24. veljače 23.00

Od Valentinova je prošlo točno, hm… Od Valentinova je prošlo nekoliko dana, i mnoga zaljubljena(i) i poklonima usrećena(i) djevojčica - dječak već mašta kako će idući praznik ljubavi dočekati uljuljkan(a) u bračnoj kolijevci, s bebom u naručju. Ali ne lezi vraže i jebao ga miš, mnoga(i) će iduće godine plakati na Valentinovom ramenu i otvarati album s fotografijama zagledajući se u bolju prošlost. Poneko će se tješiti da je ovaj instant praznik ustvari samo varava igra s vlasnicima trgovina, cvjećarni, parfumerija i sličnih pizdarija, ali i potajno zagledati neće li na displayu mobitela osvanuti kakva poruka, s dobro poznatim brojem telefona u zaglavlju. A zatim će se, bogami, niz vanjsku liniju nosa u nepoznato otisnuti i koja suzica.

Iz nekoliko nenapisanih rečenica, koje sam ispustio shrvan ganućem od rečeničnog sklopa prvog dijela ovog sranja, došao sam do zaključka kako čovjek iskreno i ustrajno uživa u mazohizmu. U svom prvom uratku pokušao sam se poigrati baš s tim mazohizmom, ali kad mi je na e-adresu došao mail od prijateljice iz Austrije (malo rastrubio o vrijednom lupigi), u kojem se od mene izričito zahtjeva da izdržim, ne okrećem se sine i zaboravim, shvatio sam da sam malo pretjerao. Da sam puno pretjerao shvatio sam kad mi je moj plemeniti Perki, koji valjda ima probleme takve vrste, a da mu curica ne zna, poručio da se jebem. Zato je red da otvoreno kažem da bi se smatrao zadnjom budalom kad bih čestitao instant praznik fotografijama.

Moj najbolji drug Veselko Tenžera jednom je rekao kako je "vjenčanje komemoracija mladosti i slobodi, a brak mauzolej u kojem se dva života žrtvuju za treći" (četvrti, peti, šesti, deseti petnaesti – ovisi o potenciji, plodnosti i afinitetima), pa pitaju se narodne mase, čemu onda te suze duž vanjske linije nosa, sjetna uzdisanja i gledanja u daljinu, kad se na "finu" rezultat ionako nađe na nekakvom žrtveniku?

Sad kad smo opet kod mazohizma mogu ponuditi neki alkoholni odgovor u stilu – suzice, uzdasi i slično tu su zato da bi se čovjek osjećao živim. Na kraju the endova, čini mi se da je slično i s ljubavlju.

Elem, da ne davim, hoću reći da nema ničeg pogrešnog ni u ljubavi (ljudi – topla voda), niti u mazohističkom sjećanju na kraj iste. I jedno i drugo moj veliki drug Jahve, kao i još mnogo, mnogo drugih stvari, stvorio je da bi čovjek imao privid života, dok se on ne probudi i prestane nas sanjati. Kad obriše krajem rukava krmeljive oči, u raku dosanjanog padne prva šaka zemlje, bez obzira na Valentina, mazohizam ili nešto treće.

Zato, ne plačite moje ostavljene dame. Skinite grudnjak i zafrljačite ga na pozornicu, pod noge Sandiju ili nekoj drugoj neurotičnoj budali. Nek' se pleše.




24. veljače 23.50

Pet minuta se pitam što sam htio reći, ali nikako poka da ga shontam. Kad sam se sjetio koliko me plaćaju, kao i toga da sam svog vrijednog administratora Ćirokija vidio na koncertu glazbenika iz susjedne nam Jugoslavije, pomislim ma nek idu u kurac, ionako su škrti jugonostalgičari. Na the endu koneca, za pojašnjenja su valjda zaduženi kritičari, pa neka se snađu - ako mogu. Ja ih imam ravno pet i, vjerovali ili ne, redovito čitam njihove kolumne. Pa ako netko nešto kaže – ćeraćemo se! Jeste da, ovo je prijetnja. I nemoj da ja tamo donosim bombu.