PARANOJA MARKA TOMAŠA: Teorija samoće
ritn by: Marko Tomaš
06. 04. 2016.
Otići u neki veliki grad. U grad snova. Kupati se u svom tom svjetlu. Izgubiti se. Naučiti nešto o teoriji kompozicije kako bi shvatio glazbu koju stvaraju ljudi i auta i građevinski strojevi i vlak koji odjednom iz podzemlja poleti u visinu i prozori koji se otvaraju i rolete koje se spuštaju i lupa vrata i naranča koja se kotrlja po pločniku i lopta na dječjem igralištu.
Hodati satima i slušati i pogledom tražiti nebo. Stati ispod podvožnjaka i pustiti da preko tebe pređu tisuće automobila. Zamisliti vlastitu smrt. Odustati od svega. Zaljubiti se u vlastito sitno tijelo i još sitniju provincijsku dušu. Zamisliti topot konja na istim ulicama. Zamisliti tu prevaziđenu glazbu velegrada koja još uvijek romori u njegovoj duši. Razmisliti o ujedinjenju duša. Tvoje i duše velegrada kroz koji hodaš. Glazba u tebi je sitno pjegavo jaje iz kojeg se ništa nije izleglo. Još uvijek maštaš vlastitu glazbu.
Treba hodati satima i pogledom tražiti nebo. Jedino to treba. Dok te noge ne izdaju. Dok bol u leđima ne poprimi zločinačke razmjere. Treba brojati katove na zgradama. Zamisliti kako se bacaš kroz prozor i kako ti ne uspijeva ono što i nikom drugom nikada nije uspjelo. Zaboraviti da čovjek nije ptica, da ne zna letjeti. Imati na umu da čovjek zato zna padati i da je padanju sklon. Pustiti da ti kroz glavu prođe cijeli život sažet u tisućitim dijelovima sekunde. Odustati od takvih misli i hodati dalje.
Hodati na bolnim nogama. Hodati dok ti se kralježnica pretvara u puding. Osjetiti kako nestaješ u ljudima oko sebe, na ulicama, među automobilima dok pogledom tražiš nebo, ali i pogled pada. Oči se umore od susreta s drugim očima, umore se od potrage za nebom, umore se od gledanja u čovjeka koji se bacio sa zgrade, smrskaju se pod kotačima tisuće automobila koji su, čini se maločas, prešli preko tebe.
(FOTO: Pixabay)
Zastati ispred izloga neke knjižare. Sjetiti se svih priča koje su ti obećavale veliki šareni uzbudljivi svijet, a ubrizgale su ti samo otrov cinizma, jer tamo otkuda dolaziš ne valja se pretjerano uzbuđivati. Doći će rat kad tad u tvom životu i onda ćeš imati takvu erekciju da ti ništa nakon toga više neće biti bitno. Sve će biti prazno, besmisleno, nakon rata ćeš se osjećati kao nakon pročitane knjige. Ljudi će ići na posao, razmnožavati se i spavati. Oni s nešto više avanturističkog duha završit će kao alkosi koji će do posljednjeg daha pričati o šansama koje su propustili, jer, jebiga, nisu se dali prevariti, navući na šarenu lažu, ionako su sve to gluposti, a velegrad kroz koji hodaš postoji samo na televiziji i u knjigama.
Treba hodati i pogledom tražiti nebo. Pustiti utopljenike da se utope. Radnike da se odrade do smrti. Alkose da se propiju. Djecu da odrastu i razočarano pljunu u prašinu. Sve je to ionako daleko. Sve to postoji samo na televiziji. Trebaš pronaći kafanu koja te najviše podsjeća na one iz filmova. Napustiti je ako s vrata ne prepoznaš svakog nepoznatog čovjeka koji ispija dušu za šankom. To nije kafana za tebe. Nađi onu u kojoj znaš sve likove, predstavi se konobaru tako da svi prisutni čuju tvoje ime. Naruči turu za sve i sjedni u separe. Tebe bole noge, puca ti kičma, oči su ti rasprsnute. Popij jednu. Sanjaj.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija:
Odličan fragment, daleko nadmašuje bilo šta od novijih kratkih detalja iz autofikcije bilo koga od nas, regionalno gledano, pisaca.
Veliki pozdrav i redakciji!