Bol! Pri samom spomenu te riječi nekako vas odmah zaboli, a teška je to riječ, jedna od najtežih riječi ovoga svijeta. Bol! Pročitajte je na glas pa ćete biti svjesni neugodnog osjećaja kojeg proizvodi ta riječ. Bol!
Pitam se je li vas ikada boljelo. Sigurno jeste, ali je li vas ikada boljelo tako da na koncu svoga dana razmišljate o proteklom danu. Što je se sve dogodilo, gdje ste sve bili, što ste sve vidjeli, a u glavi vam se samo redaju slike bola. Od svega što se dogodilo u tom danu vi se sjećate samo isječaka boli. Rezimirate dan, a on izgleda ovako:
-da, kad sam se probudio malo me je boljelo, osjećao sam to, ne onako jako neizdrživo, nego neku hinjsku bol …
-kada sam ulazio u auto, sjećam se kako sam opet shvatio da boli i tog trenutka čelo su mi orosile kapljice znoja, ma ne kapljice, kapi, čitavi grašci, a na grašak sam alergičan još iz doba djetinjstva, sjećam se dobro, u malom vrtiću sam bio …
-da i onda opet, onda kada sam silazio niz stepenice, da sam bar išao liftom, ili da sam silazio kao normalni ljudi, a ne skakući po njima da sve ori, da bar …
-i onda opet u razgovoru, koji to zapravo nije ni bio, jer ja sam razgovarao samo sa svojom boli, koncentracije nije bilo dovoljno za ništa drugo …
-pa ponovo kada sam stavio prokleti mobitel na punjenje, možda se nisam trebao toliko saginjati …
-i konačno sada, dok pišem ovih par redaka, opet je osjećam, opet je tu, onakva prijeteća, čeka samo pravi trenutak da se pokaže u svojoj potpunoj raskoši, čeka da pokaže svoju moć, a dok čeka testira koliko sam ja to oporan, povećava i smanjuje svoju skalu, neprestano

S druge strane sjetite se užitka koji se događao svaki put kada bol popusti. Koje su to samo promjene raspoloženja… Od potpune depresije do trenutaka euforije, na žalost kratkih trenutaka euforije, jer kada vas napusti bol odmah iza nje dolazi njen mlađi brat - strah, koji vas podsjeća da se nikako ne smijete previše opustiti, jer njegova sestra će doći opet, sad je samo na gablecu. Zapravo ponekad je brat strah i gori od sestre boli, jer brat je ustvari kukavica i cinkaroš i kad god mu nešto ne odgovara, ili mu se zamjerite on zove sestru da vas kazni, a ona to čini sa užitkom.
Nekad ste hrabri, udarate se u prsa i vičete ma dođi 'vamo, jebem ti mamu, dođi, da ti mamu jebem, ništa mi ne možeš ili je tako bahato ignorirate. Sekundu poslije ste skupljeni u kutu, oborenog pogleda s prstom u ustima i ne da ne vičete ništa, nego uopće ne govorite ili kucate tri puta od drvo misleći kako ste dobro prošli ili se obraćate Bogu kojeg se i tako i onako sjetite samo u takvim trenucima. Raspored često može biti i obrnut, te se po nekoliko puta izmijeniti u samo jednoj minuti. Ima i treća verzija, ali to je ona koja nikako nije dobra, ona kada ste u knock downu, skršeni sto posto, ne možete više ništa, ravnodušni ste prema svemu, totalna apatija.
Ali lijepi su trenutci kada nema ni boli ni straha, jedini trenutci kada se u potpunosti prikazujete u pravom svijetlu, kada ste raspoloženi za sve i kada nema planova, već živite samo za sada, samo dok bol ne dođe opet. Opet. Opet često odlazim u kupaonu i zapravo ne znam što tamo radim i koliko dugo ostajem. Opet grizem sve što mi je na dohvat ruke - majice, cigarete, posteljinu, papire, ljude - sve što mi je na dohvat ruke. Opet sav problijedim pod utjecajem neuništivog tandema. Opet do sutrašnjeg dana koji možda prođe bez boli …

Jedno je sigurno bol na kraju uvijek pobjeđuje, dobiva rat, jednostavno je tako namješteno, tu nema pomoći, ali većina bitaka je ipak vaša, a najslađe je kada mislite da vam je uništila dan i onda se nakon mjesec dana, sa otklonom, sjetite tog dana i shvatite da u njemu uopće ne vidite bol, kao da je nije bilo, zapamtili ste samo ono dobro, ono što želite i to su vaše pobjede koje vam nitko ne može uzeti i nakon konačnog poraza one su još uvijek vaše.

NAPOMENA: U ovoj napomeni, želim napomenuti kako me ništa ne boli i kako je cijela stvar zapravo fikcija, te na ovaj način putem ove napomene želim izbjeći pozive zabrinutih prijatelja i rođaka, a pogotovo iz razloga što nisam doma. Osim toga baš sam razmišljao kako većina Lupeža svoje kolumne napiše, pa ih onda ostavi na par dana, a neki i na par tjedana, da leže, rekao bi moj profesor iz osnovne - neka se kisele. Usput ih svakodnevno čitaju, ispravljaju, prepravljaju, dodaju neke nove stvari, uljepšavaju, itd. Držim kako je to odlična stvar, i da su u tom slučaju napisane kolumne vrlo dobre, ali ja jednostavno ne mogu tako, jer znam da bih ovo sada napisano izbrisao ne pročitavši niti prvu rečenicu, u trenutku bi mi izgubilo smisao, ne bih ga našao, a potom bi slijedilo ctrl+a i jedan pritisak tipke back. Ne mogu čak niti pravopisne greške ispraviti, jer mogao bih tada letimično pročitati nešto i eto frke i ponavljanja postupka opisanog u prethodnoj rečenici. Dakle, ljudi svaka vam čast, ako vam valja nakon nekoliko čitanja onda stvarno valja!