Sjedinjene Američke Države potresa još jedna kriza započeta policijskim nasiljem nad pripadnikom afroameričke zajednice. U ponedjeljak 25. svibnja, policija u Minneapolisu u saveznoj državi Minnesoti ubila je Georgea Floyda, 46-godišnjeg Afroamerikanca, i nikome još uvijek nije jasno zašto. 

Za šaku dolara

Sve je započelo u predvečernjim satima kada je lokalna policija dobila dojavu iz obližnjeg restorana da je Floyd platio svoj račun krivotvorenom novčanicom od dvadeset dolara. Policija je reagirala i pronašla Floyda dok je sjedio u svome automobilu. Od tog trenutka iskazi policije, snimke događaja koji su snimili prolaznici i obližnje nadzorne kamere pričaju drukčije priče. 

Policijski iskaz tvrdi da se Floyd odupirao uhićenju te da je nakon toga bio obuzdan od strane policajaca. Nakon što su mu stavili lisice, policajci tvrde da su primijetili kako Floyd ima zdravstvenih poteškoća te da su potom nazvali hitnu pomoć. Snimke daju kompletno drukčiju sliku događaja. One pokazuju da je policija prišla Floydu koji je sjedio u automobilu. Nakon kratkog razgovora, policajac na silu izvlači Floyda iz vozila, stavlja mu lisičine i odvodi do obližnjeg zida na koji se Floyd nakratko naslanja, a potom sjeda na pod. Policajac i Floyd potom izgledaju kao da imaju razgovor od nekoliko minuta nakon čega ga policajac podiže. Dva policajca drže Floyda, svaki za jednu ruku, i vode ga do policijskog automobila. Floyd se niti u jednom trenutku ne opire uhićenju. Dok jedan od policajaca vodi Floyda za ruku, drugi odlazi do policijskog vozila i otvara stražnja vrata. Floyd se zatim spotiče (vjerojatno na rub pločnika) i pada na pod nakon čega ga jedan od policajca diže i gura na bočnu stranu policijskog automobila dok drugi zatvara stražnja vrata. U tom trenutku kombinacija snimke nadzorne kamere i jedne od snimaka prolaznika prestaju. 

George Floyd, pod sumnjom da je večeru platio krivotvorenom novčanicom, nalazi se sa strane policijskog vozila, već nekoliko minuta s lisičinama na rukama. Dva policajca su pokraj njega, a još dvojica u drugom vozilu koje se u tom trenutku parkiralo odmah pored njih. Sljedeća snimka pokazuje nam Floyda kako leži na cesti pored policijskog automobila. Jedan od policajaca, Derek Chauvin, prikliještio mu je vrat svojim koljenom, dok mu policajci Thomas Lane i J. Alexander Kueng kleče na tijelu i nogama. Policajac Tou Thao stoji pokraj njih i ležerno promatra situaciju te se tijekom snimke raspravlja s promatračima koji su se do tada okupili oko njih. 

U nekoliko minuta snimke Floyd opetovano ponavlja da ne može disati. Plače, zaziva svoju majku i govori da će ga policajci ubiti. Unatoč opetovanim apelima prolaznika i činjenici da je Floyd ionako već ima lisičine na rukama i da prolongirano držanje osobe u položaju s rukama iza leđa, s težinom naslonjenom na njeno tijelo može dovesti do zamora usred kojeg osoba može izgubiti mogućnost disanja (što se Floydu vjerojatno i dogodilo), policajci se ne dižu s njega. Nakon nekoliko minuta policijskog ležanja na Floydu, on prestaje davati znakove svijesti. Hitna pomoć ubrzo dolazi, provjeravaju Floydu puls te ga protivno svakom protokolu bacaju na nosila kao vreću krumpira i odvode. 

George Floyd je imao 46 godina kada je umro pod čizmama i koljenima američke policije. Policajci koji su ga okružili imaju 18 službenih primjedbi na svoj rad i jednu tužbu zbog pretjerane uporabe sile. 

Posljednji u nizu

George Floyd je naprosto posljednji u nepreglednom nizu Afroamerikanaca koji su bili žrtve policijske brutalnosti ili su nastradali u svojim interakcijama s američkom policijom. Među istaknutim primjerima u proteklih nekoliko godina iskače nekoliko slučajeva. 

Građani su u blizini mjesta Floydove smrti napravili improvizirani "oltar" (FOTO: HINA/EPA/Craig Lassig)

Nenaoružanog Erica Garnera u srpnju 2014. godine u njujorškom Staten Islandu dvojica su policajaca zadavili tijekom policijske intervencije. Garnerove riječi „I can't breathe“ („ne mogu disati“), kasnije su postale simbol policijske brutalnosti u SAD-u. Svega mjesec dana kasnije slijedi dogodio se i slučaj 18-godišnjeg Michaela Browna. Njega je policajac Darren Wilson ustrijelio u Fergusonu, u saveznoj državi Missouri. U travnju 2015. godine policija je u Baltimoreu u saveznoj državi Maryland privela 25-godišnjeg Freddieja Graya, te mu tijekom postupka privođenja pritisnula vrat nogom, na sličan način kao i Georgeu Floydu, a potom ga, prema svjedocima, izmlatila pendrecima. Gray je kasnije pao u komu i preminuo.

Ovi događaji uzrokovali su nerede u Fergusonu i Baltimoreu, koji su u dijelu javnosti bili popraćeni uobičajenim floskulama kako nasilje nije rješenje, kako neredi samo dokazuju da je riječ o nasilnicima koje, logično, treba obuzdati, te zgražanjima oko činjenice da su usputno nastradale trgovine. Pa tko, pobogu, urlali su kritičari, usmjerava svoj bijes na trgovine? 

Desničarima nasilan prosvjed nije prihvatljiv

Ista retorika je u igri i danas, nekoliko dana nakon smrti Georgea Floyda. Reakcija na njegovu smrt eskalirala silovitim prosvjedima, a kulminacija se dogodila paljenjem policijske postaje u Minneapolisu u kojoj su radili policajci odgovorni za Floydovu smrt. Američki konzervativci navalili su na Twitter sa standardnim diskursom. Američki desničar Ben Shapiro kritizirao je nerede, naglasivši da postoji opcija i za mirne prosvjede. Andy Ngo, suradnik Proud Boysa, neofašističke alt-right organizacije koja se bavi premlaćivanjem antifašista (što Ngo snima i potom objavljuje na YouTubeu), prenemagao se po Twitteru, optužujući organizaciju Black Lives Matter za „rasne nerede“. Sablažnjenom zboru pridružio se i Charlie Kirk, osnivač neprofitne organizacije Turning Point USA koja pod egidom „fiskalne odgovornosti“ i „slobodnog tržišta“ daje podršku Donaldu Trumpu. On je zavapio da američki Demokrati podržavaju kazneni progon Rogera Stonea i Michaela Flynna (prvi je bio blisku suradnik Donalda Trumpa, a drugi njegov savjetnik do afere uključenosti Rusa u Trumpovu izbornu pobjedu), ali ne i „vandala“ koji pale Minneapolis. U isto vrijeme Donald Trump, predsjednik SAD-a slijedi primjer svog velikog uzora, filipinskog predsjednika Rodrigoa Dutertea, pa je onako, „duterteovski“, na Twitteru priprijetio da će oni koji iskoriste nerede u Minneapolisu za krađu, biti ustrijeljeni. Također je retvitao svoju snahu Laru Trump, koja je napomenula da „krađe nisu prosvjedi“. 

Zapaljena trgovina u Minneapolisu prikazuje se kao razlog zašto uzrok prosvjeda nije ni važan (FOTO: HINA/EPA/Tannen Maury)

Zdravorazumna osoba bi zaključila iz gore navedenih primjera da američka desnica naprosto ne voli nasilne prosvjede. Krađe, nasilje, bacanje kamenja, molotovljevih koktela, napadi na policiju, sve su to primjeri nasilnih prosvjeda koji su američkoj desnici, očito, neprihvatljivi. I tako dok američka desnica samozadovoljno uživa u superiornosti svoje ziheraške političke pozicije da kamen u nečijem izlogu naprosto ne može imati legitimiteta, valjalo bi provjeriti kakve su im reakcije bile u prethodna dva scenarija: prvo, kada su prosvjedi protiv policijske brutalnosti zaista bili mirni, a zatim i kada su nasilne prosvjede organizirale desničarske skupine. 

Ukleto koljeno Colina Kaepernicka

Colin Kaepernick, bivši quarterback San Francisco 49ersa, kluba američkog nogometa, imao je solidnu karijeru. Pred njen kraj, 2016. godine, malo je posustao - statistika je pokazivala da nakon nekoliko sportskih ozljeda više nije bio na razini na kojoj je bio u sezoni iz 2012. godine kada je odveo 49erse do Super Bowla (u kojem nisu bili od sezone 1994./1995.) i kada su izgubili od Baltimore Ravensa. No, Kaepernickov grijeh nije bila opadajuća forma. Njegov grijeh je bio taj da je odlučio iskoristiti svoju medijsku eksponiranost za javno izražavanje svojih osobnih mišljenja koji nemaju veze s nogometom. Još veći grijeh je bio taj da je njegovo mišljenje bilo to da je policijska brutalnost nad manjinama u SAD-u dosegla neprihvatljivu razinu. Stoga je Kaepernick odlučio da će ostati sjediti na klupi tijekom izvođenja američke himne koja se tradicionalno i često uz puno pompe izvodi prije samog početka svake utakmice. Na prijedlog bivšeg člana Zelenih beretki, jedinice specijalnih snaga američke vojske, Natea Boyera, Kaepernick je odlučio da će klečati za vrijeme izvođenja himne umjesto ostajanja na klupi, jer mu je Boyer sugerirao da bi klečanje pokazivalo više poštovanja prema vojsci. 

Svaki „kurvin sin“ koji klekne za vrijeme himne treba dobiti otkaz - komentirao je Donald Trump (SCREENSHOT: YouTube)

Kaepernicku se u tom malom osobnom prosvjedu uskoro pridružio cijeli niz igrača iz američkog NFL-a i taj način mirnog prosvjedovanja protiv policijske brutalnosti uskoro je došao na naslovne stranice svih američkih medija. Desničarski opinion-makeri tada su došli na svoje. Radio voditelj Rush Limbaugh optužio je Kaepernicka za politizaciju sporta i himne, desničarska komentatorica Tomi Lahren je objavila fotošopiranu sliku gdje Kaepernick kleči za vrijeme američkog desanta na Normandiju, a Ben Shapiro, onaj već spomenuti ljubitelj mirnih prosvjeda, izjavio je kako je Kaepernickovo klečanje za vrijeme američke himne „luđačko“ i „bez mozga“, da bi kasnije insinuirao ideološku jednakost između Kaepernicka i britanskog kralja Georgea III, protiv kojeg su kolonije u Sjevernoj Americi vodile rat za nezavisnost. Donald Trump je pak nastupio na jedini način kojeg razumije - vulgarnim vrijeđanjem preko Twittera, gdje je izjavio da svaki „kurvin sin“ koji klekne za vrijeme himne treba dobiti otkaz. Kaepernicka su na kraju te sezone San Francisco 49ersi otpustili, a NFL je donio odluku da će svako klečanje ubuduće morati biti održano u svlačionicama, daleko od osjetljivih očiju američke desnice koja poštuje nenasilne prosvjede, osim kada je prosvjednik krive boje kože. 

Puškama do pašnjaka 

Američka desnica je lako zaključila da ne voli Colina Kaepernicka zato jer je neprihvatljivo klečao za vrijeme himne. Puno spremnije su prihvatili obitelj Bundy iz američke savezne države Nevade. Ta se obitelj generacijama bavila stočarstvom i nikome ne bi upali na radar da patrijarh obitelji, Cliven Bundy, nije odlučio naprosto prestati plaćati najamninu za državnu zemlju koju je koristio za ispašu stoke. Dugovi su se gomilali tijekom 21 godine sudskih sporova sve dok 2014. godine federalne organizacije nisu dobile sudsku odluku da Bundy mora platiti milijun dolara zaostalih računa. Bundy je zaključio da se ne slaže s tom odlukom i federalni Biro za upravljanje zemljom je krenuo put Nevade da mu oduzme stoku. Bundy je zatim poslao poziv cijelom nizu desničarskih paravojnih organizacija, uključujući Oath Keeperse i White Mountain Militia, da mu pomognu u borbi protiv onoga što je on interpretirao kao državnu tiraniju, a što je u svojoj naravi bio tek slučaj neplaćenih režija. Paravojne organizacije su odgovorile na taj poziv i nedugo zatim su se oni i federalne i lokalne policijske organizacije gledali preko nišana. Policijske snage su na kraju odlučile da eskalacija nema smisla, bojeći se da bi došlo do pokolja te da bi to moglo služiti kao motivacija za daljnju mobilizaciju paravojnih milicija rasističkog, antivladinog i zavjeraškog predznaka koje su u SAD-u bile prisutne još od osnutka države, a čija je popularnost eksplodirala nakon što je na poziciju predsjednika SAD-a došao crnac. 

Američka desnica je Bundyje prihvatila široke ruke. Dobili su podršku novinara s eminentnih desničarskih medija poput Fox Newsa i Breitbarta. Američki desničarski opinion-maker Dinesh D'Suoza se s Bundyjima družio na njihovom ranču, a zvijezda Fox Newsa Tucker Carlson je Clivenu Bundyju posvetio znatnu količinu medijskog prostora hvaleći njegovu borbu protiv federalne vlasti. Priskočio je i Sean Hannity, konzervativni politički komentator, ali ta je ljubav pukla kada se ispostavilo da je Bundy najteža kategorija rasista koji se zapitao ne bi li crncima bilo bolje da kao robovi beru pamuk nego da žive od socijalne pomoći. To ipak nije spriječilo Hannitya da se s Clivenom još uvijek slaže oko principa njegove borbe protiv federalne vlasti. 

Retorika ušutkavanja prosvjeda

Poprilično je očito da američka desnica nema problema s metodama prosvjeda, već imaju problema s time tko prosvjeduje. Nije to nešto što je ekskluzivno njima - svaka skupina koja stoji na vrhu društvene piramide ima želju za održavanjem društvene hegemonije. Shodno tome, rijetko će se negdje dogoditi neki prosvjed koji neće na ovaj ili onaj način biti osuđen od strane onih prema kojima je usmjeren. Ukoliko je prosvjed nasilan, logično, kritika će biti na račun razbijenih izloga, zapaljenih automobila i ozlijeđenih policajaca. Ukoliko prosvjed nije nasilan već disruptira javni prostor u smislu kolona koje hodaju ulicom, naći će se oni koji kritiziraju stvaranje gužvi u centru grada, jer „ljudi ne mogu doći na posao“. Znate već, sve u stilu – „tramvaji su nagomilani duž Ilice“, „glasno je, ne možemo piti kavu u miru“ … 

Ukoliko Kaepernick klekne tijekom himne, njegova disrupcija nije fizičke već moralne prirode. Poanta takvih opaski nije kritika legitimnosti prosvjeda već pokušaj skretanja pozornosti s pitanja i problema kojima se prosvjed bavi, s ciljem da se prosvjednici okarakteriziraju kao neprihvatljivi članovi društva koji podrivaju svakodnevni život i slatki konformizam onih koji su na ovaj ili onaj način prisiljeni se suočiti s njima. 

Čizme na licima i koljena na vratovima Afroamerikanaca u SAD-u su problem koji postoji već stotinama godina. Nominalna građanska prava koja oni danas imaju su uvelike okaljana lošom socioekonomskom situacijom u kojoj mnogi od njih žive, zatvorskim industrijskim kompleksom i „ratom protiv droga“ kojima su neproporcionalno velika meta, otvorenim rasizmom u određenim dijelovima države i, na kraju, odnosom policije prema njima, koji je, figurativno i doslovno, kriminalan. Minneapolis je naprosto posljednji primjer toga da kada se ljude nemilice gazi, negdje mora nešto puknuti. Retorička deflekcija koja se odlučuje baviti reakcijom umjesto korijenom problema neće postići ništa osim produžavanja agonije. No, izgleda da je nekima upravo to i cilj.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/EPA/Craig Lassig