Nije ekstra za svakoga
ritn by: Man On The Sofa
30. 01. 2003.
Pravilan ritam izmjenjivanja stvari sa zadnjeg Coldplayevog albuma samo je pojačavao moja večerašnja auto-destruktivno-sadistička preseravanja. Program, 2, 4, repeat (na Tehnicsu)… I tako već sat vremena i vjerojatno još neko vrijeme. Dok ne završim ovu litru i ono malo što je ostalo u onoj od jučer. Sok od višnje davno se popio, a kolu ne pijem iz (šatro) političkih uvjerenja. Koja bi sad sva prodao da je bar malo po mom. Jer eto jebiga i ja sam, taman kad sam potajno cvilio da se to meni nikada neće dogodititi, popušio mamac nečije beskrajne dopadljivosti i izgubio kontrolu nad svojim svemirom. Za daljnje razumijevanje teksta i ovog stanja uma (ako je itko uopće nastavio čitati) prilično je važna teorija vlastitog svemira kojom sam opravdavao superiornost i ispravnost svojeg načina razmišljanja pred tuđim. Glavni zakon ove teorije glasio je: "Bez obzira na to što činjenice ukazuju na zajeb i ostatak svijeta tvrdi suprotno, moje subjektivno mišljenje jedino je relevantno u mom vlastitom svemiru." Zakon sam najčešće koristio kako bih sam sebe lijepo zavaravao i odgodio prihvaćanje pravog stanja stvari. Ima ovaj zakon amandmana, koji su se pisali i brisali prema potrebi, ali i to je (mislim) u duhu gorespomenutog. Kombiniram/elaboriram: Prihvaćam da možda nisam u pravu, ali ako ja tako odlučim i dalje ću biti. I to mi nitko ne može oduzeti. Vladati vlastitim svemirom znak je održavanja zdravog razuma dokle god je vlastiti svemir barem u krucijalnim (malo nabrijavam dramatiku!!!) stvarima kompatibilan sa "zajedničkim" svemirom. Izjednačavanje ta dva je, s druge strane, utapanje u konformizmu i gubitak individualnosti. However, to je sad više nego nebitno. Bitno da je moj svemir (greškom?) iskočio s uobičajene putanje i na tren dobio drugu os(obu) oko koje je zarotirao. E, to je, ljudi moji, jebena stvar! Koliki uvod da bih izrekao najjednostavniji osjećaj na svijetu. Valjda tako mora biti…ljudi smo, volimo komplicirati... Pokosilo me kao u najgorim ljubavnim romanima, iako mi se na trenutke činilo da me upravo razveseljavala klišeiziranost mojih osjećaja. Sladunjavi SMSovi, noćni pozivi i šetnje parkovima koji su vrištali: "patetika!!!" odjednom su izgledali ne samo podnošljivi, nego i poželjni. Sve ostalo bilo je nebitno i nepoželjno, isprazno i dosadno, sjebano i nerealno. Kako se priča razvija sve sam sigurniji u svoje nezadovoljstvo vlastitim pisanjem koje me ne služi kako želim. Misli i osjećaji prebrzo izviru iz glave i ove tehnički nesavršene ruke ne stignu ih zapisati u izvornom obliku. El Racio ih onda poredava, katalogizira i sistematizira, pa polako šalje impuls u kažiprste koji nespretno lupkaju po tipkovnici. Dok se na bijelom ekranu pojave gomile crnih slova izgubila su prvotni smisao i sada se čine tako lažnim i nestvarnim. Toliko dalekim…A hrpa osjećaja koji mi se gužvaju u želucu su i dalje jaki i (nažalost) samo moji. A htio sam ih…jako sam ih htio podijeliti… Neću se više ispričavati…Sigurno se negdje između redova ipak osjeća mrvica iskrenosti. Bolje i ovo nego da sam pisao pjesme o proljeću. Večeras niti to (bojim se) nije isključeno. (…Nobody said it was easy…No one ever said it would be this hard… oh take me back to the stars…) Možda da ubacim još malo Portisheada (sour times) ili Djoletov d-mol. Bez brige, rezanje vena nije mi opcija…Možda fetalni položaj u kadi i vrući tuš na maksimumu… Niti to neće isprati ovo iz mene! Ovo već jako zadire u teoriju poništavanja tuge tugom, ali dosta sam bio poučan za ovaj put. Moram još iskemijat kako sve ovo zapakirati u smislenu cjelinu. Ha, bit će teško…ali ionako je pisano samo za mene…i još možda nekog. Motivi moje nove Osi Svemira nejasni su mi i u očima joj (pazi sad ovo, moja os ima oči i to pandine) još ne mogu pročitati shvaća li to što nemam hrabrosti izreći. Zato ova priča (još) nema sretan kraj. Čini se da je on sve manje i manje vjerojatan…Recimo to ovako: još uvijek je neriješeno (ali niti ja ne bih stavio pare na sebe)… Stiže mi još jedan SMS koji ću naravno protumačiti onako kako mi paše i sutra razmišljati je li postojao šum u komunikacijskom kanalu…
Pauza…(10ak poruka kasnije…)
Čitam cijeli tekst iz početka, nisam siguran koliko toga razumijem samo ja, a koliko je shvatljivo za tuđe oči/uši. Da je ovo što osjećam sendvič bio bi napravljen od reda melankolije, reda smijeha, reda osjećaja koji nema ime, ali te tjera da poskočiš sa stolice ili se nasmiješ naglas samom sebi u sobi u 12 i 30 po noći. Natopio bi ga strahom od poraza i stisnuo među šnite mirisa voljene osobe nakon nedjeljne šetnje. I dobro zalio crnim vinom. Ako ste ikada večerali ovaj meni onda znate kako ja sad dišem… Malo mi je mučno, ali još je rano za povraćanje. Kao da mi je gušt stalno podrigivanje po istim "namirnicama". Bilo bi puno lakše kad bih znao da će ga i Os Svemira jesti. Sa mnom, a ne sa nekim meni sličnim… (netko ulazi u stan!) Atmosferu hrama u kojem si upravo spremam zadati posljednje udarce bičem prekida cimer. Došao je kući, kuha juhu iz vrećice… Prvo me ljuti njegova neobzirnost dok lupa tanjurima, a onda mu se iz zahvalnosti što neću imati rane na leđima pridružujem. Svijeća je izgorila do kraja, kao i boca vina… Iz zvučnika sad već curi D. Grayov Sail away…
Pauza…(10ak poruka kasnije…)
Čitam cijeli tekst iz početka, nisam siguran koliko toga razumijem samo ja, a koliko je shvatljivo za tuđe oči/uši. Da je ovo što osjećam sendvič bio bi napravljen od reda melankolije, reda smijeha, reda osjećaja koji nema ime, ali te tjera da poskočiš sa stolice ili se nasmiješ naglas samom sebi u sobi u 12 i 30 po noći. Natopio bi ga strahom od poraza i stisnuo među šnite mirisa voljene osobe nakon nedjeljne šetnje. I dobro zalio crnim vinom. Ako ste ikada večerali ovaj meni onda znate kako ja sad dišem… Malo mi je mučno, ali još je rano za povraćanje. Kao da mi je gušt stalno podrigivanje po istim "namirnicama". Bilo bi puno lakše kad bih znao da će ga i Os Svemira jesti. Sa mnom, a ne sa nekim meni sličnim… (netko ulazi u stan!) Atmosferu hrama u kojem si upravo spremam zadati posljednje udarce bičem prekida cimer. Došao je kući, kuha juhu iz vrećice… Prvo me ljuti njegova neobzirnost dok lupa tanjurima, a onda mu se iz zahvalnosti što neću imati rane na leđima pridružujem. Svijeća je izgorila do kraja, kao i boca vina… Iz zvučnika sad već curi D. Grayov Sail away…
Di je ona nova. Šta je bilo?