem kontakt broj. Rezervirao sam u Ulici Jovana Cvijića. Čovjek s druge strane govori iskrivljenim srpskim jezikom. Ja njemu: "Dobar dan!" On meni: "Dobar dan!" Sve se brzo dogovorimo. Na kraju ga pitam: "Kakvo je vrijeme u Novom Sadu?" On odgovori: "Ja sam u Moskvi! Ovde je hladno!" Pritom mi se i nasmije, učini mi se zlokobno. U tom trenutku sam pouzdano znao da nisam pogriješio kad sam izabrao Novi Sad. Jasno, nisam išao u nepoznato, ali slutio sam eskalaciju.

Obična predizborna naoblaka ili očit primjer djelovanja HAARP-a (FOTO: Ladislav Tomičić)

Sunce me pratilo sve do Vukovara. Horde domaćih turista tu su se skidale s autoceste. Svi su željeli provesti još jedan vikend u gradu patniku, gradu heroju, spremni potrošiti i zadnju ušteđevinu, samo da Vukovar održe živim. Tolika briga gušila je grad, ali tješilo ga je što se guši pod sloganom "Vukovar - mjesto posebnog pijeteta". Kako sam se bližio granici sa Srbijom, tamo kod Spačve, nad mog BMW-a spustiše se debeli oblaci, mračni i vlažni kao povoljan i lijepo uređen stan u blagom suterenu. Amerikanci djeluju HAARP-om zbog izbora, pomislio sam, znajući da se prava opasnost nalazi iznad oblaka: dugačke bijele linije kemtrejlsa. Kemikalije od kojih mlohavi pimpek. Stavio sam CD u player, originalne prve Bambi Molesterse. Nekoliko dana ranije dobio sam ih lično od Zdenka Franjića. Molestersi su zaigrali, ja sam neodgovorno stisnuo gas, BMW je poletio. Jurio sam 120 na sat. Naši carinici bili su ljubazni i nasmijani, a njihovi mrki i ozbiljni. Kod nas do izbora ima još godinu dana, a kod njih su izbori imali biti prekosutra. Očekivao sam da će biti mrki i ozbiljni. Radilo im se o glavi. Nad Srbijom i Vojvodinom se opasno naoblačilo.

S lakoćom sam prešao Frušku, neopaženo se provukao kroz Mišeluk pa se sjurio prema centru, preko Mosta Slobode, kraj Štranda i Limanskog parka. Ako su me pratili - a znao sam da znaju da dolazim - sigurno je da su očekivali da nakon Mosta Slobode skrenem lijevo u Ulicu Narodnog fronta i zavučem se u limanske i telepske uličice. To bi napravio svako tko želi zamesti trag. Zato sam udario ravno bulevarima: Oslobođenja, cara Lazara, patrijarha Pavla ... Grad kao grad: ljudi u prolazu, stisnuti automobili iz kojih vozači psuju jedni drugima mater, novogradnja koja cvjeta i miriše niz bulevare. Osjetih se na trenutak izgubljeno kad sam skrenuo s bulevara i ušao u labirint pokrajnjih uličica, ali moj BMW napamet je znao taj put. Podesio sam ga na autonomnu vožnju i nisko oborio sjedište. U jednom trenutku umjetna inteligencija mi reče da bi najbolje bilo da se vratimo u Zagreb, ali mene su čekali drugovi. Nadao sam se da me čekaju s lažnim tablicama i legitimacijom na ime Nemanja Vučić.

Novi Sad (FOTO: Ladislav Tomičić)

Nadao sam se da i mene negdje čeka biračko mjesto, kao što je čekalo brojne moje zemljake iz BiH. Nemanja Vučić! Bilo bi to lukavstvo prvog reda. Nema zlonamjernika koji će u Novom Sadu posumnjati u Vučića. Ima ih, doduše, nekoliko, sve ih znam po imenu i prezimenu, a ako ih znam ja, onda ih znaju i oni gore koji sve trebaju znati. Kako god, na meni je bilo samo da živ stignem u ulicu Jovana Popovića 27 i učas sam bio tamo, pred restoranom Pastir. Gazda kafane me prepoznao i razvukao osmijeh u pozdrav. Prošli put sam mu obećao dovesti pun autobus jugonostalgičnih Slovenaca. Prišao sam konspirativno stolu za kojim su sjedili moji drugari i izvukao stolicu da sjednem, pretjerano se ne zdraveći, kao da smo se jučer vidjeli. Nedimu i Dušku bilo je jasno. Oni imaju u nogama puno utakmica. Iako je poslijepodne bilo odmaklo, tražili smo da nam serviraju doručak. Gazda se nećkao, ali nije imao kud. Pokusali smo čorbu, pojeli po tri jaja, dvije kobasice, sira, slanine. "Jedem luka i slanine, navijač sam Vojvodine!", zapjevao je Duško staru himnu Vošinih Slaninara. Bio je to trenutak kad je sve otišlo u kurac.

Iduće čega se sjećam bio je debeo čovjek u taksiju. Svaka reportaža mora imati taksistu. To je pouzdan znak da novinar nema pojma ni o čemu. Ovo je jedan od takvih slučajeva, iako nitko ne može reći da moj taksist nije zaslužio svoje mjesto u tekstu. Najprije smo detektirali da svi koji smo se našli u njegovom taksiju imamo visok pritisak. Pod pritiskom je bila i njegova Dacia, stenjala je kao sipljiva kobila. Pod pritiskom je bio cijeli Novi Sad i to se jasno osjećalo. Ne ide se na pokrajinske izbore svaki dan. "Otkud sad ti i kako se zoveš?", pitao sam taksistu. "Zovem se Orlando. Došao sam po telefonskom pozivu.", odgovorio je on. 

Sarajevski mađioničar, novosadski taksist Orlando (FOTO: Ladislav Tomičić)

Znao sam da se neću sjećati apsolutno ničeg što mi kaže, a znao sam i da nemam pojma ni o čemu. Trebao mi je taj taksist. Zato sam upalio snimanje: "Ja sam sarajevski mađioničar Orlando. U Jugoslaviji je Lale bio najpopularniji, a ja sam bio najbolje plaćen. Imao sam emisiju u novogodišnjem programu, gdje Neda Ukraden i Vajta meni gostuju u mom šou. Udarna emisija '86. godine u novogodišnjem programu zove se Selma i Orlando. A Selma je kćerka od Zijaha Sokolovića. Radio sam u hotelu Bristol devet mjeseci godišnje, u hotelu Park u Adi kod Sente, u Kruševcu u Rubinu, u Metropolu u Beogradu, u Splitu u Marjanu. Ne postoji hotel koji je imao noćni program gdje ja nisam radio i gdje nisam ostao kao prolongacija angažmana. A ovdje u Novom Sadu sam u Kisu radio pet godina, neprekidno. Došao sam iz Sarajeva s dvjesto maraka u džepu. Ništa nisam uradio, ostao sam podstanar trideset godina. Od stana koji je supruga prodala u Ilijašu, mogli smo ovdje kupiti neku garažu ili auto da radim. Taj auto sam skršio za pet godina, evo sad rentiram auto. Tako da ništa nisam uradio u životu, ali nisam nezadovoljan. Ostao sam Orlando i nitko me drugačije i ne zna u Novom Sadu nego kao Orlanda. Povukao sam se zbog kilaže. Ja sam bio Čola u mađioničarskom svijetu. Mađioničarski Zdravko Čolić. Onda sam otišao na taksi i nabacio preko trideset kila u godinu dana. I povučem se. Na trećem kongresu mađioničara koji se održavao u Beogradu bio sam treći mađioničar na Balkanu."

"Orlando, bog te blagoslovio! U ovom trenutku nam samo ti možeš pomoći!", zavapio sam, ali Orlando je odmah odbio svaki optimizam. Rekao je: "Tu vam ne može ni čarobnjak pomoći, a ne mađioničar koji vara. Ja sam vrhunski prevarant. Ja stvarno radim prevaru. Imam najljepše zanimanje na svijetu: varam ljude, a oni mi aplaudiraju na tome i zadovoljni su."

"Pa upravo o tome se i radi! Upravo takva vrsta prevare je u pitanju", viknuo sam, ali Orlando je ustrajao da ne može raditi ništa što je van ljudskih moći. A nije bilo van ljudskih moći.

Orlando se bojao baciti u tu močvaru i nije bio jedini koji je odlučio ostati po strani. Rastali smo se na ribljoj pijaci, tamo nas je čekala Lalićka. Pustili su je iz zatvora. S njom je bila suradnica iz Beograda, povremeno zadužena za osmišljavanje zlonamjernih naslovnica. Na posljednjoj koju je uredila stajao je masnom crnom bojom otisnut naslov: "Izađi i glasaj!" Jasno je kakva se podvala u tome krila. Napolju je duvao decembarski vjetar i nije bilo šanse da se ne razboliš ako iziđeš.

Kafana na Ribljoj pijaci (FOTO: Ladislav Tomičić)

"Ovo su nesigurna vremena / Miki ostani kod kuće...", dopirao je Džonijev glas iz zvučnika u kafiću kojem sam zaboravio ime, ali znam da ima veze s tjesteninom. Tu je nekad bila mesnica, još su iznad šanka one bijele pločice svojstvene socijalističkim mesnicama. Ta žena usput je u mesnici prodavala domaću tjesteninu pa je potražnja tjestenine postala tolika da je ona u mesnici otvorila kafić. Tako su mi ispričali. U kafiću nije bilo ništa za pojesti pa ni tjestenine, ali to me se nije ticalo, nisam bio gladan.

Nisam dalje pitao ništa o mesnici, tjestenini i kafiću, jer u kafani je bilo - ne pretjerujem kad ovo pišem - dvadesetak djevojaka i trojica muškaraca. Uštipnuo sam se za bedro da vidim jesam li zaspao u Pastiru, a kad sam vidio da nisam naručio sam viljamovku i kiselu vodu. Drugarice su isto uzele rakiju, Dule i Nedim su udarili po bijelom vinu. Nakon prve ture sjeli smo za stol rezerviran za Mirkoviće u 9:15 sati. Imali smo samo sat vremena do njihovog dolaska pa smo stisnuli gas. Svi su počeli pjevati, jedna zgodna crnka me gledala. Lalićka je kao i uvijek blistala, a njezina energija punila je dobrim vibrama našu polovicu kafane. Drugu polovicu kafane istom takvom energijom, istim takvim vibrama punila je gazdarica Buba, pijana plavojka s emisijom životnog veselja: "Ja sam bezobrazna, ja nisam normalna, ja sam lepo odgojena!"

Dolazak Mirkovića neumitno se bližio. Njihovo prezime, ispisano crnim flomasterom na bijelom papiru, sve vrijeme je prijeteći ležalo na stolu: "REZERVISANO, od 9:15. sati". Svaki muškarac i svaka žena koji bi zavirili u kafić bili su Mirkovići. Mirkovići su ulazili i izlazili, a mi smo sve jednako sjedili. Nastojao sam nametnuti temu pokrajinskih izbora, ali bilo je preglasno. "Da im se nije šta dogodilo?", brinula se Lalićka za Mirkoviće, ali njena briga nije padala na plodno tlo. Bilo nam je važno samo da ne dođu. Njihov dolazak sad bi već predstavljao punu katastrofu, jer za stol do našeg smjestilo se šest veselih cura u najboljim godinama.

Rezervisano, Mirkovići (FOTO: Ladislav Tomičić)

Gledale su nas. Vidio sam da su nas gledale. Udarale su po vinu, džin-toniku i votki, plesale, pjevale, slikale se. Među njima je bila i ona crnka. Sad sam se već dvoumio gleda li me, ali ionako je bilo svejedno. Imao sam o čemu misliti. Mislio sam na Mirkoviće i mislio sam o pokrajinskim izborima. U sitan sat gazdarica Buba nas je ispratila biranim riječima, a mi smo natuknuli da su Mirkovići bezobrazni jer su rezervirali, a nisu došli. Buba nam je rekla da su se Mirkovići stisli stol do našeg. One cure! Zauzeli smo im stol.

Sastajao sam se i rastajao po Novom Sadu cijelu subotu, zvao Beograd, kontaktirao Zagreb, ama koga god sam uspio dobiti - nije mi znao reći ništa. Tajna pokrajinskih izbora nije mi se otkrivala i već sam kod sebe primjećivao tikove, prve znakove nervoze. Posjetio sam čak i jednog umirovljenog političara, ali on se odao umjetnosti i umjetnoj inteligenciji pa ni od toga nije bilo ništa. Važan sastanak čekao me poslijepodne; sastanak od kojeg će možda sve ovisiti. Na Salašu kod Laze dogovorio sam ručak s Lászlóm i Anikom Végel. On je pisac, ona novinarka. U mladosti je bila bliska motociklističkim bandama. Mislio sam da će mi se, uz pivo i pečena rebarca, tajna pokrajinskih izbora napokon otkriti. Végel me upozoravao na primitivce, na lukave ljude koji žele biti elita i prave se da čitaju knjige. Kako se ja pravim da sam pročitao sve njegove knjige, žacnuo sam se pri pomisli da je ta žaoka namijenjena meni.

"On hoće da bude koji sve zna. Jednom je došlo do toga da citira Konstantinovića pa i neke značajne evropske autore. Hoće da pokaže da on to čita, a ne čita. Maxa Webera! Ta želja da je on najpametniji, to je nevjerovatno. To je neki njegov kompleks", rekao je Végel. Vidio sam da mi želi reći nešto više, ali očigledno nije bilo vrijeme. Pričao je u šiframa; o Ervinu Šinku i njegovoj ulozi u revoluciji, o monodrami koja postavlja pitanje treba li diktature rušiti mirnim putem ili nasilnim sredstvima. Govorio je o pražnjenju ideologija od sadržaja, o situacijama iz kojih se kao izlaz ukazuje samo jedan put: nasilje. O izborima mi nisu rekli ništa, ali dali su naslutiti da će jutro biti pametnije od večeri. Uvijek je pametnije.

Aniko i László Végel (FOTO: Ladislav Tomičić)

Nedjeljno jutro nije bila iznimka. Izborni je dan. Na nogama sam već od šest sati. Ruski stan nije nudio ništa pa sam pojurio na ulicu. Iz pekare se širio miris kifli. Roštilj kod Jefte već je služio prve mušterije. "Tko ujutro jede roštilj?", pitao sam se, a sve u meni se lomilo na dvoje. Jedna polovica bila je za prvi espreso i cijeđenu narandžu, a druga bi kod krmeljivog Jefte naručila gurmansku pljeskavicu s kajmakom. Izabrao sam espreso, prolistao dnevne novine, pročitao ko je koga jebao i ko bi koga trebao. Klijentela kafane je na Nedeljnom Telegrafu. Bilo je i nekoliko Putinovih slika, ali o pokrajinskim izborima nije bilo ništa.

Sjedio bih tako cijelo jutro, ali valjalo se požuriti, u pekari Violeta čekao me Végel. Dogovor je bio da ćemo na burek. U cvjećari Unikat kupio sam veliki buket za Aniko. Želio sam ih smekšati. Slutio sam da o pokrajinskim izborima znaju više nego što kažu. Vegel je, međutim, ostao tvrd. Govorio je o Austro-Ugarskoj, Josephu Rothu i Bosni: "Bosna je posljednja šansa miloševićizma." Uskoro je stigao i Duško. Aniko smo dočekali u zimskoj bašti Lofta. Napokon sam došao na svoje: pratit ću ih na izbore! Na njihovom biračkom mjestu imaju i parlamentarne i pokrajinske. Mene su zanimali pokrajinski.

Sjeli smo u auto i brzo stigli pred nekakvu zgradu. Bit će da je škola. Pred njom se pružao dugačak rep biračkog tijela. Bilo je tu najmanje pola sata čekanja. Demokracija je pjevala kao hor anđela.

"Duško, ne zaustavljajte se!", odlučno je viknula Aniko. U potpunosti sam je razumio.

"Duško, vozi u Slankamen, idemo na ručak u restoran Kej. Imaju najbolju riblju čorbu u Vojvodini, a imaju i kečigu!", predložio sam. Za nešto više od pola sata bili smo u Slankamenu.

Restoran Kej u Slankamenu (FOTO: Ladislav Tomičić)

Tamo je bila vrlo visoka izlaznost i jedva smo uhvatili mjesto. Uzeli smo riblju čorbu, kečigu i smuđa. Hvalili smo i kuhinju i konobare. László je jednom od njih rekao: "Bravo momče, dabogda se dvaput oženio!" Sjedili smo uz Dunav cijeli dan. Vijugavi tok razgovora neprestano sam navraćao na mlin pokrajinskih izbora, ali ništa novo nisam saznao. Predvečer smo pohitali u grad da nam dušmani ne zatvore birališta. Odustao sam od praćenja Végela na biračko mjesto. Kao da su samo to čekali. U tajnom štabu u Ulici Petunije Sejdinović na Limanu čekao nas je Nedim.

Cijelu večer pratili smo izjave iz različitih predizbornih štabova i čekali rezultate. Svi su bili fokusirani na parlamentarne izbore i izbore u Beogradu, gdje bi pobjednika na izborima mogao presuditi poznati doktor Nestorović, teoretičar zavjere očeličen na faktčeking portalima, brz kao kobra, lukav kao stari lisac. U jednom trenutku me savladao san. Lazo mi je legao na noge, Meša se ugnijezdio na pokrivaču i spavali smo na kauču kao sretni. O pokrajinskim izborima nisam čuo ni riječ. Siguran sam da su nešto rekli, ali Nedim to nije zabilježio.

"Duško, zar su pokrajinski izbori zaista tako nevažni?", u očaju sam pitao svoga druga kad sam se probudio.

"Pa da, pa da!", odgovorio je on.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Ladislav Tomičić