UZ OSMI MART: Treba odmora dok traje obnova
ritn by: Lana Bobić
08. 03. 2021.
Tradicionalni osmomartovski noćni marš prošle se godine održao netom prije uvođenja lockdowna, pardon my english, društvostaja. Korona je bila prisutna u Hrvatskoj, a glasno bubnjanje i snažno skandiranje nisu je spriječili da prožme atmosferu. Sjećam se, koračale smo odlučno i zajedno ulicama Zagreba, a neizvjesnost nas je pratila u sjeni kolone. Malo smo ipak mogle znati da ćemo upravo na prošlogodišnjem noćnom maršu izmijeniti zadnje zagrljaje i poljupce sa svim onim dragim ljudima koje rado srećemo prije nego će nas korona zarobiti u novonormalnoj svakodnevnici lišenoj fizičkog pa i socijalnog kontakta.
Godinu dana kasnije, ususret Osmom martu, postaje jasno. Noćnog marša ove godine biti neće. Sa zdravljem se odgovorni ljudi ne kockaju pa su tako „faktivke“, koje organiziraju noćne marševe, odlučile da ove godine neće predvoditi kolonu od nekoliko tisuća ljudi koji glasno i odlučno marširaju za rodnu ravnopravnost, za život bez nasilja i opresije, za društvo koje ne uskraćuje medicinsku skrb ženama, za društvo koje prepoznaje i vrednuje nevidljivi i besplatni, kućanski i emocionalni rad žena. Za društvo jednakopravnih bez obzira na spol i rod.
"Faktivke" zato poručuju: “Ove godine ne možemo vas pozvati da na 8. mart zauzmemo ulice i marširamo, ali možemo vas pozvati da prepoznate golem teret koji su žene preuzele u pandemiji. Radnice koje su postale najvažnije osobe u našim životima: prodavačice, medicinske sestre, čistačice. Žene, kojima iza zatvorenih vrata doma radni dan nikad ne prestaje. Naš otpor ove godine je poziv na odmor. Odmorite na jedan sat, odmorite na jedan dan – kao zalog za budućnost kada teret brige i njege neće biti isključivo na leđima žena."
Bila je potrebna pandemija, pardon my english, velepošast globalnih razmjera da poslove medicinskih sestara, prodavačica, čistačica, prepoznamo kao esencijalne djelatnosti. Doduše, deklarativno. Pljeskalo im se, pisalo se o važnosti posla koji rade, ali im plaće nisu dizali niti dali koji dan odmora više. Radile su i izlagale se više, dobile manje. Uz pljesak.
Na razini Europske unije 76 posto zdravstvenih djelatnica su žene (obzirom na postotak žena, koristim ženski rod generički). Nadalje, 83 posto kućnih njegovateljica starijih osoba i invalida su žene, 93 posto radnica u vrtiću i pomoćnica u nastavi su žene, kao što su 93 posto čistačica, uključujući i one u bolnicama - žene.
Svi ti "ženski poslovi" poprilično su podcijenjeni i to je zato što su “ženski”. Naime, kada žene dominiraju nekom profesijom, toj profesiji pada moć i plaće se smanjuju. Uzmite za primjer kulinarstvo, poprilično cijenjeno zanimanje u ugostiteljstvu kojim dominiraju muškarci. Kada bi dominirale žene, cijena i ugled tog zanimanja bi pali. I dok su muškarci prvaci u skupljanju Michelinovih zvjezdica, ženama je prepuštena kuhinja unutar četiri zida u obliku neplaćenog kućanskog rada, gdje se, unatoč muškoj nadmoćnosti u kulinarstvu kao profesiji, kuhanje za obitelj ipak dominantno smatra ženskim poslom. Kojeg žene naravno, rade iz požrtvovne ljubavi.
Bila je potrebna pandemija da poslove medicinskih sestara, prodavačica, čistačica, prepoznamo kao esencijalne djelatnosti (FOTO: HINA/Damir Senčar)
Osim toga, nije teško primijetiti i da su ti “ženski” poslovi mahom skrbnički i uslužni. Jer žene su, kako nas uče, sklonije žrtvovanju i brizi za druge pa je onda valjda logično da su toliko zastupljene u takvim zanimanjima. Pravit ćemo se da ne razumijemo što je “feminizacija siromaštva” i zatvarati oči pred činjenicama da postoji rodna podjela rada gdje su ugledna i bolje plaćena zanimanja muška, a ona manje ugledna i lošije plaćena, ili čak neplaćena, ženska i da žene imaju manji pristup resursima. Činjenica je da siromaštvo i nezaposlenost više pogađaju žene, ali ne stoga što one manje rade ili nisu jednako sposobne kao muškarci, već zato što je rodna neravnopravnost sustavno i strukturalno utkana u naša društvena tkiva. A nit vodilju tog tkanja čine upravo ideje i stavovi da su žene ovakve ili onakve i da su s obzirom na to sklonije skrbiti, služiti, brinuti, tješiti. I ako se ne bavimo uslužnim i skrbničkim zanimanjima, takvi nas poslovi čekaju kada dođemo kući s posla. I opet, jer smo žene.
Vrijeme provedeno na obavljanju kućanskih poslova i brige o djeci znatno se povećalo u pandemiji, a taj su teret u puno većoj mjeri preuzele žene što je prepoznato na globalnoj razini. Kao što je na globalnoj razini prepoznat i uzrok tomu u obliku rodno stereotipnih stavova o ženama.
Studije pokazuju da je pandemija virusa COVID-19 imala utjecaj na znanstvene uspjehe muškaraca i žena. Žene su nesrazmjerno manje objavljivale u znanstvenim časopisima nego muškarci, a čini se da je to upravo zbog povećanog tereta kućanskih poslova, brige o djeci i uslijed lockdowna, obrazovanju djece kod kuće.
Bilo bi nesuvislo pandemiju okriviti za ovaj teret koji žene nose na svojim leđima. Naime, pandemija je taj teret otežala, povećala i raskrinkala, ali nije ga i stvorila. To je problem na koji već dugo ukazujemo. Rad žena u obitelji, kućanski i emocionalni rad ne cijeni se. Uzima se zdravo za gotovo. Ili se počne cijeniti kada, baš kao u situaciji pandemije, gori. A i tada se cijeni onako usput, deklarativno, pljeskom koji možda malo popravi dan radnici koja tokom smjene istrpi i nemalo iskaljivanja frustracija dok pokušava izvaditi bris ili naplatiti artikle.
Ali to nije sve, sve to i još više žene odrađuju uz imperativ nametnutih standarda ljepote. Dok završavamo doktorate nunajući i hraneći bebu, dok istovremeno imamo zoom sastanak i školu na trećem s djetetom usput spravljajući ručak i vadeći veš iz mašine, jer malom treba dres pa treba brzo ubaciti novu turu ili dok s 50 kuna na kraju smjene kupujemo namirnice za cjeloviti obrok za šesteročlanu obitelj koji ćemo skuhati večeras, kako bi oni sutra imali što jesti dok smo mi opet na poslu, ali ni same više nismo sigurne u kojoj smjeni … Dok sve to radimo mi navodno moramo izgledati besprijekorno. Nije dobro, kažu, da se žena zapusti. Mi možemo sve. Samo se trebamo dobro organizirati. I potrošiti brdo novca kojeg nemamo jer prečesto radimo potplaćene poslove. No, o nužnom odjebu nametnutim standardima ljepote kao ključnom koraku u rušenju patrijarhata, pisat ćemo nekom drugom prilikom.
Mi žene, čini se, možemo sve. Možemo podnijeti toliko toga, tješimo jedna drugu dok nam kičme pucaju pod teretom patrijarhata izgrađenog na našim leđima. Što žena može iz mjesta đav’o ne može iz zaleta, reklo bi se u narodu.
No znate što još možemo? Shvatiti da moći ne znači trebati. Možemo osvijestiti da je taj opresivni patrijarhat na našim leđima i možemo odbiti biti njegov potporni stup.
Možemo odlučiti odmoriti.
Zamislimo samo da su medicinske sestre, čistačice, prodavačice, usred ove pandemije rekle dosta je, potplaćene smo i podcijenjene, umorne smo, sutra ne radimo, trebamo odmor!
Obznanite ukućanima, ako ih imate, da danas odmarate i da vas ne smetaju (ILUSTRACIJA: fAKTIV)
I da su si taj zasluženi odmor i uzele. Kolektivno.
Zamislimo da žene diljem svijeta kažu dosta, trebamo odmor! Odmor od neprepoznatog i neplaćenog kućanskog rada. Odmor od nevidljivog emocionalnog rada. Odmor od podcijenjenosti i potplaćenosti, od sustavne diskriminacije i neravnopravnosti. Odmor od nametnutih standarda ljepote.
Znamo, a znaju i „faktivke“, malo će si koja zbilja moći priuštiti odmor. Golemi teret koji svakodnevno nosimo, a koji je pandemija razotkrila i povećala, naprosto to ne dopuštaju. Baš kao i „faktivke“, sanjam jedan dobro organiziran ženski štrajk.
Zato im se pridružujem i pozivam vas na korak prvi. Sve vas, žene drage, koje ovo nekim slučajem čitate pozivam da za Osmi mart odmorite. Malo koja ima tu privilegiju da može odmoriti od posla i bez posljedica reći danas ne radim. Ali možete odmoriti od očekivanja vaše okoline, besplatnog kućanskog i emocionalnog rada. Odmorite od kuhanja ručka, neće nitko umrijeti od gladi, ne brinite. Odmorite od čišćenja, od brige, od veš mašina, od domaćih zadaća, planiranja, organiziranja. Obznanite ukućanima, ako ih imate, da danas odmarate i da vas ne smetaju.
Po povratku s posla natočite si čašu vina, šalicu čaja ili nekog napitka u kojem uživate, pustite si glazbu koju volite i nazdravite si. Za sve ono što kao žene svakodnevno odradite, a nitko ne vidi i ne primijeti. Jer znate, žene drage, teško ćemo natjerati društvo da počne shvaćati i cijeniti sve što radimo, ako to prvo same ne učinimo. Želimo li pravedniju i ravnopravniju raspodjelu brige i njege koje su velikom većinom naš teret, na tome moramo inzistirati i moramo odlučno početi odbijati taj teret nositi na svojim leđima.
Za početak, stanite taj jedan dan, zemlja će se, vjerujte, nastaviti vrtjeti, a vi beskompromisno i bez pardona odmorite. Živjele!
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: fAKTIV
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Hrvatska u koronakrizi"