(gledano iz čisto ženske perspektive) .....i kad pomisliš, napokon, bilo je već i vrijeme razum se vraća u moje gornje katove..... ne znam, dragi čitaoci kako se vi nosite s prekidima, dešavaju li vam se oni uopće? možda ste jedni od onih sretnika (?) koji u 35-40-oj već dvadesetak godina još uvijek zaljubljeno promatraju kraj svog ramena onu u koju zaljubiše se uz zvukove sada nanovo popularnog iz lavande izvučenog Novog vala..... Priznajem da je za uspješnu produktivnu vezu potreban…

Kako je proteklo moje jučerašnje posljepodne. Došla moja draga mama po mene s malim picekom i odlučile nešto pojesti u gradu. Kako se mojoj sestri bližio kraj radnog dana pokupile smo i nju. Priča ona nama kako su joj neki dan uletili jadničci akviziteri, božeudavi ljudi, koje ipak radi sveopće situacije u državi jedino možeš žalit, jer su prisiljeni radit ono što valjda nitko normalan ne bi, ni u ludilu, no to žaljenje trebaš vrlo distancirano pokazivat i pazit da vam se slučajno ne susretnu…

Najgora mi je stvar na svijetu kad kasnim na posao i tramvaj mi pogjegne ispred nosa, ili kad mi u malom nogometu projuri kraj face nečija tuđa noga, kad mi se kompjuter ugasit neće dok ga davim rukama. Najgore mi je kad mi se spava kad se svi bude ili kad mi se ne spava dok svi ostali idu na počinak. Kad mi kažu loše vijesti o prijateljima koji nisu krivi ili kad mi kažu dobre vijesti o kretenima koji jesu. Najgore mi je kad me tjeraju ja kažem hoću, a zapravo mislim neću. A…

U redakciji su organizirali internu kladionicu, a svako je uplatio po 20 kuna. Ajde pogađajte tko ima najmanje pogodaka. Znam ja da su lupeži bistra čeljad i da im neće dugo trebati da odgonetnu tko živi pod Spajićevom egidom - pušing rođo. Tih 20 kuna nikad neću zaboraviti. Mog Josipa Jelačića, zamišljeno zagledanog u daljinu, točnije u dubinu poslovično praznog džepa, izvadio sam na danju svjetlost tog kobnog petka, tjedan prije početka svjetskog nogometnog prvenstva. Dao sam ga u ruke…

Prije nešto vremena čovjeka bi kad se sjetio hrvatskih reklama obuzimao (opravdani) sram. Činilo se koliko god se mi trudili- trud nam jalov.Uzmimo samo Kraševe kao ogledni primjerak.Tko se nije zgrozio pred onih prvim Dorininim reklamama? Sjetite se samo one jadne prostorijice s prozorom na kojem su plastične rolete, globus se vrti, a mi pred televizorom smijemo se, jer najrađe bi zaplakali. Vedrija strana je da Kraš dovoljno dugo postoji, da mu svi ionako vjerujemo pa nam reklame i nisu…

Skrio sam pesimizam u kablove, mikroprekidače, istraživače interneta korporacije, vladu i bradu. Spremio sam tugu na flopi, zip, tvrdi disk spržio, spremio i preuredio. Ponekad ju pozovem na eksplorer plus e, ali vjerujte, radije ne. Spremite tugu ili ako ste hrabri pa smijete pritisnite jednostavno…

Ništa se nije usmrdilo Care, pa ni ova moja pregrada do koje potezom lijevog kažiprsta ulazite u područje moje kolumnističke autonomije i pokušavate iskopati što se to meni događa. Ništa strašno, dragi prijatelji, jednostavno slijedim tok pa mi sve ovo ponekad s proljeća diže tukija do nebesa. Nemojte sad samo pomisliti kako ću opet biti pun psihoanalize čudnih biljki koje me okružuju i kako ću na račun stare slave probati pridobiti vaše usijane glave starim trikom. Ja sam samo čovijek, zatočen…

Koliko nas zna ugoditi sebi i koliko često sebi ugađamo? Ima toliko sitnih stvari koje volimo, koje nas opuste, ali se ponekad fakat nema vremena. Recimo, u zadnje vrijeme sam non-stop u studiju- te ovo, te ono...ne stignem ni u Lup, a to je, svi znamo, svetogrđe. Ali opet, upoznao sam par osoba kojima je samougađanje na prvom mjestu i te osobe su em smirene, em zadovoljne i najbitnije od svega- sretne! Koje su to sitnice, to varira od osobe do osobe. Meni je gušt prije spavanja, a to je…

Dobri moji lupeži Danas je 9. svibnja, dan pobjede nad fašizmom oliti službeni dan Europe. Tu i tamo i mi smo obilježili ovaj dan, iako nam u Europu ne daju pa ne daju. Zašto? Precizan odgovor nećete dobiti nigdje. Velike mrsne glave spominjat će bruto društveni proizvod, uvoz, izvoz, stanje ljudskih prava i još koješta, ali kao što ćete vidjeti to su samo naklapanja kojima se baca prašina u oko svekolikom puku hrvatskom, uključujući druga, gospodina, radnika, ratara, samoupravljača i…

Užem je krugu poznato da već duži niz godina živim kao cura jednog od uzornih primjera nogometnog fanatizma. Kako se othrvati tome, a ipak ostati pristojan? Svo to vrijeme, moja inteligencija nije uspijela razviti nešto što bi se zvalo sportskom memorijom. Sve utakmice, prvenstva lige i ostalo, u mojoj memoriji opstaju vrlo kratko. Netko bi pomislio da se radi o problemu kratkoročnog pamćenja, ali nije tako. Gledajući film, dokumentarac ili nešto tako pamtit ću likove, imena, zaplete i…