O tome što se događa kada se gotovo izumrla riba zvana Revnost u primjeni zakona nasuče na Rt Apsurda
ritn by: Mušica tusta
01. 09. 2005.
Čitam neki dan nedužno sudsku praksu u 'Informatoru', zanimljivom 'instruktivno-informativnom listu za ekonomska i pravna pitanja', format kojega mi izaziva crijevne kontrakcije pri fotokopiranju, jer iziskuje škare, selotejp i kilu strpljenja. Ništa ne sluteći, naiđem na odluku Visokog prekršajnog suda RH, br. Gž-407/05, od 7. veljače 2005. godine.
Inače, vlastite kontakte s prekršajima volim svesti na kafendisanje uz čitanje književnih remekdjela utjelovljenih u prigovore protiv prometnih kazni iz pera moje drage kolegice Ane, kroz koje se provlači plejada živopisnih likova - invalidnih očeva zbog kojih se mora parkirati kao da je rođena na divljem Zapadu, očito kratkovidnih pripadnika redarstvenih vlasti koji nisu mogli vidjeti mobitel na uhu, jer je ona ima hands-free (što je čista istina, samo ga nikad ne koristi) ili dokonih željezničara koji tvrde da je auto zašao na prugu kad se rampa već počela spuštati, jer, eto, nemaju pametnijeg posla nego uvaljivati u govna užurbane ženskice. Ali izvan toga, prekršaji su živa dosada, pa je svaki slučaj, poput ovog koji slijedi, dobrodošla razonoda. To jest, ako vam od njega ne proradi čir ili skoči tlak. Pazite sad ovo.
Grubi sadržaj slučaja:
Podnesen je zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv vlasnice obrta, nakon što je nadzorom utvrđeno da je ona sama u svom obrtu radila duže od maksimalnog zakonskog trajanja punog radnog vremena i prekovremenog rada.
Odnosno, ona, kao pravna osoba, tražila je protuzakonito od sebe, kao fizičke osobe, da radi prekovremeno mimo zakonom propisanog vremena.
Ratio ovoga zahtjeva je, pretpostavljam, zaštita nje kao fizičke osobe, od izrabljivanja od strane nje kao pravne osobe.
Tako postavljen zahtjev protiv sirote radoholičarke odbacio je prvostupanjski sud, a zatim je i Visoki prekršajni sud potvrdio tu odluku i stajalište izneseno u njenom obrazloženju, uz objašnjenje 'da okrivljenica svojim postupanjem nije ostvarila bitna obilježja prekršaja za koji se tereti, jer nije kao poslodavac pravna osoba od svoga radnika zahtijevala da prekovremeno radi dulje od propisanog broja sati za to'.
Zvuči logično, zar ne?
Dapače, zvuči kao nešto što je podnositelj zahtjeva i sam morao predvidjeti prije nego je uopće urudžbirao taj šašavi papir i pokrenuo čitav postupak.
Zašto je ovo vrhunski apsurd, dostojan jedne od-stoljeća-sedmog ˝Kibidabije˝?
Radi se o prekršaju kojim se navodno povrjeđuju odredbe Zakona o radu. Zakon o radu je jedan vrlo lijepo zamišljen zakon, namijenjen kao instrument zaštite RADNIKA. Po mogućnosti učinkovite.
Ne znam zvuči li još nekome fraza 'učinkovita zaštita radnika u Republici Hrvatskoj' kao posvemašnja oksimoronska sprdačina, ali meni zvuči, pri čemu ovakvi postupci nimalo ne pridonose izmjeni tog mišljenja.
U tom zakonu postoji cijeli niz prekršajnih odredbi, razvrstanih u kategorije lakših, težih i najtežih prekršaja poslodavca. Za najteže prekršaje poslodavca iz članka 248., predviđena je novčana kazna u iznosu od 61.000,00 kn pa sve do 100.000,00 kn, što, složit ćete se, i nije zanemariva svota za većinu poslodavaca.
Upravo među tim NAJTEŽIM prekršajima, šćućuren u čl. 248., st. 1, toč. 13, nalazi se i ovaj kapitalac - 'ako od radnika zahtijeva da radi duže od punog radnog vremena (prekovremeni rad) veći broj sati od zakonom određenog najdužeg trajanja takvoga rada'. Ako se pitate koliko je to sve skupa, odgovor je sljedeći: puno radno vrijeme ne smije biti duže od 40 sati tjedno (dakle, 8 sati u pet radnih dana), a prekovremeni povrh toga najviše 10 sati tjedno (dakle, otprilike dva po danu), i to ne više od 4 tjedna uzastopce, niti od ukupno 12 tjedana tijekom godine (inače o tome mora biti obaviješten inspektor rada).
Znam da se većina vas, koji rade kod privatnika (pogotovo onih manjih privatnika), sada već valjaju po podu od smijeha, jer su termin 'prekovremeni rad' zasigurno već ˝resetirali iz vokabulara˝* i uveli u domenu normalnog radnog vremena, pa neću ni spominjati da se prekovremeni po zakonu moraju platiti više. Naravno, i sama poznam tonu ljudi koji za kikiriki odrađuju sumanute radne sate duboko u noć, kao i subotama, nedjeljama i drugim svetim danima.
Baš mi neki dan kolegica u nevjerici govori: 'Zamisli ti to, radno vrijeme mi je do 16.30h. Ja se u 18h počnem spremati za ić doma, a on mi veli 'A vi idete?'! I pritom me pogleda s takvim izrazom lica, kao da je dva popodne, a ja nonšalantno krenula doma! I svaki drugi dan ista spika!'.
Pritom treba uzeti u obzir da su ti ljudi, u društvu u kojem se uglavnom krećem, mladi i visoko obrazovani, a logika nalaže da je izrabljivanje svakako prisutnije tamo gdje su radnici niže obrazovani, stari, zahvalni što uopće rade i općenito posve zamjenjivi.
Dakle, u ovoj državi, u kojoj je radnik deklarirano zadnje smeće, u kojoj su radnička prava obična iluzija, u kojoj protuzakonito (ali veselo) rade djeca jednoznamenkastog broja godina, u kojoj pojedine figure kao od šale izbacuju radnike na ulicu, uljuljkane, pritom, u nepodnošljivu komociju, leđa naslonjenih na sigurno i pouzdano zaleđe - u TOJ državi netko ima drskosti prakticirati do nerazumnih granica ovako dosljedan pravni formalizam. Neki dokoni kotačić našao je za shodno pokretati čitav tromi mehanizam, koji miče svoje spore ruke na teret poreznih obveznika, kako bi forsirao primjenu zakona do njegove krajnje nesvrhovitosti.
Kažem 'netko', jer u članku ne piše tko je podnio zahtjev, ali kako to može biti ili oštećenik (kojeg u ovom slučaju ne može ni biti) ili određeno državno tijelo (najvjerojatnije inspekcija rada, koja provodi nadzor), šanse su da se radi upravo o potonjoj. Da se razumijemo, nemam ništa protiv dosljednosti, ali uzevši u obzir spomenute prilike u ovoj našoj raskvašenoj pravnoj državi, ovakve fiksacije su ništa druge doli komično-bezobrazne. Jasno mi je da bi ovakvi postupci (teoretski) imali smisla u zemlji u kojoj su nadležna tijela već počistila svo nezakonje u svom dvorištu, pa sad, ne znajući ni sami što bi od obijesti i viška slobodnog vremena, gledaju kako bi zaštitili radnike od njih samih.
Ali, ovo nije ta zemlja.
Dapače, podnositelj, jasno je kao dan, ili A. uopće ne razumije, odnosno ne poznaje zakon, ili ga, vjerojatnije, B. boli kita za pustu nelogičnost tako postavljenog zahtjeva, dok god on u njemu vidi neku logiku / korist / interes.
Da apsurd bude veći, ako je Visoki prekršajni sud došao u poziciju da odlučuje u predmetu, to znači da su spomenuti genijalci, nakon što je prvostupanjski sud odbacio njihov nebulozni zahtjev i odbačaj popratio na razumu utemeljenim razlozima, podnijeli žalbu na takvu odluku! Zamislite vi tu količinu namjere i odlučnosti - sve me prođu žmarci kad pomislim što bi se sve dobroga moglo učiniti samo da usmjere tu energiju tamo gdje to ima nekog smisla ...
Znam da vam se ovo, pored svih ostalih gadosti koje se događaju ovih dana, sigurno ne čini spektakularnim ili osobito zanimljivim, ali baš ta nezanimljivost je ono čega se grozim. Ovakvi naizgled beznačajni slučajevi samo ilustriraju što se događa na niskim i neisturenim granama državne uprave i pravosuđa, daleko od očiju i neposrednog interesa javnosti, sve financirano od te iste javnosti, koja žudi za brzinom i efikasnošću s jedne strane, a konstantno se susreće s bezobraštinom i nonšalantnošću s druge. Oni ne dospijevaju u novine, ionako krcate daleko žešćim kršenjem svih regula i načela; oni se odvijaju u tišini, u nekoj pozadinskoj sferi, zaštićeni minornošću, nagrizajući sitno, ali ustrajno moja i vaša prava.
*The Beat Fleet, Život je lijep
gle, zbilja, gdje je nestao Fadislav Sloničić?!