„Moglo je to biti 2002. ili 2003. godine, tek sam bio diplomirao na sarajevskoj filozofiji i kao perspektivan student pozvan sam na seminar na slovenačkom primorju. Imao sam prijavljen i rad, i sve je išlo prema tome da se u Ljubljani prijavi postdiplomski rad. Odatle put dalje vodi na doktorat, i to je priča koju je moj život tada trebao ispričati, tako sam mislio“ 

Ali, nije se tako dogodilo. Jer, na rivi je svirao bend: „Ne sjećam se više ni šta su svirali, ni koju muziku, samo znam da mi je bilo sjajno u tom ogrtaču od muzike, i da sam skoro zaplakao zbog toga što stalno nisam tako ogrnut.“ 

Po povratku u Sarajevo, više nije bilo dileme. Muzika koja je uvijek bila tu, ali za njega nikada prvi izbor, ušla je u srce na velika vrata, i odatle više neće izlaziti. 

Vijest da je Damir Imamović dobio nagradu magazina Songlines u kategoriji Evropski umjetnik godine, u ovoj oskudici prepoznavanja vrijednosti i poturanja samohvale, jedan je od onih uspjeha koji čovjek može prepoznati kao siguran znak da u njegovoj bližoj okolini, okruženoj gustim mrakom, sija svjetlo. 

U slučaju Dadana (kako sam ga jednom negdje nazvao) i moje malenkosti, to je svjetlo bilo i fizičko. Stubišno. 

Dadan je otišao korak dalje (FOTO: Facebook/DamirImamovic)

Deset godina smo dijelili isti haustor, i onaj što ovo piše je noćima slušao sve te skale, makame, vježbe, sjedio s dječakom koji je odrastao u kući Zaima i Nedžada Imamovića (i stariji brat Nedim je solidan gitarist, kao što je i dobar producent), dječakom koji je sanjao da priču o sevdahu nosi po svijetu, i pokaže ga u pravom svjetlu. Ne, ne, nemojte misliti da se trpam, postao bi on evropski umjetnik na visoku ugledu, sve i da mu se sprat iznad nije uselio samozvani promotor pravih vrijednosti, kojeg među poznanicima bije glas da dobro zna narodnjake, kuhinju i nogomet, pa je lijepo vrijeme, a čemu vrijeme tome i vakat, da polako izađem iz ovog teksta. Nije pravo, ako imaš prostor, krasti slavu. I show. Pogotovo ne prijatelju. 

Mada, što je to, pogotovo u muzici „pravo“? Svi tradicionalni žanrovi, a sevdah pogotovo, imaju čuvare tradicionalne baštine, od kojih poneki s ljubavlju i razumijevanjem rade taj posao, a veći dio je smaračko-nacionalna jurišna jedinica, koja „poklapa“ istraživanje i razmišljanje s ono malo nemuštih argumenata tipa „da Turci znaju, i imaju zapisano svako selo iz kojeg dolazi pojedina tema“. Iza čega se obično krije slaba metoda zaštite ionako krhkog nacionalnog identiteta. Jah, da malo prebacimo na temeljni sarajevski, baš k'o da Bliski istok, Indijski poluotok i Sjeverna Afrika nisu postojali prije Otomanske imperije. Od tamo, dame i gospodo, stiže skoro sve, pa i muzika. Tako je bilo, tako će ostati.

E, sad. Veličina Damirovog djela je u tome što nije upao u slijeđenje obiteljskih, narodskih i rodnih kodova, nego je otišao korak dalje. Jer, muzičari naslonjeni na tradiciju, pogotovo u prošlim generacijama, i reklo bi se, pogotovo ovdje – a „ovdje“ je od Bosfora do Alpa – bili su ljudi oskudnog znanja o fundusu onoga čime se bave. To su, da izrazimo narodski, bivali obično oni kojima bog dadne glas, ili apsolutno umijeće prebiranja po vratu gitare ili klavijaturi, ali s njima niste mogli podijeliti glavne dileme oko duha suštine ili karaktera te muzike. Što možda i ne treba, jer šta je Šamanu, pardon, Šabanu Bajramoviću trebala (muzička) škola? Ništa, jer postoji jedan posto mogućnosti da takav talent krivom metodologijom lomljenja prstiju bude uništen. 

Valja, dakle, da prođe nekoliko generacija, pa da se pojavi i neko ko će o svojoj umjetnosti znati uobličiti i misao, pa i kanonizirati pojedine stvari. Damirove knjige, radionice i predavanja skoro su atraktivni kao i albumi koje radi, jer se iz njih doznaju tajne i činjenice zanata koji je, rekosmo, bio osuđen na zatvorenu, jednostrano usmjerenu publiku, bila ona akademska ili estradna. Možemo reći da je Sam Lee, koji je također bio nominiran u kategoriji „Europe“, također jedna vrsta engleskog Dade, jer je pored folk muzike koju izvodi, veliki green i eko aktivist. Došlo, izgleda, neko takvo vrijeme da je dobro da su muzičari antifašisti i antihomofobi. Dosta više i onih koji drže nekakvo mudroslovlje o tome kako narodno naslijeđe pripada svima nama, a uglavnom potkradaju samo sebe, i prave talove s profašistima na vlasti. Slobodno sami dopišite niz, nemoj da vam ja sugeriram imena. A ima ih, fala bogu, ispod svakog kamena.

Nagrada koju je Damir dobio, u konkurenciji recimo jedne Marize – za koju bi se živ čovjek žrtvovao, pogotovo kad pjeva Amaliu Rodriges – na neki je način sljedbenica BBC-eve nagrade za folk, koja je ukinuta 2009. godine, točno kad se Songlinesova pojavila. E sad, BBC-eva je bila anglocentrična, a i ne bila kad se zna koliko je velikana koji su inspirirani folkom: kad bi svake godine, kao što su pojedinih za životna djela dobijali Joan Baez, James Taylor, Nick Drake, The Dubliners ili omiljeni „bakrači“ The Chiftains, spisak bi potrajao nekoliko decenija. Valjalo je onda proširiti namjenu i izmisliti nešto čime je moguće nagraditi Bugarina, Rumunja, Indij(an)ca … Da se naglancaju i ostali dijelovi svijeta. 

U toj priči jedan od najsjajnijih ukrasa s ovih prostora je Damir. Pogledajmo samo ko je, između ostalih, zadnje dvije godine bio nominiran za ovu nagradu, pa će i ovaj pomalo incestuozan zapis biti jasniji: pustinjske blues lisice Tinariwen, kolumbijska majka Toto La Momposina, tibetanski "Beatlesi" Khusugtun, iz Benina ljubav si moja jedina ti Angelique Kidjo, kompaktni Afro Celt Sound Sistem i umjetnički, možda najzanimljiviji tango-fusion genijalac Melingo … 

Saso mange, reklo bi se. Svega u božjoj bašči. I dobro je da je tako. I dobro je da je jedan lijepi cvijet u njoj iz Sarajeva. Sevdah majstor koji zna i Šemsu i Princea.

Jer, ta muzika pripada svima nama. I to je ono za što se izborio Damir Imamović. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Facebook/DamirImamovic