Dakle završilo je 15. travnja godine Gospodnje 2001. Kraj je bio možda neizbježan, ali kako god, dogodilo se i eto. Još smo se neko vrijeme čuli, i još smo neko vrijeme bili skriveni ljubavnici, a onda su sve veze pukle. Jednostavno su pukle i to je tako trebalo biti.Kad se prekida, negdje sam čuo, pametni već imaju zamjenu. Ja ju nisam imao, al ona je očito imala - novu staru ljubav. Poznata priča jel?! I tako je vrijeme prolazilo... vidjeli se nismo, a još manje čuli. Ja sam izbjegavao…

On je Štakor u mojim snovima koji proždire stvarnost..U svakom snu pojavljuje se njegova sjena. Svaki san bude mora. Gledam kako stoji na pijedestalu sa kojeg ga namjerno ne rušim. Pijedestali su samo zaštite, sa njih je napad lakši, bijeg brži. To mjesto nametnule su mu okolnosti i ja.On postoji i u tome leži sav očaj u kojem se kupam. On se smije kako se štakori već smiju, i grize kako zna. On ne poznaje ljudsku bol i u njemu se rastapa svaka žudnja. Uvijek je brži, uvijek izmakne taman…

Travanj, 2002. (sjećanja..)A brzo je prošlo tih 5 mjeseci 'službene' veze i onda krenuli dani kad smo se 'samo' družili i eto, nekad zabrijali. Malo sam prebrzo krenuo i odmah se bacio na kraj ove priče, al to su nekako najsvježija sjećanja... blicevi, lagana oštećenja i to je to.Iako su mi neki ('savjetnici') govorili, tj. savjetovali da je sve to 'slikanje bez filma' meni još nitko nije tako brzo ušao pod kožu i .... teško je sad pričati o svemu, a žao mi je što 'za vrijeme' nisam neke svoje…

Uvijek i svaki put iznova me fascinira ta pomisao: "Sada sam tu. A sutra u ovo doba sam na nekom sasvim drugom mjestu, stotinama kilometara daleko od ovoga i u milijun kilometara drugačijoj atmosferi". Ta pomisao iznenadi me i ovoga puta, samo nekoliko sati prije nego li ću sjesti u auto i uputiti se na mjesto udaljeno nekih tristotinjak kilometara od Zagreba. Sjetih se toga ispijajući veliko točeno s nekoliko najboljih prijatelja. S druge strane sutra sve to neće biti tako fascinantno kao…

Uspomene na budućnost   vrijeme pisanja nepoznatoKako volim uspomene! Uspomene su nešto najljepše što čovjeku može ostati u sjećanju i da se uvijek vraća na ista mjesta u neka druga vremena, i da sa smješkom baci pogled u prazno... i sjedeći tako satima mirno vrti film u svojoj glavi... Nešto što ti nitko ne može uzeti, a nešto što ti može promjeniti raspoloženje, dignuti motivaciju, ili pak izmjeniti život. Volim uspomene.... volim emocije - pogotovo one koje izražavaju sreću, veselje,…

Jako me razveselilo kad sam čuo da nam stari, dobri Balašević, nakon dužeg izbivanja i zaobilaženja hrvatske metropole, ponovo dolazi u Zagreb. Došuljao se preko Pule, Osijeka i Čakovca, a sad kuca i na velika vrata Doma sportova. Nisam valjda jedini koji je gimnazijske (a i kasnije) dane kratio njegovim stihovima?! U svojoj dugoj karijeri, iako njegov rad ne bih tako nazvao, ovaj se bard balkanskih (i pribalkanskih - da ne bi nekoga povrijedio) krajeva, uvukao u srca mnogih. Proživio je s nama…

Dva kotača kada krenupo asfaltu pratit' sjenuto je ono što me tjeraprema šumi nebodera. Preko mosta teče rijekasivog dima i čelika,obala je žuta trakasigurna od manijaka. Često viđam ovu sliku vozeći se biciklom preko Save prema Novom Zagrebu i svaki put zahvaljujem vlastitoj....... domišljatosti? hm... providnosti? hm... ma nema veze, vlastitom nečemu što me je navelo da počnem koristiti bicikl. U stvari, kad ozbiljno promislim, razlog je prozaičan... prestao sam pušiti! Prije nekih pet godina…

Nikad dosta tema o mobitelima i sličnim pomagalima koji nam zamršavaju ili pak uljepšavaju svakodnevnicu ma kakva ona bila (kolumnisti - evo vam teme: svakodnevnica:). Uglavnom, danas više od 80% Hrvata posjeduje mobilne uređuje, trude se iz dana u dan da ih učine manjim i da ih pri tome ne izgube u svakodnevnim poslovima. Zar je tako teško ne posadit' mob negdje, zaboravit negdje ili..ma bolje da šutim, 'ko zna kad će se nekom od 'mojih' dogoditi isto.Ma zamišljate li ikad osobu s kojom se…

Nedjelja na Britanskom trgu u zadnjih nekoliko mjeseci postaje sve popularnija. Nije baš da u ostale dane nema nikoga, ali plac se iz godine u godinu sve više smanjuje. Možda zato što je skuplji, možda zato što je većina autentičnih kumica umrla, a možda smo svi skupa siromašniji  pa se isplati ići na Dolac po papriku za 4 umjesto one domaće za 10 kuna. Plac nestaje i tjednom se desetak klupa srami na polupraznom trgu. Čini se da će uskoro cijeli Britanac postati terasa (to je izgleda…

Evo, ponovo sam gledao Klub boraca i nije mi žao. Mislim da bi ovakve filmove trebalo ubaciti klincima u lektiru. Ovoj bi generaciji nasilje, alkohol i ludilo ionako lakše "sjeli" nego Gundulićeva pastoralna natezanja ili slavonske mozgolomke Josipa Kozarca. Nisam zapravo htio pisati o reformi hrvatskog školstva (iako bi to možda bilo potrebnije). Nešto mi je drugo palo na pamet.Fascinirala me ideja o mogućnosti stvaranja vlastitog alter ega. Osobe koja bi imala sve one kvalitete koje mi nemamo…