Priština i okolica, ogoljena brdašca bez raslinja na 600 metara nadmorske visine; po ljeti je vruće da ne možeš izdržati, zimi opet hladno, hladnije nego što očekuješ. Priština i Kosovo danas su predziđe Istoka. Vozeći se u taksiju s aerodroma imate osjećaj kao da se nalazite u nekom dokumentarcu Michaela Palina. Kosovska tranzicija - nalazite se u čudnom tehnopraznom prostoru ili dobu u kojem se na neobičan način devetnaesto stoljeće sudara s dvadeset i prvim, u kojem se na staklenim površinama modernih nebodera u centru Prištine zrcale džamije smještene preko puta i u kojem će se Pećka patrijaršija, ta slavna pravoslavna ikona, polako priviknuti na vatikanski položaj u okviru iznikle nove države na ovim prostorima. Konačno, kosovsku tranziciju prepoznajete kao jedinstvenu, dosad neviđenu zbilju koju nijedna futorologija kao takvu nije mogla predvidjeti

Priština i okolica, ogoljena brdašca bez raslinja na 600 metara nadmorske visine; po ljeti je vruće da ne možeš izdržati, zimi opet hladno, hladnije nego što očekuješ. Priština i Kosovo danas su predziđe Istoka. Vozeći se u taksiju s aerodroma imate osjećaj kao da se nalazite u nekom dokumentarcu Michaela Palina. Sve je započelo prije nešto manje od 800 godina kada se Sv. Sava prvi put pojavio u povijesnim zapisima započevši gradnju crkve Sv. Apostola u budućem krugu Pećke patrijaršije. Nakon 800 godina, eto, u cijeloj priči našao sam se i ja, posjetom Prištini i Pećkoj patrijaršiji u nacionalno šarolikom društvu koje se okupilo ne oko neke nove ideologije, nego zbog stanovitog softverskog rješenja kojeg trebamo zajednički implementirati u praksi. Posjeta Pećkoj patrijaršiji, s tim u vezi, samo je izlet.

 

- Obraćam vam se jezikom razumljivim svim korisnicima našeg sustava – tako je sve nazočne pozdravio slovenski organizator na otvaranju skupa u jednom raskošnom prištinskom restoranu.

Priština u nekoj svojoj tranziciji nalikuje na veliko gradilište. U posljednjih pet godina izgradilo se ili obnovilo 80 posto obiteljskih kuća. Tu su uključeni i moderni poslovni prostori, benzinske crpke, raskošni restorani. Pomislite da ovdje i nije tako loše, a onda vam kažu da na svakog ovdašnjeg Albanca dolazi njegovih sedam rođaka koji rade u inozemstvu i koji zapravo financiraju sve što se gradi na Kosovu. Uz put možete često naići na 5-6 potpuno identičnih kuća poredanih jedna uz drugu. Taksist nam objašnjava da je riječ o kućama jedne te iste braće. Isti nacrt za sve, jedan gradi, drugi samo šalju pare. Na Kosovu je danas više od 50 posto stanovništva mlađe od 25 godina. Taj mladi svijet je svugdje po ulicama. Grad je živ. Kažem to Ramadanu, našem vođi puta. On se smiješka:

- Nema posla pa bezveze po gradu hodaju – odgovara uz nezaobilazan smiješak.

S druge strane, Kosovo je zaustavljeno u vremenu. Standard života izrazito je nizak. Litra mlijeka košta 1,90 eura uz prosječnu plaću od 150 eura pa se vi mislite hoćete li ovdje popiti čašu mlijeka ili ne. Ramadan je djelatnik u Ministarstvu kulture pa mu svejedno plaća ne prelazi 250 eura mjesečno. Posjet Pećkoj patrijaršiji u ovom osjetljivom vremenu dogovorena je u slovenskoj režiji: naime, Talijani i Slovenci u sastavu UNIMIK-a vojna su zaštita patrijaršije, kako sam načuo, na zahtjev samih Albanaca. Ramadan se smiješka i dok ulazimo kroz povijesna vrata manastira. Ramadan je albanski Musliman, ali sve do trenutka u kojem na stol ne iznesu prasetinu. Smješkaju se i njegovi prijatelji Albanci dok mi to govore. Ramadana, koji se zapravo u svim prilikama smiješka, vjerojatno ne zanima kako starija tako i novija povijest srpskog naroda, ali ipak će slušati. Začuđuje albanska ravnodušnost na religijski moment općenito. Mene, Hrvata u cijeloj priči, (očigledno je da bez nacionalnih obilježja ovaj putopis ne može proći), kao i pri svakom drugom susretu s visokom umjetnošću, na početku prožimaju žmarci kao i svakog drugog čovjeka osjetljivog na visoku umjetnost bez obzira na nacionalna obilježja. Napokon, unutra smo, u jednom od najstarijih dobro očuvanih vjerskih zdanja na Balkanu.

Sv. Sava nije bio samo graditelj nego i vizionar. Pored crkve koju je sam izgradio napravio je planove za još tri. Sa svake strane prvotne crkve planirao je da se izgradi još po jedna crkva, a osim te dvije naknadno je izgrađena i crkvica Sv. Nikole. Samu Pripratu kao jedno veliko predvorje ispred triju crkava podigao je arheiskop Danilo II u 14. stoljeću i na taj način dovršio ovo čuveno vjersko svetište.

Slovenci u vojničkim odorama UNIMIK-a u manastir ulaze s oružjem. To ih nimalo ne smeta. Na jednoj freski na zidu ugledam srpskog ratnika s isukanim mačem. Valjda je to tako, mislim laički: Slovenci su tu s pištoljima koje ne smiju koristiti, Hrvati s fotografskim aparatima koje također ne smiju koristiti, Albanci s prekriženim rukama na prsima. Jedini Bosanac u našoj delegaciji dugo je zagledan u najviši prozor hrama dok se i on nije odlučio svoje ruke na prsima prekrižiti. Sa stropa Crkve Sv.Apostola promatra me čista umjetnost, glavom i bradom Hristos u stanju vaznesenja, onaj lik koji nas promatra i u svakoj iole ozbiljnoj knjizi o povijesti umjetnosti s ovih prostora. Freska je nastala u doba Sv.Save, začuđuje onda njena izvanredna sačuvanost. Restauratori su obavili izvrstan posao.

Da se kojim slučajem prebacim u 1508. ili 1408. isti lik Hristosa gledao bi me sa ovog stropa na istom ovom mjestu. Njegov pogled, za trenutak, kao da mi želi ispričati priču o proteklom vremenu. Kazati da je ispod sebe vidio svašta: i vladare i sluge, i sirotinju i bogatune, i odvažne i kukavice i duhovne i priproste; one koji su tu pod njim provodili vrijeme u danonoćnoj molitvi, ali i one koje će već u idućem trenutku stići neminovna zla sudbina. Ali zapravo, kada se malo bolje zagledate, taj pogled je nijem, nijem kao što je nijema povijest na istinu koja nije hvale vrijedna za narod što ju piše. Čista umjetnost je oduvijek nijema, samo nam se čini da govori, a zapravo nas nuka da govorimo o njoj. Konačno, pogled Hristosa u vaznesenju na svodu crkve Sv.Apostola u Pećkoj patrijaršiji je i kao svaki drugi naslikan pogled zaustavljen u vremenu. Nema tu neke posebne mistike dok se ne izgovori riječ. Jer, tek riječ daje magiju svijetu. Njegovu priču, međutim, priča nam sestra L., starica duge sijede svezane kose. Već nakon par rečenica uvidite da ne posjeduje toliko osjećaj za ono umjetničko, koliko za ono vjersko, a osobito povijesno.

- U religiji nema mesta sumnji, pogotovo ne onoj filozofskoj; ukoliko sumnjaš onda je zasigurno da ne veruješ. – kaže, a malo dalje:

- U crkvama se isključivo prikazuju prizori iz Svetog pisma, ukoliko naiđete na nešto drugo, onda verovatno da to nije istinski versko.

Nakon toga čita nam Bibliju na staroslavenskom:

Iskoni bija slovo (U početku bijaše riječ) ...

Dok govori iz nje na momente izbija gordost i nadmenost. „Narod većinske vere“ fraza je koju koristi kada se dotakne Albanaca. „Kosovo i Metohija“ valja govoriti, a ne samo Kosovo kako se sada govori u svijetu; ona će vjerovati da je riječ o administrativnoj pogrešci UNIMIK-a. Pećka patrijaršija oduvijek je bila u Metohiji. Zašto? Ima izvrsno objašnjenje. Riječ Metohija zapravo znači crkvena zemlja. Pećka patrijaršija, ali očigledno i zemlja uokolo nje nalazi se na nekad crkvenoj zemlji. Očigledno je onda da u Pećkoj patrijaršiji nelagodno gledaju na posljednje događaje u političkoj domeni ovih prostora. Stoga, poželio sam je upitati „Predstavlja li Vatikanu prepreku činjenica da se zapravo nalazi na relativno malom prostoru unutar grada jedne druge države za nesmetano širenje svog utjecaja u svijetu?“ Dakako da ne. Duhovno je oduvijek bilo i treba biti ravnodušno na fizički poredak stvari. Pećkoj patrijaršiji, kolijevci pravoslavlja na Balkanu, koja je praktički dovedena u vatikanski položaj, ne bi trebalo ništa zasmetati vezano uz njen opstanak. Kolijevka srpstva ostaje to i bez obzira na bjelosvjetske prilike koje su je fizički izdvojile iz matice domovine. Malo kasnije nastupa pomirljivije. Govori kako joj Albanci dolaze, kako im pomažu i da vrijeme, to vrijeme, ide već kako ide - prokleto dalje.

Koliko riječi mogu značiti u ovim prilikama gdje se svijet otvara nama bijednim smrtnicima kao u ovim prekrasnim vjerskim zdanjima Pećke patrijaršije! Ukoliko su uzvišene, ne potrebito umjetničke, mogu stvoriti magiju prostora u kojem se vrhunska umjetnost prelijeva s freski s okolnih zidova u naša čula, a sam Sveti Duh stupa barem za trenutak na mjesto našeg jastva. Međutim, ukoliko su bjelosvjetske, „ljudske odviše ljudske“, kao takve mogu u potpunosti uskratiti religiozni i bilo koji drugi doživljaj.

Žurimo na Tehnički fakultet održati obuku. Očekujemo sporu internet vezu, ali imamo i alternativu. Student administrator nam prilazi da nas obavijesti o problemu. Ne želimo ga slušati, jer smo na sve spremni, pa samo odmahujemo glavama i ponavljamo „It's OK!“ Jedva nas je zaustavio kako bi nam rekao da je na fakultetu u ovom trenutku upravo nestalo struje.

Kako se čovjek može osjećati u mrklom mraku jednog kosovskog fakulteta dok mu studenti mobitelima osvjetljavaju stepenice pod nogama? Tehnologija 21. stoljeća savršeno radi, dok ona devetnaestog nikako. Dok razgovarate s kosovskim studentima o njihovim iskustvima s naprednim programskim jezicima koja nisu beznačajna, javljaju da će restrikcija struje potrajati još sat vremena. Nalazite se u čudnom tehnopraznom prostoru ili dobu u kojem se na neobičan način devetnaesto stoljeće sudara s dvadeset i prvim, u kojem se na staklenim površinama modernih nebodera u centru Prištine zrcale džamije smještene preko puta i u kojem će se Pećka patrijaršija, ta slavna pravoslavna ikona, polako priviknuti na vatikanski položaj u okviru iznikle nove države na ovim prostorima. Konačno, kosovsku tranziciju prepoznajete kao jedinstvenu, dosad neviđenu zbilju koju nijedna futorologija kao takvu nije mogla predvidjeti.

Fotke od Sanuye