"Šta sad 'oćeš", okrećem se prema Sanji nezadovoljan što me dira po ramenima u prvim trenucima ugodnog sunčanja. "O čemu ti", odgovara mi ona. Nervozno otvaram oči i poviše sebe ugledam snažnu crnoputu ženu kako mi obrađuje vrat. "Tako si krut i napet", propiskutala je milujući me jednako vješto prstima i uglađenim riječima. Onih nekoliko sekundi premišljanja, u kojima se ugoda žestoko hrvala s razumom, bilo je dovoljno da dotrči njena kćer, iščupa mi noge iz vrelog pijeska, ubaci ih u vjedro i navlažene stane masirati. Stao sam se opravdavati kako moja bijela put nije rezultat nestašluka norveške kraljevske obitelji, a njihova rođakinja već se prikrala Sanji s leđa i počela joj raditi pletenice. Ne znam ni kako smo se izvukli iz ovog maserskog pakla...

Vječno Medellinsko proljeće teška smo srca napustili, iako je sljedeća postaja nudila možda čak više u smislu zabave i diverziteta. Riječ je o Barranquilli, drugoj najvećoj kolumbijskoj luci na obali Karipskog mora, gdje se u veljači već više od stotinu godina održava živopisni karneval, najveći takve vrste nakon onog u Rio de Janeiru. Na kolodvor smo stigli u rano jutro, a atmosfera je već bila toliko festivna da su svi taksisti bili odjeveni u klaunove. Teško je reći je li bilo zabavno ili pomalo zastrašujuće voziti se gledajući u retrovizor lice junaka iz Kingovog horora "Ono".

Najveći karneval ove vrste nakon onog u Riu (FOTO: Vedran Buble)

Smještaj u Barranquilli u dane festivala prilično je skup, na sreću ništa se ne može usporediti s gramzivošću splitskih najmodavaca za vrijeme Ultre. Nekim čudom, krevet smo našli na couch surfingu, ali opet u jednoj od gradskih favela. Uistinu nam nije bilo nimalo svejedno kada su nam na putu do kuće maskirani huligani najmanje pet puta razvukli konop preko ulice i tražili novac za prolazak. O ovakvim stvarima čitali smo mnogo puta, međutim smatrali smo kako su predodređeni za afrička sela na putu prema rudnicima dijamanata, a ne moderne milijunske gradove.

Edien, 22-godišnji ekonomist dočekao nas je široko raširenih ruku, a koliko je duboko u spiritualnosti naznačio nam je već nakon nekoliko minuta, rekavši da je još u prosincu sanjao da će nas ugostiti i provesti s nama nekoliko dana.

"Edi, nisi valjda već počeo piti. Jest da je karneval, ali brate nije ni podne", neukusno smo se našalili i kiselih osmijeha zaputili u centar, gdje je taman počinjala dugo očekivana svečanost. Putem smo ga uputili u sitne tajne balkanskog humora, a on nas u stroga načela sekte kojoj pripada, svetogrđe alkoholnih pripravaka i prečice do prvih redova bajkovite karnevalske povorke.

Glupa i bradata faca hrvatskog turista bila je jednako egzotična fotografska premija (FOTO: Sanja Cicvara)

Izgladivši početni nesporazum, nekoliko sati uživali smo u neviđenom varijetetu boja, imaginacije i plesnih pokreta, s oduševljenjem prateći široke osmijehe sudionika.

"Ovi ljudi zaista žive za ovih nekoliko dana", prokomentirali smo ne mičući pogled s polugolih Kolumbijki, koje svako malo zastaju slikajući se s pohotnim gledateljima. Naravno, glupa i bradata faca hrvatskog turista bila je jednako egzotična fotografska premija. Inače, sve nas je uvelike podsjetilo na zagrebačku norijadu, prvenstveno zbog izobilja bijelog praha, kojeg su nam domaćini u više navrata doslovno razmazivali po licu.

Za vrijeme karnevala, kažu, sve je dopušteno (FOTO: Vedran Buble)

Istina, u Kolumbiji smo i za vrijeme karnevala sve je dopušteno, ali nikad nam kao sredstvo zabave na pamet ne bi pao miomirisni medicinski puder. Fešta se uskoro nastavila na jednom gradskom trgu, gdje smo uz živu muziku i razdraganu pijanu masu uživali do ranih jutarnjih sati u nekoj našoj obradi Lennonovog "Imaginea". Pristojnu glavobolju sljedećeg jutra riješio je Edienov čarobni napitak, nakon čega smo se zaputili u jedan od najljepših kolonijalnih gradova u Južnoj Americi - Cartagenu.

Cartagena

Treba reći da je ono što će se dogoditi nepunih 72 sata kasnije umnogome utjecalo na naš sud o ovom razvikanom karipskom odmaralištu, međutim čak da i izuzmemo taj strašni događaj, Cartagena nije ni približno divna koliko će se raznorazni putopisci natjecati glorificirati je. Čak i dobrano priviknuti na poznati južnoamerički nesrazmjer pijanog bogatstva i gorkog siromaštva, dvije potpune krajnosti koje ovaj grad pokušavaju pomiriti, nikako nismo mogli progutati, kao ni očitu činjenicu da Ameri od njega navrat-nanos pokušavaju stvoriti novi Miami.

Miomirisni medicinski puder (FOTO: Sanja Cicvara)

Uz plaže po kojima u mravinjacima doslovno gmižu svi oblici neuglednih pokvarenih prodavača i priučenih masera nižu se pedesetokatna betonska čudovišta, koja svojim grotesknim obujmom vješto skrivaju ono što se nalazi iza njih - stotine raspadnutih sojenica na malaričnim potocima i zemljani putovi u koje desetljećima nije uložen nijedan dolar. Istovremeno, sve pješčane lagune pretvorene su u arijevska odmarališta, a od bambus kućica za podnevnu siestu i ležaljka za rentanje, doslovno se ne može naći niti 30 centimetara za ručnik.

 Prizori kakve kriju golemi neboderi (FOTO: Rašeljka Krnić)

Ovako otprilike izgleda pola sata na tom divnom mjestu. Kad platiš 40 kuna za dvije ležaljke, presvučeš se i sjedneš da povratiš dah nakon zamornog cjenkanja. Neće proći ni pola minute, a prvi će strvinari nanjušiti toplu europsku krv.

"Gringosi, jeste li za sendvič?"

"Hvala, već smo jeli", odgovaramo taman u trenutku kada dolijeće sljedeći.

"Coca Cola, sok od naranče, voda, pivo - sve po 10 kuna."

"Hvala lijepa, ponijeli smo svoje piće."

"Onda ste sigurno za desert", dodaje prvi i viče: "Maniiii, evo ovdje...". U sedam koraka preplanuli momčić preletio je plažu: "Mango, papaya, chirimolla, avokado, ananas..."

Tko to tamo fotka (FOTO: Rašeljka Krnić)

"Ima li ovome kraja", pomislili smo kada smo se s krajnjim naporom riješili upornog odbora za doček. "Sada ćemo valjda imati malo mira", protrljali smo ruke i napokon se pokušali opustiti.

"Što sad oćeš", okrećem se prema Sanji nezadovoljan što me dira po ramenima u prvim trenucima ugodnog sunčanja.

"O čemu ti", odgovara mi ona. Nervozno otvaram oči i poviše sebe ugledam snažnu crnoputu ženu kako mi obrađuje vrat.

"Ljepotane, jesi li za masažu. Tako si krut i napet", propiskutala je milujući me jednako vješto prstima i uglađenim riječima.

Razni napici prodaju se na svakom uglu (FOTO: Rašeljka Krnić)

Onih nekoliko sekundi premišljanja, u kojima se ugoda žestoko hrvala s razumom, bilo je dovoljno da dotrči njena kćer, iščupa mi noge iz gnijezda vrelog pijeska, ubaci ih u vjedro i navlažene stane masirati. Sasvim šokiran stao sam se opravdavati kako moja bijela put nije rezultat nestašluka norveške kraljevske obitelji, a cijelu situaciju zakomplicirala je njihova rođakinja koja se prikrala Sanji s leđa i počela joj raditi pletenice. Da budem iskren, ni sam ne znam kako smo se izvukli iz ovog maserskog pakla, a onda nam je odjednom sinulo kako jednostavno moramo pobjeći u more.

I voća ima koliko vas volja (FOTO: Rašeljka Krnić)

Svega pet minuta brčkali smo se u mutnoj sivozelenoj vodi, kada nas je po nogama mlatnulo nešto neobično snažno. Muzika iz "Ralja" odzvanjala je u ušima dok smo po plićaku mahnito trčali prema obali, a kada smo se spasonosno bacili na pijesak i preplašeno pogledali prema pučini, zapazili smo petmetarsko deblo palme kako se ljulja među valovima. I dalje prestravljeni srušili smo se na ležaljke, samo da bi našu anksioznost iskoristio iskusni prodavač rakova.

"Da probate... Bit će vam bolje. Vjerujte mi"

Popravci na licu mjesta (FOTO: Rašeljka Krnić)

Naravno, prihvatili smo pomoć i probali mesnata kliješta aromatizirana limetom, što je bio okidač za mahnito razbijanje novih rakova. Nismo se ni snašli, a on je već očistio tri fina primjerka i počeo nam dijeliti komadiće, pričajući o afrodizijačkim svojstvima ovih morskih bića. Kada je na kraju pobrojao sve komadiće, potpuno bezizražajna lica rekao nam je: "12 komada po deset kuna... 120 kuna molim!"

"Molim? Jesi li ti normalan?", potpuno iznervirani pružili smo mu pedesetak kuna, praktički sve što smo imali, i rezignirano krenuli kući. Eto, to ti je ta slavna karipska obala Kolumbije.

Šišanje na cesti (FOTO: Rašeljka Krnić)

Nemojte me krivo shvatiti, postoje nešto udaljenija mjesta poput Playe Blance, koje bjelinom pijeska i tirkiznošću mora doslovno očaravaju, ali ista nisu nimalo pristupačna i do njih se u pravilu ide skupocjenim transferima gliserom. Također valja reći kako je stari dio Cartagene, opasan antiknim zidinama i desecima iznimnih kolonijalnih zdanja, zaista prekrasan, no uvelike podsjeća na Dubrovnik i zato prosječnom Hrvatu možda i neće oduzeti dah kao nekom došljaku iz New Yorka, Londona ili Sydneya.

Razbojništvo

I možda bi sve bilo drugačije da smo se smjestili u ovoj dobro čuvanoj povijesnoj jezgri, međutim to nikada nije bio naš stil. Vrlo pristojan hostel, gotovo trostruko jeftiniji, pronašli smo u kvartu Torices. Smješten svega četiri autobusne stanice dalje, Torices je u teoriji bio fantastičan izbor, a siromašni kvartovi, kao i uvijek, trebali su nam dati kvalitetniju perspektivu života domaćina. Bez iole vrjednije stvari u džepovima, prva dva dana bez problema smo se šetali ovim neuglednim kvartom, a onda smo napravili pogrešku i opustili se.

Nakon dva dana opustili smo se (FOTO: Rašeljka Krnić)

Kao i u tragičnim avionskim nesrećama, bio je to bespovratan slijed nesretnih okolnosti. Tog 17. dana drugog mjeseca 2015. godine sat je otkucao 16 sati, popodnevna omarina taman je prestala daviti kad smo odlučili krenuti u grad (malo dramatičnosti nikad ne škodi).

"Ajmo danas ponijeti mobitel, da možemo opaliti koju sliku", rekao sam Sanji, a ona iPhone bez imalo razmišljanja strpala u džep. Izašli smo na ulicu i krenuli prema centru, a najmanje pet autobusa prošlo je mimo nas, dok smo čekali onaj poluprazni u koji ćemo moći sjesti. Eno ga! Drndavi, poluraspadnuti zeleni ponos kompanije Bocagrande!

Nimalo neobični prizori  (FOTO: Rašeljka Krnić)

Mahnuli smo rukom i autobus se zaustavio. Sanju je do prozora pustio sjesti naizgled fini mladić, a ja sam se smjestio dva reda iza i zagledao kroz prozor. Taman u trenutku kad smo krenuli, momak se okrenuo prema njoj i tiho joj rekao: "Daj mi svoj mobitel".

"Nemam ništa, o čemu pričaš", odgovorila je.

"Vidim ti ga u džepu, nisam budala. Daj ga ovamo odmah."

S osmijehom na licu Sanja ga je upitala zar je stvarno namjerava opljačkati pred više od desetak putnika, a onda je sasvim otraga ugledala suučesnika. U to vrijeme ja sam još radoznalo proučavao potresno skromne nastambe Toricesa i nisam shvaćao što se događa.

Grad koji nam neće ostati u lijepom sjećanju (FOTO: Rašeljka Krnić)

Razbojnik je uto izvukao rambo nož iz hlača i prislonio ga na njena bedra.

"Odmah ga daj ili ćeš najebat", rekao je, a zabrinuti pogledi suputnika nijemo su objašnjavali kako ne postoji alternativa.

"Neeeee! Mooolim teeeee. Ostavi meee", vriskovi su se odjednom počeli širiti autobusom, a ja sam po prvi put pojmio situaciju. Instinktivno sam skočio sa sjedala, uhvatio ga za vrat i žestoko povukao, misleći da se radi o benignoj pljački. Kada se okrenuo, golemo hladno sječivo našlo mi se pred licem, a u istom trenutku osjetio sam i nož njegova partnera prislonjen na leđa.

"Ovo se ne događa", pomislio sam dižući ruke u zrak.

 Nisu opljačkali nas "bogate turiste", nego i ljude koji žive u tom najsiromašnijem dijelu grada (FOTO: Rašeljka Krnić)

U sljedećih nekoliko minuta, razbojnici su doslovno uzeli sve što smo imali, a ono što je bilo najtragičnije, nisu opljačkali samo nas "bogate turiste", nego i ljude koji žive u tom najsiromašnijem dijelu grada - žene na povratku s posla, nemoćne bakice pa čak i majke s nedonoščadi u krilu. Poput blitzkriega u svega nekoliko minuta opustošili su autobus i iskočili iz njega, ostavivši nas sa stotinu pitanja poviše glava. Iako smo čuli desetke priča o onima kojima danas poviše nadgrobnog spomenika piše "suprotstavili su se napadačima", pitali smo se jesmo li postupili ispravno.

Obala Cartagene (FOTO: Vedran Buble)

Utješila nas je sitna bakica, suznih očiju rekavši kako je Cartagena grad s najvećim brojem smrtnih slučajeva turista i kako možemo biti sretni što smo živi i neozlijeđeni. Nešto spokojniji krenuli smo na policiju, ne znajući da nas tek očekuje najveće iznenađenje toga dana. U postaji su nam rekli da im je iskreno žao, ali da nam ne mogu pomoći jer nakon 16 sati ne uzimaju izjave uslijed razbojstva.

"Morate se vratiti sutra ujutro, kada ćemo organizirati službenu potragu."

Ostavši bez riječi, samo smo se okrenuli i otišli kući.

Mi smo tu prolaznici, ali ovi ljudi ... (FOTO: Rašeljka Krnić)

Bilanca pljačke na koncu i nije bila toliko strašna. Ostali smo bez iPhonea, nekoliko stotina kuna i pola kutije cigareta (zna mali šta je Marlboro), međutim ostao je jedan izrazito jeziv osjećaj, nazovimo ga strahom, jer proći će još dobrih desetak dana prije no što će nam tupi koraci na noćnom pločniku prestati tjerati jezu u kosti. Kada su se nakon nekoliko dana dojmovi slegli, zaključak je bio samo jedan: "Jebeš lovu, iPhone pa i europski Marlboro. Jebeš i nas, mi smo tu prolaznici, ali ovi ljudi... Majku mu, ovo je njihova svakodnevica. Žao mi njih."

Taganga

U bijegu od tužne stvarnost Cartagene otisnuli smo se nekih 400 kilometara na sjever prema malom ribarskom mjestašcu na rubu nacionalnog parka Tayrona. Vapeći za opuštenom i sigurnom atmosferom, neugodno smo se iznenadili kada su nam negdje na pola puta objasnili kako se zapravo radi o najrazvratnijem kokainskom samoposluživanju u Kolumbiji. Prvi dojmovi uistinu nisu bili ohrabrujući - potpuno zapušteno mjesto sa svega tri asfaltirane ceste i desetak dilera koji vabe mušterije tako što doslovno dijele robu. Dovoljno je da si Hrvat, ili Nijemac ili Kinez ili čovjek.

Nakon neugodnog događaja zaputili smo se u mirno ribarsko selo (FOTO: Rašeljka Krnić)

Taganga je po svakom pitanju nevjerojatno mjesto, međutim vrlo ugodno i opušteno. Domaćini su nam objasnili kako ne žele urediti grad jer bi time priznali da je globalizacija stigla u njihov zabačeni raj, a o prodaji droge ne žele se izjašnjavati. Kažu, ribe više nema kao što je nekad bilo. Treba od nečega živjeti. Interesantno je kako policije ima na svakom uglu, međutim ni na koji se način ne miješaju u život lokalaca. Očigledno su tu isključivo kako bi pozamašnom broju turista dali osjećaj sigurnosti.

U Tagangi smo prisustvovali i zabranjenoj borbi pijetlova (FOTO: Rašeljka Krnić)

Svakako najmorbidniji događaj kojem smo prisustvovali u Tagangi bio je notorna i davno zabranjena borba pijetlova. S jedne strane mladi Andres, odnosno njegov trogodišnji krvavo-crveni pijetao s irokezom, a s druge dotad neporaženi, čudovišni crni El Pajaro. Negdje oko 19 sati, dok su oklade još sijevale, mještani su okružili jedno raskršće, a uz vriskove okupljenih dva pijetla nasrnula su jedan na drugog kao da sutra ne postoji. Odrasli su se pjenili navijajući za svog favorita, a djeca ležala po tlu i kroz noge očeva gledali stravičnu pozornicu.

Kad su prsnule prve kapi krvi rulja je doslovno pomahnitala, a ja po prvi put u nevjerici shvatio da su pijetlovima na nogama i kljunu pričvršćeni oštri čavli. Izazivač se sjajno nosio do polovice prve runde, kada je Pajaro odjednom skočio na njega, zabivši mu čavao desne noge u tijelo, a lijeve u vrat. Bio je to kraj. Dvanaestogodišnji Andres u suzama je uzeo svog miljenika i pošao ga zakopati u vrt, a mi se šutke uputili kući, ne znajući ni što reći ni što napraviti. S ovako primitivnim zvjerstvom nikada se nismo susreli.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Rašeljka Krnić