Tko čeka taj i dočeka, kaže poslovica koja mi je pomogla da izdržim težak pritisak administratora i bujicu nesnosno dosadnih pitanja od pet riječi - Kad će novi gost komentator? E, evo ga. Rođen je u Petrinji, živi i piše u Zagrebu. Vojnu odoru skinuo je prije nepunih pet dana i oboružan popriličnom količinom, praksom stečenog, znanja odlučio nam je napisati jedan ozbiljniji tekst o pokori, službeno znanoj i nazvanoj - odsluženje vojnog roka. Kako funkcioniraju i tko su zapovjednici u Hrvatskoj vojsci, kakvi su ročnici i kakva je atmosfera časnog druženja na oltaru domovine, ispričat će vam Vedran Marjanović, novinar Glasa Slavonije, ugasle Republike i još nekoliko mladošću opijenih časopisa i časopiščića. U novinarskom svijetu Marjanović slovi kao stručnjak u pitanjima ekonomije, a dobro ga pamti tajnica Dinamovog predsjednika Mirka Barišića. Ako vas zanima zbog čega ga se sjeća ta vrckasta ženica, te ako vas zanima zbog čega se on sjeća nje, potražite ga između petka i petka na nekom od zagrebačkih šankova. Pri tom pripazite na njegove pokrete, jer se Marjanović, prijateljima poznatiji pod nadimkom Dunga, zna u pola priče otputiti u nepoznatom pravcu, najčešće u potrazi za toplom posteljom i WC-om koji bi primio sadržaj njegova želuca. Šalu na stranu, Marjanović je uistinu vrsni novinar, čije vrijeme, budući da ima tek 27 godina, tek dolazi. Zbog njegovog otvorenog pisma upućenog Sportskim novostima sastajao se kolegij te redakcije, ali odgovor na Marjanovićeve argumentirane optužbe, vezane za pisanje ovog sportskog dnevnika, skup mrsnih glava nije našao. Čitateljima "Glasa", našim Slavoncima, Vedran je poznatiji kao TV - manijak, što je naziv njegove, počesto briljantne kolumne o televiziji. A sad me ispričajte zbog podugačkog uvoda i zabavite se, ukoliko se to može, vojskom, civilnom i necivilnom, kao i svime što je prati. Vaš Lupiga

U ruci mi dnevne novine iz metropole na kojima se koči velika naslovnica "Svi mladići u vojsku". Rečeno na najvišoj razini, novinari samo prenose. Jedna jaka državnička "muda" odgovorila na najavu "drugih" da će se civilni i vojni rok izjednačiti. Podvukla da u obzir oslobođenja od vojske dolaze samo "pravi prigovori savjesti".
No iako upravo odslužih svoje Domovini u vojnoj odori, dok gledam surove najave ne osjećam tihi trijumfalizam.
Stvari s tom vojskom ni izdaleka  nisu tako jednostavne kakvima se čine. Jest, to je najtvrđi oblik koji su ljudi izmislili da vladaju jedni nad drugima. Srž vojske je u neizravnivoj suprotnosti s ljudskom prirodom. Ne treba ići u vojsku da bi se to shvatilo. Ali nisu li jednako, ako ne i više, po ljudsku individualnost pogubniji obitelj, mediji, škola, ulica, politika..Samo što toga nismo toliko svjesni. Vojska je, štono bi se reklo, stvorena na ljudsku sliku i priliku. Gdjegdje joj se posreći da unaprijedi ljudski rod, kao u slučaju ovog medija, interneta, kojeg je izmislila. Kroz povijest ona je ljudski rod uglavnom unazađivala. No čovjek nikako da postavi društvo u kojem ona nije potrebna.
Hrvatski genijalci dosjetiše se civilnom roku, ali netko negdje u vrhu vlasti vidi ono u što se i sam uvjerih - da je takav način rješenja problema izvor novih socijalnih razlika. Bogatiji služe civilni, a siromašniji vojni rok. Neki bi, kratkovidno, dodali da ta podjela ide i linijom pametniji-gluplji.
 Većina ljudi izbjegava vojsku zbog straha od neukog i zatucanog zapovjednog kadra, koji jedva čeka da ispire mozak mladoj vojsci. Nema sumnje, nije taj strah bez osnova, došle su informacije, sve se zna. Iz iskustva znam da se tu malo i pretjeruje, ali onaj tko bi ponovo napunio vojarne trebao bi voditi računa o tome tko u njima radi. A o standardu vojnog života, čiji su simboli čučavci zapišani za vrijeme Franje Josipa, socrealističke kantine, podlokano varivo i podr(a)pana oprema, da se i ne govori. Druga je stvar što, kad bi se to ispravilo i dovelo u normalu, ne bi, vjerujem, bilo i manje zahtjeva za civilno služenje vojnog roka.
Problem je što je mehanika međuljudskih odnosa koja funkcionira u vojsci potpuna strana generacijama koje danas smatramo mladima. U toj mehanici nije sve bazirano na truloj prisili, daleko je to od one nečovječnosti iz Krležine ratne proze. Danas i vojska i njezini ročnici to fatalno razilaženje rješavaju na svoj način. Znamo kako ga rješava vojska - sistemom naredbi i izvršenja, pa onda nagrada i kazni, ovisno o ishodu.
Vojnici, gledao sam, troše velike količine alkohola i trave, kako bi mentalno lakše podnijeli situaciju, jer velikom broju njih nije normalno ni da sami moraju počistiti svoje smeće. Uvjeren sam da se na jednog koji se iz alkosa ili okorjelog pljugera pretvori u besporočnog atletu po obrascu "vojska je tu da od tebe napravi čoveka", dođe deset koji su kroz uniformu prodrli u kvalitetna pijanstva u seriji i prva džanki iskustva, pa tek nakon vojske pravo "zajaše konje vrane". Onaj tko želi usvojiti osobine kao što su sklonost laganju i lopovluku, koristoljubivost, pomirljivost prema nepravdi i obožavanje statusnih simbola, u vojsci će se savršeno naći. 
Zbog raširene primjene institucije civilnog roka naša vojska sve više postaje seljačka, u onom antiurbanom smislu, koji podrazumijeva nasilnost u ophođenju, sitnu prijetvornost i nacionalizam (vremena iz pjesme "u vojsci sam stekao druga do groba" iza nas su...") S "narodnjacima" i Thompsonom kao glazbenim i kulturnim obrascem, stilom života. To je pretvorba koju je zapovjednički kadar davno prošao. Umjesto uštogljenih i spartanskih SMB oficira došli su priučeni i nepouzdani časnici s kojima nikad nisu načistu radi li se o šaljivcima, bolesnicima ili tiranima. Pa se onda dogode i tragične nesreće zbog tako neprofesionalnog kadra.
Utoliko, netko tko drži do sebe uskoro tamo stvarno neće imati što tražiti. A ne mora biti tako.(?)   Uglavnom, "nešto je trulo..". U vojsci, u državi, u vojniku što čuči u nama i čeka da ga Domovina pozove.. Tko zna što će se još oblikovati od tog vojnog plastelina. Priča o ukidanju vojnog roka, izgleda, samo je priča. Baš kao što je i naš naslovni Hrvat rado ide u vojnike samo u priči..