Vera, deo treći

Vera, deo treći

ritn by: Marchelo de Facto
02. 01. 2005.


Prvi deo "Vere" na ovom linku!

Drugi deo "Vere" na ovom linku!


Priča o nesrećnom

"Molim vas, uhapsite me. Upucao sam je! Evo, vidite ... bila je tu! Sad je nema. Upucao sam je."

Tog dana, on je sam nazvao policiju, priznao da je počinio ubistvo, pričekao da stignu i dobrovoljno se predao. Ali ni to mu nije bilo dovoljno, pa je kasnije, u bolnici, ubio i sebe. Policija je smatrala da je bolnica adekvatnije mesto za njega, pa su ga tamo i odveli. Pošto nije znao kako da se obesi, a sve drugo mu se ipak činilo previše surovo, a i neizvodljivo u datoj prilici, smislio je da pocepa rukav košulje, obavije ga sebi oko vrata i onda prosto ukrsti ruke, u svakoj držeći po jedan kraj, i zategne. To je činio sve dok zaista nije uspeo da ispusti dušu kroz usta i nos.

Tog istog dana, malo ranije, dobio je otkaz, pauk mu je odneo kola, izgubio je novčanik, presreli su ga lopovi i ukrali mu telefon pošto je već izgubio novčanik, neki pijani grubijan ga je istukao iz čista mira i bacio u kontejner, policija mu je tražila legitimaciju misleći da je prosjak i beskućnik nakon što su ga izvukli iz đubreta, onda su ga maltretirali jer je nije imao (bila je u novčaniku), crna mačka sa pet malih crnih mačića prešla mu je put, komšinica sa prvog sprata istresla je stolnjak njemu na glavu jer je baš tad prolazio, golub mu se iskakio u oko, lift se zaglavio, u zaglavljenom liftu mučili su ga gasovi, onda su ga mučili gasovi koji su ga mučili, onda je morao dvonožno do šesnaestog sprata, sapleo se o stepenik i razbio nos i naočare, promašio je i sprat i stan i ušao u pogrešan stan na pogrešnom spratu, tu je zatekao svoju ženu i komšiju, komšija ga je udario i izbacio, pre toga mu je žena rekla da, pošto ih je već otkrio, ona više nema ništa s njim i da je mlakonja i smotanko, kad je došao do svog stana shvatio je da mu je i ključ u novčaniku, uhvatio se za kvaku i shvatio da nije ni zaključao stan kad je odlazio, unutra je našao ispreturane stvari i pokraden novac 'za-ne-daj-bože', seo je na wc-šolju i obavio nuždu, a onda video da nema više papira, onako prljav od svega ušao je da se istušira i primetio da nema vode, okliznuo se o sapun i tresnuo o pod, odatle je video miša iza veš-mašine, uplašio se, skočio i udario glavom o kvaku, izleteo je odatle i našao telegram u kojem piše da mu je umro prijatelj, seo je i pokušao da se primiri, hteo je da uključi televizor, ali daljinski nije imao baterije. Gorko je opsovao, ustao i uključio ga direktno. Na programu je bila prognoza vremena, neka kičasto-šljašteće obučena glupača upravo je govorila kolika je temperatura i konstatovala da je to najsunčaniji, najdivniji i jednom rečju - najlepši dan u poslednjih deset godina.

On je ustao, otišao po pištolj (bar je njega našao na mestu) i upucao televizor.


Živahni čičica ne prestaje da suče brke i nesnosno ždere stvari iz svoje torbe, i sve češće baca pogled na gospodina u lepom odelu - kao da oseća da baš njemu najviše ide na živce. Možda je i tako, ali Pera Perić bi se ipak zakleo da je on taj kome matori najviše pomera nervaturu. Gospodin se nakašlja. Eno sad je opet izvukao svoj češljić i doteruje šiške. Drmnuo je glavu prilikom kašljanja, a to remeti frizuru. "Kašlji, kašlji ..." - dobaci mu starac, bezobrazno se smeškajući. "Molim?". "Velim, kašlji! Gluv li si?". O, kako je samo gadan, i kako može ovako da tamani taj luk! Pera Perić ne može da ga smisli. Ni luk kao luk, a naročito kombinaciju ovog starca i luka. "Nisam gluv, čujem odlično," - suvo reče čovek u odelu - "a vi biste mogli da budete malo pristojniji, gospodine.". "Ne bi' mog'o, izvin'te, ja nisam gospodin. Gospodin si ti, a ista sorta sigurno nismo.". Starac nastavi da ždere, a lepo odeveni čovek uskoro se ponovo iskašlja. Čiča se nakezi. "Kašlji, kašlji. Mnogo si mi ti fin, pa ti smeta. Siroto mamino, ih!". Gospodin dotera glas na najozbiljniju frekvenciju. "Molim vas, ne dobacujte, ne razgovaram sa vama. Ako već morate jesti u autobusu, radite to bar diskretno, ili makar ućutite. Ne znate ni ...". "More, znam ja zato tebe, znam te k'o zlu paru, gospodine moj! Mnogo ti voliš da deliš kulturu, a? Ti si taj što mnogo trtlja, ne ja. Tamo po televiziji ... ne zaklapaš ta usta, bre! Dobro da si ih sad zaklopio bar mrtav!". Ona devojka naglo okrenu glavu na tu stranu, i radoznalo upita, zagledajući gospodina: "Čekajte, a ko je on? Jel to onaj ...". "Ma taj je, taj je!" - odgovori starac, a Pera pomisli kako je ona u stvari zaista jako lepa devojka i kako je prijatno čuti je da govori normalnim tonom. "Taj je!" - nastavi čičica - "Onaj političar sa televizije!". Gospodin obori pogled, a matori se glasno nasmeja i kroz smeh dodade: "Govnojedja, što kažu kod mene na selu! Znaš, devojče, kako kažu za takve što mnogo melju? Kažu, govnojedja!" - i nastavi da se cereka, devojka se takođe osmehnu, a narodna umotvorina svidela se čak i Peri, mada mu je starac i dalje bio antipatičan i saosećao je sa gospodinom, iako se ispostavilo da je on zapravo 'političar sa televizije'. "Je li, pametnjakoviću," - nastavljao je starac da ga zacikuje - "Oće biti bolje ove godine? Stanje u zemlji, plate i to sve? 'Oće biti k'o što obećavaste? I vi, i oni suprotni od vas, i oni treći?". Političar se hladno osmehnu. "Pa, zavisi. Ako vi verujete da će vam biti bolje od zaokruživanja ovog ili onog broja na glasačkom listiću, onda ćete se verovatno razočarati. Teško da potez olovke na glasanju menja vaš život ... ako hoćete da vam bude bolje, morate sami da grizete za svoje.". "Sad si mu rekao!" - zadovoljno pomisli Pera Perić, i iznova se začudi kako neko može biti toliko bezvezan. Da, naravno, sve što vi svi treba da uradite je da izađete na glasanje i zaokružite, i hokus-pokus - eto plate i milina božja. Kako da ne. "Oćes da kažeš, ja sam jedan od tih lezilebovica i gotovana, što čekaju sve na izvol'te?" - uozbilji se čiča. "Je li, lepotane? Kao, niko ništa ne radi u zemlji pa nam zato ne valja, to bi ti 'teo da kažeš, jel?". "Nije baš tako, ali ...". "More ljudi 'oće krv da pljunu!" - dreknu starac, sad već potpuno ozbiljan. "Muče se kako stignu za dinar. A dinara nigde! A kako to? 'De su pare? E, brajko moj. Da ti kažem ja jednu stvar sad. Neke pare postoje u svakoj zemlji i vrte se u krug. Prema tome, prosta stvar: ako nisu kod mene, onda su kod tebe. Razumeš? Mnogo prosta stvar. Svi živi kukaju, pošten narod nema pare, a kako to da baš svi oni nemaju, 'de su te pare? Eto su kod tebe i kod onih tvojih. Tako ti je to, moj gospodine, nemoj da se praviš blesav ti mnogo.". "A vi se baš razumete u ekonomiju ..." - kiselo se nasmeja političar. "Slušajte, ja sam sve svoje stavio u službu države i naroda, nisam se obogatio, već dvadeset godina živim u istom stanu i vozim isti auto.". "Jes', kako da ne. To vam je svima priča." Političar pokušava da se ne nervira. "Pa to se lako može proveriti, zar ne?". Starac samo huče i grize svoj luk i pogaču. Političar postaje tanak sa strpljenjem. "Uostalom, otkud vi uopšte znate kakva je moja životna priča?".


 Nastavlja se …