Možda će vam ovo zvučati kao glupost, ali Čile je poput pravog otoka, praktički potpuno izoliran od ostatka svijeta. Sa zapada ga okružuje nepregledna masa najvećeg oceana globusa, sa sjevera jedna od najsuših pustinja svijeta Atacama, s istoka gorostasne Ande, čiji se vrhovi penju preko šest tisuća metara, a s juga okrutno hladni pojas patagonijskih glečera. Unatoč tome, Čile danas više sliči nekoj europskoj zemlji nego ijedna druga država Južne Amerike, a jedan od razloga leži u tome što u ovoj tlocrtno vrlo neobičnoj zemlji (4.300 km duga, 350 km široka), danas živi svega pet posto domorodaca Mapuche. I ovaj mali broj što ih je ostao mogu ponajviše zahvaliti izvjesnom Lautaru.

On je u presudnom trenutku borbe protiv konkvistadora srušio mit o Španjolcima kao božanskim bićima. Da pojasnimo. Kada je Pedro de Valdivia dojahao na ovo područje u 16. stoljeću, Mapuche su bili uvjereni da se vojska Svevišnjega spustila s nebesa. Ljudi na leđima moćnih četveronožnih bića, sa strašnim pušketinama i potpuno oklopljeni metalom. Rat je u glavama domorodaca bio izgubljen u samom startu, sve dok se nije pojavio Lautaro.

Riječ je o indijanskom dječaku kojeg je nakon jednog pokolja Valdivia uzeo pod svoje. Odgojen kao arijevsko dijete, Lautaro je imao priliku naučiti sve ratne vještine došljaka, a što je još važnije, uvjeriti se u smrtnost okrutnih konkvistadora. Čim se osjetio dovoljno moćnim, Lautaro je zaklao slavnog poočima i pridružio se ostacima svog plemena. Bio je to presudan trenutak koji je potpuno okrenuo tijek rata i ispisao važne stranice ovdašnje povijesti.

Santiago (FOTO: Vedran Buble)

Mapuche su preživjele, ali i dan danas vode iscrpljujuću bitku s Vlastima, živeći na svega deset posto zemlje koju su nekada posjedovale. Domoroci nažalost nisu odveć bitno pitanje u Čileu, jednostavno ih je premalo da bi njihov glas odjeknuo ovom svakojako neakustičnom državom, pogotovo u trenucima kada se 25 godina poslije još nisu riješili repovi Pinochetovog režima, a politička vrhuška nema decidirani smjer kretanja (desnica se toliko približila ljevici da se stranke uspoređuju s espadrilama, cipelama koje se mogu obući na lijevu i desnu nogu).

Čile je danas zemlja velikih kontrasta, jer dok istovremeno Santiago po cijenama i pejzažu nebodera sve više sliči New Yorku, a studenti izdvajaju preko tri tisuće eura za semestar, Ustav je potpuno zastario, ljudi dijele vrlo konzervativne stavove, a Vlada je razvod ozakonila tek 2004. godine kao posljednja na svijetu.

 New York Latinske Amerike (FOTO: Vedran Buble) 

Zvuči kao prava idila za hrvatske pojmove, stoga i nije čudno što u Čileu danas živi jedna od najvećih hrvatskih zajednica izvan Domovine, koja broji preko 400.000 ljudi. Žarište se nalazi u Punta Arenasu, gradiću na samom jugu države, gotovo uz bok Magellanovom prolazu, a tek nešto manje broji Antofagasta na sjeveru zemlje. Naravno, nemali broj živi i u glavnom gradu, gdje smo u svega desetak dana s više ljudi pričali hrvatski no bilo gdje u Europi.

Hrvati nisu samo statisti, nekolicina obnaša vrlo važne političke funkcije. Izvjesni Mladinić porijeklom s Brača bio je dugo godina ministar agrikulture, Borić je trenutno član kongresa, dok je veličanstveni Lukšić čileanska verzija Ivice Todorića. Čudovišno bogatog Luksica često uspoređuju s Raymondom Tuskom iz House of Cardsa. Kažu, njegov utjecaj na aktualnu predsjednicu upravo je stravičan.

Krasi ga idealna klima (FOTO: Vedran Buble)

"Na stranu sa svim problemima, Santiago je uistinu sjajno mjesto za život. Klima je po meni idealna, kiša pada svega dva tjedna godišnje, a što se tiče krajolika - pogledajte ovo! S tri strane okružuju nas nepregledni vrhovi Anda. Santiago je danas ultramoderna metropola, koja kulturno ne zaostaje ni za jednim velegradom, a jedan će vam detalj možda najbolje dočarati zašto je ovaj grad jedinstveno mjesto za život. U sedam sati ujutro probudim se u toploj metropoli koja nudi praktički najbolje što svijet ima, a već u deset sati nalazim se na izvrsnom skijalištu na četiri tisuće metara nadmorske visine. Nakon cjelodnevnog skijanja, na svega tri sata udaljenosti nalazi se Valparaiso, gdje se u kasnim popodnevnim satima mogu okupati. Ovakvu mogućnost ne nudi nijedan grad na zemaljskoj ravni, u to budite uvjereni", govori nam naš domaćin Nicolas.

 Valdivia

Nakon desetak dana u Santiagu, zaputili smo se u po mnogima jedan od najljepših gradova Čilea. Valdivija, koja se smjestila na estuariju čak sedam rijeka, krajolikom doslovno očarava. Po usnulim padinama raznobojne kućice prostiru se dokle god pogled seže, a centralno mjesto zauzima nevjerojatna ribarnica, gdje se pod nadzorom golemih morskih lavova čiste tone ribe. Losos se može kupiti za trideset kuna, a školjke i rakovi doslovno se dijele. Iako Čile zauzima jedno od najvažnijih mjesta na vinskoj karti svijeta, slijedom čega se boca zaista kvalitetnog vina može kupiti za dvadesetak kuna (slično u Hrvatskoj košta barem stotinu), u regiji Los Rios svakih nekoliko kilometara mogu se pronaći stare obiteljske pivovare. Naravno, vlasnici su Nijemci koji su nakon Drugog svjetskog rata izbjegli u Čile, proširivši kulturu ispijanja ovog alkoholnog pića na cijeli kraj.

 Morski lavovi Valdivije (FOTO: Vedran Buble) 

Osim po vinima, Čile je nadaleko poznat kao najtrusnija zemlja globusa, koju dnevno pogodi i do tri potresa. Lokalci nam pričaju kako otprilike svakih deset godina zemlju pogodi zaista razoran potres, dok se s ostalima mogu više-manje dobro nositi. Potres koji je Čile pogodio 2010. godine po Richterovoj ljestvici imao je snagu od 8.8 stupnjeva, što ga čini petim najjačim u povijesti. Kako su prije nešto više od pola stoljeća uvedeni strogi građevinski propisi, zgrade i ini objekti toliko su elastični da se ne mogu srušiti, zato najveću opasnost uslijed potresa predstavlja tsunami, koji često napravi pravi dar-mar na obalnom području. Kako živjeti s ovom konstantnom i neposrednom opasnošću, porazgovarali smo s 65-godišnjih Jorgeom, koji više ni ne izlazi iz kreveta ako je snaga potresa ispod sedam.

"Ovdje potrese dijelimo na teremoto i temblor. Dok potrese od 4-6 stupnjeva u cijelom svijetu označavaju kao snažne i možebitno ubojito opasne, za nas su to samo podrhtavanja na koja se ni ne osvrćemo. Toliko ih dobro poznajemo, po zvuku i trajanju da se, kada nas zateknu u krevetu, samo okrenemo i nastavimo spavati. O njima se ni ne razgovara. Potrese od 6 do 7 stupnjeva ćemo iz reda prokomentirati, a tek nakon onih iznad sedam i pol prestat ćemo s aktivnostima i potražiti sigurno mjesto. Kao što vjerojatno znate to je ispod okvira vrata gdje je armatura najčvršća. Puno me ljudi pita kako možemo živjeti tako, ali čovjek je strašna beštija, na sve se navikne... Iako, moram priznati onaj 2010. godine bio je čudovištan. Kada me probudio oko 4 ujutro, odmah sam znao da se radi o monstrumu", objašnjava nam.

 "Potrese od 6 do 7 stupnjeva ćemo iz reda prokomentirati, a tek nakon onih iznad sedam i pol prestat ćemo s aktivnostima" (FOTO: Vedran Buble)

"Tlo je podrhtavalo kao da će se zemlja prepoloviti, a visoki se neboderi tako ljuljali da su imali višemetarski otklon. Znate, nakon tog potresa više od 50 posto ljudi prodalo je stanove iznad 20 kata i preselilo se niže. Od njih nekolicine koji su izgubili život, poznavao sam jednu djevojku, bila je prijateljica mog sina. Kuća u kojoj se nalazila izdržala je veliki potres, ali nije onaj manji koji je uslijedio. Izašla je iz sobe i pokušala kraj prozora uhvatiti signal da se javi obitelji. Baš u tom trenutku stigao je drugi potres i srušio jednu stranu kuće na nju. Strašno nešto. Ne možete ni zamisliti kako je bilo roditeljima koji su očekivali pozive svoje djece u to rano subotnje jutro, kada su svi još bili u klubovima i na zabavama. Telefoni nisu radili cijeli sutrašnji dan, a struje u pojedinim dijelovima grada nije bilo tjednima. Mah...", tužno će. Jorge.

No ono što se dogodilo 2010. godine nije bilo ni približno razorno kao ono 60 godina ranije, upravo u Valdiviji. Do 1960. godine svijet je Richterovu ljestvicu bilježio do broja devet, a onda se jednog nedjeljnog popodneva svijet doslovce stao rušiti. Golemo pomicanje tektonskih ploča ispod površine oceana nedaleko od Valdivije prouzročilo je čudovišni potres snage 9.5 stupnjeva po Richteru, koji je punih 15 minuta drmao ovim krajem. Ljudi koji su mu svjedočili pričaju nam kako su imali osjećaj da je netko uhvatio zemlju za šiju i tresao je kao lutku dok joj oči ne ispadnu.

"Otac mi je pričao kako ni sam nije mogao vjerovati da je većina kuća izdržala potres, nažalost ne i ono što je stiglo svega sat vremena kasnije. Golemi tsunami koji je Valdiviju doslovno sravnio sa zemljom. Mogu samo reći, ne ponovilo se nikad više. Ali vrlo vjerojatno hoće...", kaže jedna od naših sugovornica.

Pucon

Naša sljedeća destinacija bio je Pucon. Stiješnjen između azurnoplavog jezera s jedne strane i impozantnog vulkana Villarica s druge, Pucon je jedan od gradova s najprepoznatljivijom panoramom Čilea, a sa svega desetak tisuća žitelja predstavlja svojevrsni "high adrenaline capital" ove južnoameričke države.

Vulkan koji voli eruptirati noću (FOTO: Vedran Buble)

Kanjoning, kajaking, rapeling, hydrospeed, trekking samo su neke od mnogobrojnih aktivnosti od kojih ovo mjesto doslovno živi. Iako smo napravili veliku pogrešku i Čile kao najskuplju državu ovog dijela svijeta ostavili za kraj višemjesečnog lutanja, nismo mogli odoljeti da prebrojimo posljednje mrvice budžeta i isprobamo jednu od ludorija iz bogate ponude.

Izbor je pao na hydrospeed, a nakon polusatnog tečaja, svatko je dobio ronilačko odijelo sa štitnicima i kacigom te dasku za plivanje, za koju su nam objasnili da sljedećih sat vremena predstavlja i oca i majku i brata i najboljeg prijatelja. Kuhajući se pod debelim slojem neoprena jedva smo čekali skočiti u vodu, a onda vrlo brzo shvatili da su pred nama slapovi i riječni brzaci kategorije tri, koji nemaju nikakve milosti.

Nezaboravni Pucon (FOTO: Sanja Cicvara)

Vodič je jurišao ispred nas ucrtavajući nevidljivi put, a i najmanji odmak od putanje značio je bolne sudare s kamenjima na dnu i opasne vrtloge. Sat vremena luđački smo mlatili nogama pokušavajući se boriti protiv pomahnitale rijeke, surfali smo na rubu vodopada i grcali gušeći se u golemim valovima s kojima smo se sudarali.

U trenucima vanzemaljskih grčeva zazivali smo i Svevišnjeg u pomoć, a onda bi nekim čudom uplovili u mirniji tok rijeke i u nevjerici razmišljali kakav je monstrum ovo smislio.

Odvratno neposredni sport (FOTO: Vedran Buble)

Za razliku od raftinga ili kayakinga, gdje se s visine i s eventualnim podsmijehom promatra rijeka, hydrospeed je odvratno neposredan, a sam doživljaj rijeke stotinu puta jači. Uistinu jedinstveno iskustvo, pogotovo za adrenalin junkyje.

Pucon smo između ostalog izabrali jer je početkom ožujka vulkan Villarica spektakularno eruptirao, a turisti doslovno pobjegli glavom bez obzira. Inače radi se o najaktivnijem vulkanu na svijetu, koji u pravilnim razmacima oduševljava svijet svojim raznobojnim erupcijama. 

Davljenje na hydrospeedu (FOTO: Vedran Buble)

Domaćini nam kažu kako ljeti za grad nema straha jer lava ne može dobaciti ni do rubnih dijelova mjesta, međutim kako zimi pod snježnim pokrovom lavina može napraviti pravi dar-mar. U vrijeme kada smo mi stigli, tri tjedna nakon prve erupcije, vulkan je opet prodisao, gusti dim vijorio se s vrha, a novu epizodu očekivali smo svake večeri (zbog mjesečevih mijena, Villarica eruptira samo noću). U društvu backpackera Santosha, koji nas je uveseljavao zavodljivim autohtonim jelima Tamila, njegovog južnog kraja Indije, svake smo večeri s nestrpljenjem čekali festival vatre na obzoru, ne shvaćajući zašto su turisti napustili ovo mjesto u trenucima kada mogu po prvi i vjerojatno posljednji put u životu svjedočiti nevjerojatnoj erupciji vulkana sa svega nekoliko kilometara udaljenosti. Četiri dana i četiri noći uporno smo pratili migove vulkana, a onda teška srca bili prisiljeni krenuti dalje. Villarica nije uslišala naše molbe.

Valparaiso

Iako je Čile jedna od najprijateljskijih zemalja za hitch-hiking, a brojni backpackeri na ovaj način proputuju i nekoliko tisuća kilometara od sjevera ka jugu i obrnuto, osim kratkih 10-kilometarskih epizoda, a prvenstveno zbog manjka vremena, nismo se upustili u ovaj vid avanture. Noćnim busom (u Čileu su iznimno jeftini) krenuli smo prema Valparaisu, vjerojatno najpitoresknijem gradu Čilea, koji svojim boemskim, umjetničkim stilom odudara od ostatka zemlje. Valparaiso je do početka 20. stoljeća bio najvažnija zapadna luka svijeta, a od otvaranja Panamskog kanala pokušava na sve načine povratiti svoj nekadašnji značaj. Popularni Valpo u još je jednoj sferi jako bitan za Čile - tamo se rodio i počeo svoju ofenzivu notorni Pinochet.

Pinochetov grad (FOTO: Vedran Buble)

Kao što je mnogima poznato, sedamdesetih i osamdesetih godina Čileom je vladao diktator Augusto Pinochet, koji je 1973. godine vojnim pučem svrgnuo tamošnju vlast i punih 17 godina sijao teror ovom državom. Za one koji nisu odveć upućeni u događanja, u studenom 1970. godine Salvador Allende postao je prvi marksist koji je izabran za predsjednika jedne južnoameričke zemlje. Naravno, u vremenu hladnog rata, ovaj rezultat bio je iznimno nepovoljan za vanjsku politiku Sjedinjenih Američkih Država, koje su s Čileom odmah zahladile odnose, počevši višeslojnu represiju. Kada su shvatili da organiziranjem višegodišnjih demonstracija ne mogu svrgnuti Allendea, CIA je uz pomoć tadašnjeg zapovjednika vojske Augusta Pinocheta organizirala državni udar.

Pod izlikom spašavanja Čilea od sulude komunističke vlasti koja državu vodi u propast, Pinochet je 11. rujna 1973. godine ratnim brodovima uplovio u Valparaiso, počevši ofenzivu na glavni grad. Još isto popodne predsjednička palača je bombardirana, a tadašnji je predsjednik Allende, nakon što je održao povijesni govor za radio Magdalena, navodno počinio samoubojstvo, postavši i ostavši do dana današnjeg simbol slobodnog Čilea. Proglasivši izvanredno stanje, Pinochet se odmah krenuo obračunavati s neistomišljenicima, a prijetnje, mučenja i ubojstva protivnika pogodili su tisuće ljudi. Napokon, uslijed referenduma 1990. godine, nakon 17 godina diktature Pinochet se povukao s vlasti. Kako se još 1980. godine proglasio doživotnim senatorom, čime je dobio imunitet, za zločine nikada nije odgovarao. Umro je u krugu svoje obitelji 2006. godine.

Šarena luka (FOTO: Vedran Buble)

"Što se raspituješ o tome? Pričajmo u drugim stvarima, bolje da ne forsiraš", odgovorili su nam naši domaćini u Valparaisu. Iako smo u još nekoliko navrata naišli na nevoljkost razgovora o ovoj temi, nismo shvaćali prave razloge. A onda je krenulo.

"Ma koga briga što je bilo u prošlosti, za prošlost u svijetu, a pogotovo u Čileu nitko ne mari. Naši očevi bili su žrtve Pinochetovog režima kad smo bili još dojenčad i što mi danas imamo od toga. Uvjeravali su nas da su nam očevi zločinci i cijelo smo djetinjstvo proveli s osjećajem krivice. Ma što ja to vama uopće govorim, k'o da je ikom bitno", zapjenio se Luciano i otišao.

"Dobro da ste pitali, jako je dobro da mi Čileanci govorimo o tim stvarima. Ne smije se zaboraviti žrtva svih tih hrabri ljudi, jer bez njih danas Čile ne bi postojao...", dodala je Javiera i otpratila nas na autobus za Buenos Aires, gdje ćemo završiti našu petomjesečnu avanturu.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Vedran Buble