"....19,20,21,....
Ne vjerujem , -Halo !
-Bok mišek , striček Mladen je , kaj ti tata doma ?
-Ne nema ga .
-A , kam je otišel '
-Nemam pojma .
-A kaj ti spavaš ?
-Sad više ne .
-A kaj sam te ja probudio ?
-Pa.....
-Čuj , daj mu reci da me nazove , može ?
-Može .
-A kaj buš ti išel do grada ?
-Ne znam , možda .
-Jer ja ti sad šljakam na mostu , znaš ?
-Dobro .
-Pa ti sad tu ne voze tramvaji , znaš ?
-Znam .
-Bolje ti je možda iči na bus , pa na glavni , kužiš ?
-Kužim .
-A si bio jućer u gradu?
-Jesam.
-Je pa onda znaš za most?
-Znam.
-Znaš da bu to sad trajalo par dana?
-Znam.
-Hm, kak bi ti još pomogo?!
-Halo?!
-Bu'š rek'o tati da me nazove , ha ?
-BU'M
-Ajde mali bok spavaj dalje , dobro ?
-Dobro .
-Bok .
-Bok ."

Ovim kratkim uvodom iz posljednjeg romana mladog ali veoma značajnog multimedijalnog umjetnika koji je poželio ostati u tajnosti barem do objavljivanja spomenutog dijela, želio bi vašu pažnju usmjeriti na jedan globalni problem koji možda nije direktno vidljiv iz ovog ulomka, ali svakako odaje dojam.

Ljudima je dosadno!

Da, ljudima je dosadno i to u tolikoj mjeri da su u stanju ispiliti apsolutno sve žive organizme oko sebe samo da bi se zabavili bar na trenutak! Jučer me zaustavila susjeda, i to možda 20 cm od ulaznih vrata mojeg stubišta gdje bi definitivno bio siguran i to sljedećim riječima:"Bono nije dobro!" - Bono je pas marke Maltezer – znaći skup pas – koji je prije tjedan dana pokušao skočiti sa kreveta (visina cca 50cm) i u tom pokušaju sjebao kičmu. Bilo je oko sedam navećer kada je bolni urlik (njen, pas je zanjemio od bola) proparao kvart. 17.5 minuta kasnije znao sam što se dogodilo (svratila susjeda, kao slućajno, na kavu kod stare). 24h kasnije čuo sam i verziju od gazdarice. 7 dana kasnije slušam istu verziju 7 put, lagano klimam glavom u ritmu njenih riječi i pravim se da još suosjećam. Na 3/4 priće (znaći nakon, otprilike 45 minuta) dolazi druga susjeda, gazdarica sirotog psa me u istom trenutku zaboravlja, okreće mi leđa i zapoćinje priču ispočetka. OK, sad ima mrak razlog za potrošit još sat vremena.
Minutu kasnije ulazim u stan i nađem sestru na podu sa hrpom rasparanih novina kako sa vrhunskom koncentracijom para listove na trake – posudio joj frend «Langolijere» pa sad pokušava shvatit zakaj je onaj tip (Balki) zabrijao na zvuk paranja papira. Zove me frend i prepričava mi spot koji ja upravo gledam na telki......

Mislim primjeri se nizaju i nizaju, i sve me dovodi do jednog jednog zaključka:

Ljudima je dosadno i blaženi bili oni koji si nađu zabavu, ali ja ne bi bio tako dobar kao što jesam kad vam ne bi pružio bar neku šansu za ubojsvo vremena!

E pa, u tekstu se nalazi 48 grešaka – što pravopisnih, što gramatičkih – pa ih nađite, ubijte pola sata!

Ma u oko vas ljubi MDR.

Donirati novac možete kod administratora u Lupillusu (svi iznosi preko 100kn su dobrodošli) hvala na vašoj pomoći da me se pošalje na Tahiti.