Tayrona je bez imalo sumnje perjanica turističke ponude Kolumbije. Ovaj mali nacionalni park na sjeveroistoku karipske obale doslovno buja životom, a osim što je iza 17 sati strogo zabranjeno kretati se unutrašnjošću zbog jaguara, zmija i zubatih majmuna, u samom središtu parka još se mogu pronaći autohtone domorodačke plemenske zajednice. Inače, u Tayronu nije dozvoljeno ući bez oštrih smjernica predstavljenih u 30-minutnom video uratku, a ako se pitate zašto, samo ću vam reći kako vjerojatno ne postoji nacionalni park na svijetu u kojem je više osoba izgubilo život. Najopasniji čak i nisu kontakti s impozantnim životinjskim svijetom, već nepregledni pješčani sprudovi na njegovoj obali. Dozvolite da pojasnim.

Svega četiri plaže od njih pedesetak bajkovito bijelih u cijelom istočnom dijelu Tayrone, podobne su za kupanje. Osim što na obale ovog nacionalnog parka Karipsko more često iskaljuje svoj bijes, dolazi i do specifičnog sudaranja izrazito jakih morskih struja koje stvaraju fenomen vrtloga. Za početak zamislite dvije gotovo spojene kružnice u snažnoj rotaciji tik uz obalu, a onda dozvolite da jednom kratkom pričom dodamo boje vašoj projekciji.

"Lily, šta radiš?"

"Ne mogu više pješačit, prevruće je. Moram se malo rashladit".

"Daj zašto baš ovdje, vidiš da piše znak opasno za kupanje".

"Ma daj, Mark, ne budi pussy. Šta se može dogodit u plićaku ovog prekrasnog bijelog pijeska", djevojka izazovno skine odjeću i ostavi tragove sićušnih stopala na napuštenoj plaži.

Rajska obala (FOTO: Vedran Buble)

I sama još nesigurna, oprezno umoči noge u hladnu vodu, a zatim i cijelo tijelo.

"Jooj, kakav raj", zaroni glavu i opušteno zapliva svega nekoliko metara od kraja, ne shvaćajući kako je upravo napravila grešku koja će je koštati života. Nesvjesno ušavši u rotaciju jedne od opisanih kružnica, morska struja povukla je do mjesta gdje su kružnice najbliže jedna drugoj i gdje je potisna sila dvostruka.

Na svega desetak metara od obale, Lily će se u jednom trenutku odlučiti vratiti dečku, međutim neće moći. Koliko god snažno veslala rukama, imat će osjećaj da stoji u mjestu.

"Maaaark! Struja je stvarno jaka, nikako ne mogu doplivati natrag". 

"Daj se ne zezaj nego izlazi vanka".

"Ozbiljno ti kažem, pomozi mi".

Ne ulazite u more! (FOTO: Vedran Buble)

Nekoliko trenutaka Mark će je gledati kako nemoćno zabacuje rukama, prije no što će se u hipu skinuti i krenuti po nju.

Druga smrtonosna pogreška. Sada zajedno na istom mjestu, zaljubljeni par sljedećih će dva sata mahnito veslati i vikati u pomoć, ali bit će uzaludno. Nitko ih neće čuti i nitko im neće pomoći.

Proći će više od 18 sati prije no što će jedan posjetitelj slučajno ugledati robu ostavljenu na plaži, a još četiri prije no što će na spoju dvije kružnice, na dubini od svega četiri metra ronioci pronaći njihova tijela. Danas na ovoj i sličnim plažama više ne stoji znak "opasno za kupanje". Natpis koji nas je dočekao krvavim slovima isticao je tragičnu prošlost: "Ne dajte da vas ovaj bijeli pijesak zavara! Upravo na ovom mjestu više stotina ljudi izgubilo je život! Ni pod koju cijenu ne ulazite u more! Nemojte postati samo dio stravične statistike!"

Di Caprio se mogao i ovdje nasukati (FOTO: Vedran Buble)

I sad si ja ono pravo balkanski mislim: "To su sto posto bili bahati Amerikanci, koji se za ljetnih praznika guzaju u plićaku Lake Superiora ili neki krhki Kinezići koju brčkaju po seoskim rječicama. Ja sam dite mora, koje je onomad sudjelovalo na brojim plivačkim maratonima. Sanju, na sreću, nisu pretjerano uzbudile moje prenapuhane plivačke dogodovštine pa se svojski potrudila da me odgovori ove vratolomije. I hvala joj na tome.

Nakon tri sata napornog pješačenja napokon smo stigli na odredište, utopijski kraj s nekoliko prekrasnih laguna u kojima je kupanje dozvoljeno na vlastitu odgovornost. Cabo San Juan uvelike podsjeća na mjesto iz kultnog Di Capriovog filma "The Beach". Deseci polugolih mladih ljudi koji se hrane kokosima, sunčaju i kupaju do iznemoglosti, a navečer uz logorsku vatru i marihuanu zaneseno sviraju nekog svog Marleya.

Kad je zora najbolji drug (FOTO: Vedran Buble)  

Kako nismo imali šator, prvu večer odlučili smo prespavati u hammocku. Za one koji ne znaju, radi se o engleskom imenu popularnih visećih banana ležaljki. Plativši dvadesetak kuna više, osigurali smo si mjesto u kućici na vrhu impozantne klisure isturene stotinjak metara u more. Mali drveni okvir pridržavao je krov, a u deset kvadrata na pedeset metara visine, osam ležaljki bilo je u krug privezano jedna uz drugu. Iako hammock nije najudobnije mjesto na kojem se može provesti noć, u teoriji trebalo je to biti idilično iskustvo.

Kako se mrak spustio vrlo rano, a s njim i rojevi paklenih komaraca, već oko devet sati pripremili smo se za spavanje. Nije nam bilo nimalo svejedno kad smo shvatili da su ležaljke od cjelodnevnog ludovanja mora sasvim vlažne, pogotovo što dugih rukava nismo imali. Napokon, gotovo deset sati prije prvih sunčevih zraka, dok se more uz suludi huk razbijalo u podnožju klisure, sklupčali smo se i pokušali zaspati da bi nas negdje oko ponoći iz sna prenuo zlobni sjeverac, koji nije prestajao bjesniti.

Čarolija (FOTO: Vedran Buble)

Potpuno promrzli, ljuljajući se u ležaljkama kao u nekoj sumanutoj kolijevci, oka nismo sklopili ni trenutka. Sati su se vukli kao teretni vlakovi, a kad je napokon stigla, zoru smo dočekali kao najdražeg druga. Međutim, kada smo krmeljavih očiju zapazili panoramu izlaska sunca, sramežljivo smo se pogledali i nevoljko ustvrdili kako se iskustvo ipak isplatilo. Brzo zaboravivši sve muke, u nastavku jutra potpuno smo se prepustili ovom čarobnom karipskom mjestu, uživajući u pravom pravcatom survivoru.

U sljedeća tri dana, robinzonski opaljeni suncem tumarali smo netaknutim pješčanim plažama i uživali u akvariju morskog svijeta pod nogama. U trenucima gladi bježali smo u bajkovite šume palmi i skupljali kokose, a onda poput Toma Hanksa i Wilsona isprobavali stotine tehnika otvaranja ovog kamena biljnog svijeta. Užitak je bio potpun, pogotovo zato što nam pogled nije trebao biti prikovan za pučinu, jer s ovog pustog otoka nismo ni željeli biti spašeni.

Barichara (FOTO: Rašeljka Krnić)

Put nas je dalje vodio preko Tangange do Santa Marte, gdje smo nabasali na jedan golemi prosvjed. Razlozi su bili gotovo tipično hrvatski. Naime, lokalna vlast odlučila je na jednom dijelu najvećeg gradskog parka, srušiti postojeće drveće i posaditi kaktuse. Zamjena jednih biljaka drugima, trebala je koštati porezne obveznike 2.5 milijuna dolara.

Nedaleko od parka u domu Darwina i Katarine nekoliko smo dana gledali sukobe čisteći pijesak sa sebe, a onda krenuli prema mjestu koje će nas u svega tri dana doslovce očarati svojom netaknutom ljepotom i mirom.

  Mjesto pahuljasto bijelih kuća iz sapunica (FOTO: Rašeljka Krnić)

Barichara je gradić pahuljasto bijelih kuća iz meksičkih sapunica devedesetih, u kojem je vrijeme naizgled stalo prije više od stotinu godina. Kao neke sela Poljičke republike, poput Gata ili Svinišća, nalazi se na vrhu brda, a oko njega pruža se čudesni pogled na nezaboravni kanjonski krajolik. Kako domaćini i dalje brižno tetoše raznorazne porodične poslove, koji se ipak najvećim dijelom baziraju na obradi tekstila, gradić obiluje vrlo zanimljivim i unikatnim prodavaonicama u kojima se mogu izgubiti doslovce cijeli dani.

Pogled odozgo (FOTO: Vedran Buble) 

Jedan od najpoznatijih oblika zabave u ovom kraju paragliding je nad kanjonom, koji smo si s užitkom priuštili. Naravno, teško se othrvati YouTube uracima najnevjerojatnijih nesreća pa smo s knedlom u grlu pratili snažne udare vjetra prvih nekoliko sati na uzletištu parapente kluba "Colombia". Vjetar je domala popustio, a mi smo se, svatko sa svojim instruktorom otisnuli u zrak. Buka je odjednom, kao pritiskom na dugme nestala, a ja u jednom gotovo bestežinskom i beskrajno tihom svijetu osjetio potpuni spokoj.

"Nećemo pričati, samo uživaj", rekao je instruktor i neprimjetno se šćućurio iza mojih leđa.

Instrukcija je glasila: Nećemo pričat', samo uživaj (FOTO: Vedran Buble)

Kliznuli smo prema kanjonu, a u tih dvadesetak minuta cruisinga shvatio sam zašto su se ljudi od pamtivijeka pokušavali vinuti u zrak, a Leonardo da Vinci rekao: "Jednom kada poletiš, cijeli ćeš svoj život na zemlji provesti čekajući trenutak kada ćeš se opet vratiti gore među oblake."

Kakav užitak, kakav mir. Sve odjednom postane manje važno. Doduše sve do trenutka u kojem me instruktor odlučio podvrgnuti seriji lupinga. Iskreno, u prvih nekoliko sekunda bio sam uvjeren da se rušimo. Vrišteći do iznemoglosti, prokleo sam sudbinu, a onda shvatio igru i sve odradio s osmijehom dječarca na rollercoasteru.

Još malo bajkovite Barichare (FOTO: Rašeljka Krnić)

Već sutradan oprostili smo se od ovog divnog mjesta i krenuli smo prema Villa De Leyvi, još jednom bajkovitom gradiću u kolumbijskim planinama.

Ovo mjesto ostat će nam u sjećanju ponajviše zbog jedne sredovječne žene imena Marcela, koja je ideji couchsurfinga dodala jedno neviđenu altruističku dimenziju. Mnogi ljudi koji putnicima otvaraju vrata svog doma uvijek zauzvrat dobivaju odmak od svakodnevice, vrlo često besplatnu vježbu stranog jezika, često i zanimljive priče, a ponekad i egzotična jela. Međutim, Marcela ne živi tu.

Bijela kuća i njena tri stupa (FOTO: Rašeljka Krnić) 

Umjesto da iznajmljuje čak šest slobodnih kreveta, ona ih besplatno daje backpackerima, a sve naravno uz pomoć 70-godišnje bakice koja održava kuću i gostima otvara vrata. Marcela nikad neće imati ništa od svih tih ljudi koji su joj protrčali kroz kuću. Neće ih nikada upoznati niti s njima vježbati engleski jezik. Neće čuti nijednu zanimljivu priču niti probati neko egzotično jelo. Njoj je valjda dovoljno znati da je pomogla, što je zaista nesebičan i praktički iznimno rijedak slučaj u ovom svijetu, koji upravo sjajno opisuje Kolumbiju i tamošnje ljude.

8-milijunsko đubre (FOTO: Rašeljka Krnić) 

Nakon spomenutih oaza mira, dolazak u kaotično 8-milijunsko đubre bio je žestoka pljuska. Naravno, i Bogota ima svoju dozu šarma i sijaset maštovitih mjestašaca, međutim sama pomisao na bilo kakav transport s jednog na drugo mjesto doslovce izaziva povraćanje.

Naime, glavni grad Kolumbije jedno je od najvećih metropolitanskih područja na svijetu koje nema podzemnu željeznicu. Bogota ima metrobus s odvojenim prometnim trakama za javni prijevoz, međutim možda bi bilo bolje da ih i nema. Zašto to kažemo?

Kretanje brzinom od 6 km/h (FOTO: Rašeljka Krnić) 

Zato što je u dvije trake pušteno u promet stotine, praktički tisuće autobusa koji za vrijeme rush houra stvaraju stravičnu gužvetinu, čak i veću od one na autocestama od kojih su bježali. Bogota je zaista velik grad, ali ni to ne može biti opravdanje za činjenicu da je za petnaestak kilometara od sjevernog dijela grada do centra potrebno više od dva i pol sata.

"Nakon toliko vremena u javnom prijevozu često zaboraviš gdje si uopće krenuo, a ponekad i izgubiš volju za kakvu aktivnosti", govori nam naš domaćica, 25-godišnja Lina Medina. Lina je provela čak pet godina na studiju u Moskvi, a tek se nedavno vratila u svoj rodni grad, gdje pokušava ostvariti karijeru u naftnom inženjeringu. U žustrim noćnim razgovorima ispričala nam je između ostalog i kako joj se teško u djetinjstvu bilo nositi sa konotacijama koje vuče njeno ime i prezime.

Grad s malo dosadnih zidova (FOTO: Rašeljka Krnić)

Ako niste znali, Lina Medina pravi je fenomen modernog svijeta, a 1939. godine, s pet godina, sedam mjeseci i 17 dana, na sveopće zaprepaštenje medicinskog miljea rodila je zdravo i sasvim normalno dijete. Ova Peruanka iz Lime i dalje živi, doduše u bijegu od medija daleko na sjeveru države, a posebno je interesantno kako do dana današnjeg nije otkrila tko je otac njenog djeteta.

Maleni Gerardo umro je 1979. godine kao četrdesetogodišnjak, a do svoje desete godine odgajan je u uvjerenju da mu je Lina sestra. Inače, doktori još pokušavaju objasniti kako je ova djevojčica mogla imati razvijene spolne organe. No vratimo se vedrijim temama.

A sad nešto veselije (FOTO: Rašeljka Krnić) 

Bogota možda ima stotinu problema, međutim barem dvije stvari upravo su fantastične - ciclovia i grafiti. Postoji izreka koji mještani rado ponavljaju: "Bogota nema more, ali ima cicloviju." Naime, svake nedjelje Vlasti zatvore za promet više od stotinu kilometara cesta, a gotovo dva milijuna ljudi euforično izlazi na ulicu hodati, trčati, rolati se i voziti bicikle.

Toliko pozitivne energije na jednom mjestu zaista je inspirirajući doživljaj i nije čudno što sve više gradova uvodi ovu izvrsnu praksu.

 Ulična umjetnost Bogote (FOTO: Rašeljka Krnić)

Još jedna stvar posebno nas se dojmila. Posljednjeg dana boravka u Kolumbiji dan smo proveli u društvu grafiti majstora umjetničkog imena Crisp, koji nas je u nekoliko sati proveo nevjerojatnim svijetom ulične umjetnosti. Kako se u Bogoti grafitlije kazneno ne progone, popularna bohemijska četvrt La Candelarija poput prezrelog šipka bukti od raznoraznih murala, grafita, tagova i inih crteža.

U posljednje vrijeme glavni grad Kolumbije toliko je postao popularan u ovim krugovima da i velikani poput Banksyja imaju svoje mjesto na zidu.

Lokalni umjetnici ne vole Banksyja (FOTO: Rašeljka Krnić) 

No, kažu, njega ne vole. Ne sviđa im se kako prostituira ovu umjetnost. Dok se diljem globusa street-art umjetnike kažnjava golemim novčanim kaznama i zatvara te im se tako praktički uništavaju životi, on je opće prihvaćena zvijezda koja zarađuje stotine tisuća dolara.

Kako bilo, imati insajdera kao vodiča bio je potpuni pogodak i nakon Crispa gotovo nam je nemoguće zamisliti iole kvalitetniju turu bez čovjeka koji ne živi ono što priča. Kako bilo, nakon mjesec i pol dana pozdravljamo se s Kolumbijom i nastavljamo za Čile, najtrusniju zemlju svijeta, koju svakodnevno pogodi i do tri potresa.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Rašeljka Krnić