UŠUŠKAVANJE U DESNILO: Što je danas nama Gojko Šušak?

UŠUŠKAVANJE U DESNILO: Što je danas nama Gojko Šušak?

ritn by: Boris Pavelić
05. 05. 2022.

Lukavstvo slučajnosti: na dan kada je u Sinju otkrivena bista ratnom ministru obrane Gojku Šušku, Krapinsko-zagorska policija doznala je za prijetnje miniranjem rodne kuće Josipa Broza Tita u Kumrovcu. Bila koincidencija ili ne, sigurno je da ni maštoviti scenarist ne bi uvjerljivije smislio način da ilustrira kako je najdraži ministar Franje Tuđmana zamišljao neovisnu Hrvatsku.

Zamišljao ju je, u jednu riječ, s Titovim nasljeđem sravnjenim sa zemljom. Još je 1979. godine u Kanadi, kamo je Šušak emigrirao desetak godina ranije, pred veleposlanstvom SFRJ u Ottawi izveo morbidan performans položivši u lijes mrtvu svinju s natpisom “Tito”. Ali, pokoji zid Titove države sačuvao bi čak i Šušak. Partijski diktat, na primjer, nije smetao ni njemu ni Tuđmanu, štoviše. Znamo to dobro iz HDZ-ova svevlašća devedesetih. E, ali sloga među narodima - ona je bivšega emigranta proustaških sentimenata iritirala više nego išta. 

Šušak je htio nezavisnu Hrvatsku bez Srba, i Herceg-Bosnu bez muslimana. To je htio, to je i provodio – a ako bi u današnjoj Hrvatskoj vidio išta dobra, bila bi to radikalna desnica koja tvrdi da “ovo nije Hrvatska za koju smo se borili” - ista ona desnica koja mu je i podigla spomenik u Sinju. I da, tapšao bi po ramenu bivšeg SDP-ovca Zorana Milanovića, premda bi ga vjerojatno promatrao iskosa, zadignutih obrva iznad desnog oka, tek toliko, da se ne zaboravi.

"Naši roditelji su Srbe tjerali iz Hrvatske, a oni su ostali. Mi smo ih molili da ostanu, a oni su otišli. Radilo se, dakle, samo o pristupu", jedna je od Šuškovih izjava koje se pamte, izrečena koji mjesec nakon Oluje. Mučaljiv, ciničan i lišen sućuti, ali spretan i snalažljiv, u ratnim je godinama stekao vojničko povjerenje, jer je odavao dojam čovjeka koji prečacima rješava probleme. I rješavao ih je – stvarajući još veće

Gojko Šušak i Josip Perković
Šušak sa svojom desnom rukom, pomoćnikom Josipom Perkovićem (FOTO: Peratović/Lupiga.Com)

Gojko Šušak središnja je politička figura hrvatske radikalne desnice u postjugoslavenskom razdoblju. Velikosrpski napad na Hrvatsku, a potom i Tuđmanova sklonost paktiranju s vođom tog napada Slobodanom Miloševićem, Šušku su stvorili savršen ambijent za provedbu njegovih osobnih političkih fiksacija. Stasao u proustaškoj emigraciji, u kanadskome Norvalu, zamišljao je etnički čistu Hrvatsku, uvećanu etnički čistom Hercegovinom. Manje je važno je li i osobno mrzio Srbe i muslimane – činjenica je da je zagovarao i provodio politiku inspiriranu mržnjom prema njima, te da je u tome skladno surađivao s bivšim Titovim generalom Franjom Tuđmanom, ma koliko to, na prvi pogled, moglo zvučati apsurdno.

Šušak je bio Tuđmanov izvršitelj i neformalni pokrovitelj Herceg-Bosne. Najprepoznatljiviji simbol te nasilničke tvorevine bila je Kažnjenička bojna HVO-a, postrojba Šuškova pouzdanika Mladena Naletilića, kojega s Tuđmanovim ministrom, kako je napisala novinarka Jasna Babić, “nije zbližio samo istovjetni pijetet prema 'državotvornom' nasilju, nego i snažan osjećaj solidarnosti nekadašnjih emigranata iz istog hercegovačkog zavičaja”. Preko Šuškova Ministarstva obrane financirao se taj hercegbosanski secesionistički projekt obilježen etničkim čišćenjem, logorima za civile, progonima i ratnim zločinima. Šušak je, kao što se zna, pred Haškim sudom, zajedno s Tuđmanom i još nekima, imenovan jednim od sudionika zajedničkoga kriminalnog pothvata za etničkim čišćenjem dijelova BiH od Bošnjaka, kako bi oni bili pripojeni Hrvatskoj; nacionalna katastrofa koja će još dugo opterećivati i Hrvatsku i BiH.

Gojko Šušak priželjkivao je i opravdavao odlazak Srba poslije Oluje. Kuće u bivšoj Krajini gorjele su mjesecima poslije ratnih operacija, a Šušak na sve to nije imao primjedaba. Još u veljači 1996. godine relativizirao je uništavanje srpskih kuća tipičnom izjavom cinika koji je nasilje i osvetu smatrao prirodnim političkim sredstvom: “Odoru je bilo lako odjenuti. Mnogi su je dobili još 1990. godine, a kako nije bila praksa vraćati odore, mnogi su ih odnijeli kući – u njima su okopavali vrtove, sadili duhan, pa i išli zapaliti kuću”.

Josip Broz Tito, s druge strane - onaj kojega je Šušak smatrao svinjom i onaj kojemu su priprijetili srušiti rodnu kuću baš na dan kada je Šušku otkriven spomenik u Sinju – ratovao je mnogo teže nego Šušak, ali mu nasilje nije pomračilo um, nego je ratovao da mržnju suzbije, a ne da je raspali: da ljude vrati kućama, a ne da ih iz njih potjera. Hrvat Tito je svoje sunarodnjake udružio sa Srbima i muslimanima u zajedničkoj borbi protiv agresora – a tko je Šušku branio da učini to isto? Nije li Šušak, baš kao i Tito, mogao udružiti Hrvate i Bošnjake, a bogme i nemalo Srba, protiv zajedničkog velikosrpskog neprijatelja, pa da stvore slobodnu i demokratsku Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku, i za Hrvate, i za Srbe, i za Bošnjake? Mogao je, dakako, a bilo bi to i logičnije, s obzirom na osobnu partizansku povijest Šuškova šefa Franje Tuđmana. A opet, dogodilo se suprotno – iz Šuškove je Hrvatske većina Srba otišla, a iz Hercegovine je većina Bošnjaka protjerana. 

Split
“Morate znati, da nije bilo 10. travnja 1941. ne bi bilo ni današnje Hrvatske” (FOTO: HINA/Žaklina Jurić)

I sve se to jako dobro zna. Pa zašto su onda Šušku u Sinju postavili bistu, pa još takvu da nije na prvi pogled jasno predstavlja li to lice Šuška ili Antu Pavelića? Jasno je zašto: da sa Šuškom i Hrvatsku ušuškaju u desnilo; da u kamen uklešu ono za što se zauzimaju i sami. Osoba Gojka Šuška u tome je ionako manje važna: 24 godine već Šušak nije među živima. Ali su zato ovdje, primjerice, predsjednik sinjske HVIDR-e Dražen Pavlović, koji je bistu otkrio – isti onaj Pavlović koji je 2003. godine, petnaest dana nakon atentata u kojem je ubijen premijer Srbije, hrvatskom predsjedniku i premijeru poručio ovako: “Imam poruku za gospodu Mesića, Račana, Manolića i ostale: da što prije doručkuju s drugom Đinđićem jer je to jedini spas hrvatske države za koju smo se mi borili i izborili". Zato je ovdje, također, Matko Raos, umirovljeni brigadir Hrvatske vojske, čije je pismo Šušku pročitano na otkrivanju sinjske biste – isti onaj Raos koji je 10. travnja ove godine u Splitu, na postrojavanju crnokošuljaške bojne HOS-a Rafael vitez Boban u svojstvu izaslanika Ministarstva branitelja izjavio: “Morate znati, da nije bilo 10. travnja 1941. ne bi bilo ni današnje Hrvatske”. A ovdje je, dakako, i smušena vlada Andreja Plenkovića, koja 27. travnja usred Zagreba pompozno otvara Spomenik žrtvama holokausta i ustaškog režima, a tjedan dana kasnije, preko ministra obrane Marija Banožića, poručuje kako je Gojko Šušak, “bio jedan od onih od kojih svaki domoljub može učiti kako se voli i brani hrvatska država”

Ne, Gojko Šušak nije bio “bio jedan od onih od kojih svaki domoljub može učiti kako se voli i brani hrvatska država”. On bi, kad već govorimo u domoljubnome registru, mogao biti tek “jedan od onih od kojih svaki domoljub može učiti da postoje dobri i pogrešni načini kako se voli i brani hrvatska država”. Jer, ako hrvatski politički i javni establishment ne smogne odvažnosti da u HDZ-ovu i Tuđmanovu nasljeđu napokon razluči partizansko od ustaškog, humano od nasilničkog i demokratsko od diktatorskog, ova će zemlja dovijeka ostati poput čudovišta koje je, da parafraziramo znamenitu dosjetku novinara Marinka Čulića, “jednim dijelom svojega trupla i udova sastavljeno od Tita, a drugim od Pavelića”.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/Josip Grčić/ua