Jeste li kad imali dojam da sve ovo oko vas nije ništa drugo do film? I to film toliko savršen da zapravo sve doživljavate u prvom licu, kao da se stvarno vas tiče. Film toliko realan da zapravo većinu vremena provodite smatrajući ga stvarnošću, poistovjećujući se s njim. Tek ponekad spopadne vas flash u kojem se razbudite, sjetite sebe, i pitate se ono o čemu govori gornjih par redaka.
Možda vam se nikad ništa slično nije ni desilo i ne znate o čemu pričam. Meni su se takve situacije dešavale još kao djetetu, možda i češće nego danas. Usred nekog posla jednostavno bih se ˝zaustavio u vremenu˝ i postao svjestan sebe: Ja! To sam JA!
Riječ je skup glasova koji nosi neko pridodano značenje. Riječ ˝ja˝ koristimo da označimo sebe, prvo lice jednine. Ali uglavnom je situacija takva da dok nam ta riječ prelazi preko usana, njeno značenje ne dodiruje našu svijest baš potpuno. Izgovaramo je automatski.
Pokušajte u sebi polako ponavljati tu riječ i nastojte biti svjesni njenog značenja. Budite potpuno svjesni na koga ta riječ pokazuje.
 ˝Ja.˝  ¨Ja.˝  ˝Ja.˝   ˝Ja.˝     …i tako dalje.
Malo po malo postat ćete usredotočeni na sebe i doživjet ćete nešto vrlo neobično. Ako dovoljno dugo uspijete zadržati svijest o ˝ja˝, spontano će vam se javiti razlika između onoga što jeste vi i onoga što niste vi. A šta to niste vi - pa sve ostalo oko vas! Tad postaje evidentno da postojite vi kao fenomen, kao svijest koja stoji u centru zbivanja, i postoji sve ostalo što se zbiva oko vas. A to sve što se zbiva nije ništa drugo do ˝film˝. Vi u tom filmu igrate ulogu, i čini se da pojedine situacije uključuju i vas, no zapravo vi ste samo pasivni promatrač. Kao što sam već ranije spomenuo, sav taj film se čini toliko stvarnim da se s njim poistovjećujemo. Iako i u tom filmu mi imamo svijest o sebi, ipak mislimo da smo ti koji djeluju, rade ovo ili ono, sudjeluju u zbivanjima. Mi SEBE definiramo pomoću tih zbivanja! I tako pred samim sobom postajemo samo lik iz priče, definiran vlastitom ulogom. A mi to jednostavno nismo.
Jedan od slučajeva kad se sve ovo dade doživjeti (barem se meni tada dešava) je kad zaredaju neke krupnije promjene životnih okolnosti. Pritom ne mislim samo na teške i tragične događaje, nego na bilo kakvo odstupanje od svakodnevne kolotečine. Svakodnevni život nije ništa drugo do skup navika, i sposobni smo ga ˝odraditi˝ automatski, bez uplitanja suviše svijesti. Kada skup životnih okolnosti naglo postane drukčiji, svijest to u jednom trenutku registrira. Tada se kroz misao ˝dešava-mi-se-nešto-potpuno-novo˝ javlja i svijest o sebi kao o onomu koji sve to doživljava, onomu koji registrira promjenu. Tad možemo osvijestiti da smo, unatoč svoj vrevi života u kojoj sudjelujemo, u suštini samo svjedok. Ne možemo utjecati na slijed događaja (ako već i utječemo, to je samo privid, uloga u kojoj mi, kao, imamo mogućnost izbora). Ali ni slijed događaja ne može utjecati na ono što mi stvarno jesmo.
 Razmislite, kako ste sebe doživljavali kad ste bili dijete, a kako sad? Isto. Potpuno isto. Sebi ste uvijek bili - ˝ja˝, a stvari ste gledali iz istog kuta kao i danas - iz vlastitog kuta.
U suštini, bio nam život lak ili težak, sretan ili tužan, to ne mijenja nas.