"Je'l to komšo došo? Zdravo komšo, šta ima?", bile su prve bugojanske riječi koje sam čuo ovaj put. No, umjesto kod tog susjeda svratio sam kod drugog, kat ispod i na žalost lošim povodom. Profesor Radoš je umro. Unatoč dugogodišnjoj bolesti ipak je to bio šok. Sve se dogodilo na brzinu, dok je Lucija otišla po čašu vode Radoš je napustio ovaj svijet. Čudno je to sve! Profesor povijesti, odnosno istorije, bio je veliki poštovalac partizanske tradicije, a k tome i osvješćeni…

ako niste primijetili, osvrnite se i obrišite znoj s lica.…

(promatranje perspektivom "otvorene oči") Pitam se zašto i kako ljudi smognu hrabrosti, odluče ostaviti svoj svakodnevni život iza sebe, upute se, primjer, vlakom u zemlju Nedođiju, harmonikom pod pazuhom, ne razmišljajuć' o tome kako će i šta će? Jednostavno odu. U potrazi za.... S tek navršenih osamnaest i ja sam se otisnula u svijet u potrazi za onim nečim. Da li sam sada, nakon povratka na mjesto zločina, u posjedništvu toga nečega? Teško je priznati da nisam nimalo sigurna u to što…

Gledao sam kroz svoje papuče i vidio da su mi nokti prljavi od asfalta, a imao sam razrađeni plan što ću ti reći. Nešto sam zabrljao, ali sada sam sve imao u glavi ispravit ću to brzo i lako, pomislih. Onda sam podigao pogled i vidio sam te, malo si kasnila, mislio sam nećeš doći. Otišli smo u kafić, kao i svaki drugi, poluhladna konobarica i kava ista takva. Nešto sam pričao, a ti si me gledala, plan je išao kao po loju, jezik me opet spašavao pomislih. Trajalo je djelić…

Prilikom listanja raznih stranica na internetu naišla sam na zanimljiv članak o seksulanim fantazijama muškaraca. A na postavljena pitanja odgovara ni više ni manje muskarac. Ovaj članak pišem u njegovom izvornom obliku a vama ostavljam odluku. Gospodin muškarac kaže: Pitate znači možete dati muškarcu koji vas zanima iskustvo koje neće nikad zaboraviti- što ga čini vrlo sretnim muškarcem. Evo pet sigurnih načina "paljenja" za gotovo svakog koji ima Y kromosom. ISTI GRUDNJAK I GAĆE- Poklon koji…

(gledano iz čisto ženske perspektive) .....i kad pomisliš, napokon, bilo je već i vrijeme razum se vraća u moje gornje katove..... ne znam, dragi čitaoci kako se vi nosite s prekidima, dešavaju li vam se oni uopće? možda ste jedni od onih sretnika (?) koji u 35-40-oj već dvadesetak godina još uvijek zaljubljeno promatraju kraj svog ramena onu u koju zaljubiše se uz zvukove sada nanovo popularnog iz lavande izvučenog Novog vala..... Priznajem da je za uspješnu produktivnu vezu potreban…

Kako je proteklo moje jučerašnje posljepodne. Došla moja draga mama po mene s malim picekom i odlučile nešto pojesti u gradu. Kako se mojoj sestri bližio kraj radnog dana pokupile smo i nju. Priča ona nama kako su joj neki dan uletili jadničci akviziteri, božeudavi ljudi, koje ipak radi sveopće situacije u državi jedino možeš žalit, jer su prisiljeni radit ono što valjda nitko normalan ne bi, ni u ludilu, no to žaljenje trebaš vrlo distancirano pokazivat i pazit da vam se slučajno ne susretnu…

Najgora mi je stvar na svijetu kad kasnim na posao i tramvaj mi pogjegne ispred nosa, ili kad mi u malom nogometu projuri kraj face nečija tuđa noga, kad mi se kompjuter ugasit neće dok ga davim rukama. Najgore mi je kad mi se spava kad se svi bude ili kad mi se ne spava dok svi ostali idu na počinak. Kad mi kažu loše vijesti o prijateljima koji nisu krivi ili kad mi kažu dobre vijesti o kretenima koji jesu. Najgore mi je kad me tjeraju ja kažem hoću, a zapravo mislim neću. A…

U redakciji su organizirali internu kladionicu, a svako je uplatio po 20 kuna. Ajde pogađajte tko ima najmanje pogodaka. Znam ja da su lupeži bistra čeljad i da im neće dugo trebati da odgonetnu tko živi pod Spajićevom egidom - pušing rođo. Tih 20 kuna nikad neću zaboraviti. Mog Josipa Jelačića, zamišljeno zagledanog u daljinu, točnije u dubinu poslovično praznog džepa, izvadio sam na danju svjetlost tog kobnog petka, tjedan prije početka svjetskog nogometnog prvenstva. Dao sam ga u ruke…

Prije nešto vremena čovjeka bi kad se sjetio hrvatskih reklama obuzimao (opravdani) sram. Činilo se koliko god se mi trudili- trud nam jalov.Uzmimo samo Kraševe kao ogledni primjerak.Tko se nije zgrozio pred onih prvim Dorininim reklamama? Sjetite se samo one jadne prostorijice s prozorom na kojem su plastične rolete, globus se vrti, a mi pred televizorom smijemo se, jer najrađe bi zaplakali. Vedrija strana je da Kraš dovoljno dugo postoji, da mu svi ionako vjerujemo pa nam reklame i nisu…