Dvadeset godina nije malo. A upravo toliko ih iza sebe ima Afion, world music bend koji je proizašao iz studentskog entuzijazma, isprva izvodeći makedonsku tradicijsku muziku, da bi potom repertoar širio i na manje poznate tradicionalne pjesme s prostora Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije. Povodom okrugle obljetnice Afion, čiji članovi danas žive u nekoliko europskih zemalja, svoje vjerne obožavatelje počastit će s nekoliko koncerata. Prvi među njima na rasporedu je večeras u zagrebačkoj Močvari.

Tom prilikom razgovarali smo s Lidijom Dokuzović, vokalisticom Afiona koja već deset godina živi u Švedskoj gdje ima neke nove muzičke projekte. A s njom ćemo razgovarati o počecima Afiona, razvoju benda, ali i o njenim novim muzičkim izazovima. Lidija će nam najaviti i kako su rođendanski koncerti Afiona ujedno i oproštajni koncerti ovog benda. "Bilo je to lijepih 20 godina. Netko ne izdrži ni u braku toliko", kaže Lidija. 

"Kad se sastanemo pjesme same izlaze iz prstiju i glasnica" - Lidija Dokuzović (FOTO: Samir Cerić Kovačević)

Dugo vas nismo imali prilike vidjeti na pozornici, koliko već niste svirali zajedno?

- Naš zadnji susret zbio se ljetos tijekom koncertne promocije albuma „Treći bilbil“. Svirali smo u Hrvatskoj, Njemačkoj i Makedoniji. Nakon šestogodišnje pauze i ponovnog okupljanja 2018. godine sastajemo se i sviramo tek periodično jer živimo u tri različite države u kojima svatko od nas ima svoje privatne i profesionalne živote. 

Nekada ste bili poznati upravo po čestim nastupima, nedostaje li vam to?

- U našim počecima bili smo vrlo aktivni, možda i hiperaktivni. Nema gdje nas nije bilo. Danas je situacija malo drukčija. Životne okolnosti su se promijenile, a lakše je i reći ne. Lijepo je svirati zajedno, ali moram priznati da mi ne nedostaje onaj tempo koji smo imali nekad. Volim imati kratke turneje i projekte koji me ispunjavaju. Kažu da je za vezu zdravo da se partneri odvoje jednom godišnje na mjesec dana. Tako i razdvojenost godi bendu jer možemo disati i baviti se drugim stvarima.

S obzirom na rijetke nastupe znači li to da vam treba i više vremena za uvježbavanje ili se neke stvari ipak teško zaboravljaju?

- Nakon 20 godina zajedničkog sviranja, mnoštvo sati provedenih u vježbanju i sigurno petstotinjak nastupa, pjesme su već u tijelu. Kad se sastanemo one same izlaze iz prstiju i glasnica. Ne trebamo puno vježbati kako bi zvučalo dobro, ali nam treba da se družimo, sjednemo, popričamo, fokusiramo se, budemo na istoj valnoj duljini. 

Gdje vas se može još vidjeti ove godine, ima li nekih festivala u planu?

- Ove godine obilježavamo okruglu 20. godišnjicu pa ćemo to obilježiti s nekoliko koncerata. Prvi je ovaj večerašnji slavljenički koncert u Močvari, a onda i još nekoliko koncerata na ljeto i jesen. Objavit ćemo pravovremeno.

Danas svi iz benda imate i neke druge karijere, kako one idu?

- Dobro, čini se. Nenadove bendove i projekte više ne znam ni nabrojati: matični Antenat, Imamovićev Sevdah Takht, Mimika, glazba za predstave. Recimo, trenutno boravi u Grazu i radi glazbu za predstavu Anice Tomić i Jelene Kovačić, ali stiže taman na koncert. Danijel je uz Kololiru i suradnju s Dunjom Knebl svirao s Kazanom i komponirao glazbu za filmove i serije. Aleksandar Jovevski ima svoj matični band Monistra, a ove godine je izdao i solo CD „Od koleno na koleno“, radi aranžmane i komponira za razne pjevače u Makedoniji, a svira i u orkestru nacionalnog folklornog ansambla Tanec, što je svojevrsna makedonska inačica Lada. Ja sam se zaljubila u male glazbene formate, dua i trija. Prošle godine je izašao album „Čula jesam / I've heard“ pod imenom Lidija Dokuzovic Trio za švedskog diskografska Gammalthea. Imam i svoj malmeški trio Anfi Trion s kontrabasistom Jesperom Nordbergom i bubnjarom Markom Jelačom. To je trio koji spaja free jazz i balkanski folk. Zadnjih nekoliko godina radim glazbene predstave za djecu u Švedskoj. I tu sam otkrila neku skroz novu čar. Nema iskrenije publike od djece i nitko ti ne daje toliko ljubavi kao što to čine djeca. Tijekom pandemije sam počela raditi i izvan glazbene branše. Naime, završila sam studij etnologije i kroatistike i to mi je omogućilo da sudjelujem kao asistentica na istraživačkom projektu o ratnim i poslijeratnim doseljenicima iz područja bivše Jugoslavije, a zaposlila sam se i na pola radnog vremena kao profesorica hrvatskoga jezika u Malmöu. 

Jedan od zadnjih nastupa benda na Skopskom letu (FOTO: Marija Čedomirovska)

Sad je već deset godina da si u Švedskoj, kako izgleda život tamo, koje su neke najveće razlike u usporedbi s Hrvatskom, stvari na koje ti se bilo teško naviknuti i stvari na koje si se lako naviknula. 

- Da, već je prošlo cijelo jedno desetljeće. Moram se uštipnuti da povjerujem. Švedska je velika i raznolika, a ja živim na samom jugu, u Malmöu. Ima ovdje jedna dobra izreka: „Ako si vidio Malmö, vidio si cijeli svijet“. I zaista, u gradu od ”samo” 350.000 stanovnika žive pripadnici 186 različitih nacionalnosti. Trećina stanovništva rođena je izvan Švedske, a ako ubrojimo u to i drugu generaciju, više od 50 posto stanovnika Malmöa nisu porijeklom Šveđani. Na ulicama moga novog grada svakodnevno se čuje mnoštvo različitih jezika, postoji bogata ponuda restorana nacionalnih kuhinja, a ono meni najdraže je bogatstvo različitih glazbi svijeta. Grad vrijedi za jedan od alternativnijih gradova, a zovu ga „malim Berlinom“. Atmosfera je prilično opuštena, a raznolikost je ono što se s ponosom ističe. Grad je podređen biciklistima, ima pregršt biciklističkih staza, i staro i mlado vozi bicikle, čak i kad snijeg napada. Automobilski promet je smanjen od kad su odredili dozvoljenu brzina vožnje u cijelom gradu na 40 kilometara na sat. Tako da brže stigneš biciklom ili javnim prijevozom nego autom. Velika razlika u usporedbi s Hrvatskom je, na primjer, odnos prema pušenju. Zabranjeno je pušenje u kafićima i restoranima. Ne smije se pušiti čak ni na terasama. U parkovima, na primjer, ima ograđeno mjesto gdje se smije pušiti. U početku nisam primjećivala neke veće razlike u klimi. Sad mogu reći da su braća Balkanci koji su se žalili, u pravu. Najgori je period od veljače do svibnja. Misliš, zima je iza tebe, dani postaju duži, miriše na proljeće, sunce izbija sve češće iza sivih oblaka, ali nikako da zatopli. I tako sve do kraja travnja kada te optimizam obuzme i pospremiš zimsku odjeću na tavan. Onda dođe svibanj i shvatiš da moraš skidati s tavana debele zimske jakne jer nas je zima odlučila počastiti još jednom svojim prisustvom. A onda odmah poslije zime dođe i švedsko ljetio. Moja iskustva s ljetom su predivna…sve je zeleno, toplo, ali ne prevruće, priroda je prekrasna, more se plavi, kupanje, uživancija. Ja ipak ljeta uglavnom provodim u Hrvatskoj. Zanimljivo, jedna od lošijih strana života u Malmöu je preopterećeno zdravstvo. Samo ću reći da mi ni ne znamo kako u Hrvatskoj imamo dobro organizirano zdravstvo. 

A kakva je „world music“ scena i u čemu si ti zadnje vrijeme pronašla svoj muzički interes?

- World music scena je vrlo bogata. Švedski folk je žanr za sebe. Ima jako puno izvođača i razvijenu scenu. Postoje mjesta gdje se redovito održavaju koncerti. To ni ne čudi s obzirom da postoje studiji folk & world musica na glazbenim akademijama u Malmöu, Göteborgu i Stockholmu. Postoji dobra suradnja među nordijskim zemljama oko razmjene glazbenika. S druge strane, osim nordijskog folka imamo i sve one druge glazbe svijeta koje su donijeli useljenici. Muzičara raznih profila ima odasvud tako da raznolike glazbe ne nedostaje. Naši susjedi u zgradi su muzičari, bračni par koji svira tango, on je Argentinac, a ona Finkinja. Na iznenađenje mnogih, tango je popularniji u Finskoj nego u samoj Argentini iz koje je potekao. S time da je finski tango s vremenom dobio kolorite podneblja u kojem se razvijao, pa tako ima i utjecaja iz finskog folka. Postoji jako puno odličnih glazbenika iz arapskoga svijeta, uglavnom disidenata i izbjeglica. Ono što je fascinantno da oko nas samozatajno žive izvrsni muzičari koji su u matičnim zemljama prave zvijezde. S druge strane, uz svo to bogatstvo, postoje nažalost i neka stereotipna shvaćanja oko glazbe. Na primjer, kad spomeneš balkansku muziku, svi pomisle i dalje na Bregovića i žele trubače ili party muziku s neparnim ritmovima. Morat ćemo ih ubuduće podučiti da na Balkanu ima i druge muzike.

Lidija Dokuzovic Trio (FOTO: Sascha Kajic)

A otkud kod tebe ljubav prema muzici, sjećaš li se kako se ona rodila?

- Mislim da je za glazbu u mom životu najviše zaslužna majka. Ona je cijelo djetinjstvo maštala o tome kako će postati profesorica glazbenog, dok joj snove nije jednoga dana razbio učitelj i rekao: Di ćeš ti bona biti nastavnica muzičkog kad ne znaš niti jedan instrument svirati. Niti je u njenom kraju bilo muzičke škole, a niti bi je roditelji slali da uči svirati neki instrument kad je bila potrebnija kod kuće. Nije to bio lak period za djecu, a posebno ne za djevojčice. Zato je poslije, kako bi nadoknadila propušteno, mene upisala najprije u muzički vrtić, a zatim i na klavir u muzičku školu. A ja sam poslije zavoljela pjevanje po zborovima i na kraju i učila solo pjevanje kod prof. Zidarić. A moja majka sa žarom prati moj glazbeni put. Uvijek mi je bila velika podrška i dolazi na sve koncerte koje može. 

A kada je nastao taj strastveni interes za „world music“?

- Moj aktivni interes za tradicijsku glazbu krenuo je na fakultetu, kad sam upisala studij etnologije. U jednom trenutku mi je sva glazba koju sam do tada slušala - dosadila. I onda sam otkrila Glazbeni odjel Knjižnice Grada Zagreba koji je imao veliku bazu snimaka tradicijske glazbe. Bile su to i snimke s terena, ali i ono što danas nazivamo „World music“, „etno“, „roots music“ … Tu sam otkrila glazbe svijeta, ali i počela se zanimati više za hrvatsku tradicijsku glazbu i onu iz zemalja bivše Jugoslavije. Dakle, one koje su na jeziku koji razumijem. Ono što me je osvojilo su prekrasne melodije i tekstovi koji su toliko aktualni i danas. Koji govore o nekim emocijama što ih i danas možemo osjetiti i prepoznati, nekad se o njima govori direktno, a nekad malo začkoljeno, ali prepoznavanje je tu. Kad bolje razmislim, tradicijska glazba je bila tu oko mene cijelo vrijeme samo ja nisam imala istrenirane uši da je čujem. Moj otac je svirao u tamburaškom orkestru kao i njegov otac. Moj pradjed s majčine strane je bio poznati guslar u kraju. A majka je stalno pjevala. Još zarana su mi pažnju pobudile sevdalinke. Dok bi majka pjevala, ja sam kao dijete suze ronila zbog tužnih sudbina junakinja i tako bih kroz suze majku molila da mi još pjeva. 

Kada se osvrneš na ovih 20 godina postojanja Afiona, što bi izdvojila kao neka najveća postignuća benda, a što kao nešto što je tebi osobno bilo najvažnije?

- Prvi album je bio komercijalno najuspješniji. Tada smo i funkcionirali kao neka vrsta pop izvođača. Singlovi, spotovi, intervjui na radiju i televiziji i mnoštvo koncerata. Sjećam se da nas je na promociji prvog albuma intervjuirao Ante Batinović i to mi je tada bilo vau. Kao i to da je prilog o nama za jednu drugu kuću radio Senna M (smijeh, op.a). Cijela tiraža prvog albuma je rasprodana. Ali, to je bilo vrijeme kad su se još albumi i kupovali. Dobivali smo sjajne kritike. A osim kritike, voli nas i publika. Imali smo skoro 500 koncerata po Europi i u svim zemljama bivše Jugoslavije. Imamo nekoliko nominacije za Porin, puštani smo na stranim radio stanicama, koncerte su nam snimale nacionalna radio postaje … A što se tiče onoga što je meni najvažnije, uspjeh je što još uvijek nakon 20 godina postojimo, unatoč tome što smo raseljeni. Što i dalje sviramo iako smo imali šestogodišnju pauzu prije korone i dvogodišnju pauzu zbog nje. Uspjeh je to što smo imali prilike svirati na prekrasnim pozornicama i upoznati divne ljude. Što imamo nevjerojatne fanove koji nam daju toliko puno ljubavi i podrške. Što ima puno ljudi kojima je Afion bitan i kojima naša glazba nešto znači. Javljaju nam se ljudi koje je naša glazba bodrila, tješila, umirivala, davala snagu, pomagala u svim životnim situacijama. Što smo nastupali u zatvoru, pjevali na svadbama pa i na jednoj sahrani. Kroz glazbu rasli, dobivali neke druge perspektive. Uspjeh je što smo prvi na sceni imali anacionalni pristup tradicijskoj glazbi. Što smo nastupali s obradama tradicijske glazbe na rock festivalima i underground mjestima te donijeli tu glazbu i među alternativce. Vjerovao ili ne, na nekim mjestima su mislili da sviramo turbo folk (smijeh, op.a.).

Prva postava Afiona (FOTO: friglob)

Možeš li se uopće sjetiti kako je krenula ta priča s Afionom, tko je imao ideju, na koji ste se način skupili i što ste imali u planu kada ste počeli s prvim nastupima, a kasnije i sa snimanjem albuma prvijenca?

- Počeli smo u studenskim danima. Bili smo aktivni u Makedonskom kulturno-umjetničkom društvu „Krste Misirkov“, u njihovoj zborskoj i instrumentalnoj sekciji. Zatim je nas nekoliko odlučilo proširiti repertoar na tradicijsku glazbu iz Hrvatske i drugih duhovno bliskih prostora te kombinirati tu glazbu s modernim žanrovima. Tako je nastao Afion, bend studenata entuzijasta. Cilj je bio nalaziti na ne tako popularne tradicijske pjesme, obrađivati ih i prezentirati ih ljudima. Koncertno djelovanje je bilo visoko na listi prioriteta. Ozbiljnija i profesionalnija faza dolazi nakon snimanja prvog albuma kada nam 2008. godine u bend ulazi Aleksandar Jovevski koji je tada živio u Skopju, ali je putovao dugi niz godina kako bi s nama svirao i vježbao. Zanimljivo je da smo Aleksandra upoznali baš u Švedskoj na međunarodnom projektu „Ethno“ kamo nas je poslala Hrvatska glazbena mladež. Kemija se desila s njim na prvu i evo ga i dalje je tu. 

Kada ste tek počinjali, ukoliko se dobro sjećam, najviše ste izvodili interpretacije makedonskih tradicionalnih pjesama, a postepeno ste širili repertoar i na tradicijsku muziku iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije? Što je od toga publici bilo najinteresantnije, što je najbolje primljeno?

- Kad smo i počinjali, hrvatski etno je dosta bio in sa svojim renomiranim glazbenicima Dunjom Knebl, Lidijom Bajuk, Legenom, a kasnije i Cinkušima. Makedonska glazba bila je neka vrsta egzotike, a srpska glazba je smatrana čak i subverzivnom. Sjećam se kad smo nastupali u Novom Sadu da su ljudima najzanimljivije bile međimurske pjesme jer ih prije nisu imali prilike čuti. To im je bila egzotika. U Hrvatskoj su pak najbolje prolazile ritmične pjesme iz Makedonije ili pak sevdalinke. Ali, mislim da je zapravo kombinacija svih tih pjesama dobitna kombinacija.

Inače, u to vrijeme je „istočnjački melos“ u Hrvatskoj bio nepoželjan, zapravo i opasan za onoga tko ga izvodi, recimo Zabranjeno pušenje je na jednom koncertu fizički napadnuto. Kao što si spomenula, bilo je popularno nekoliko izvođačica i izvođača hrvatskog etna, ali negdje kod Slavonije ta je priča prestajala. Jeste li imali problema ili neugodnosti zbog vaših muzičkih preferencija?

- Bilo je jako puno pozitivnih i ponešto negativnih komentara. Od toga zašto baš makedonske i zar nemamo mi dovoljno lijepih hrvatskih pjesama? Kao da smo mi birali pjesme samo zato jer su iz Hrvatske. Kao da pjesma zna za granice. Pjesmi je svejedno. Pjesme smo birali jer smo smatrali da su vrijedne jer kroz njih možemo izraziti neke osjećaje, misli i stavove koji su izrečeni davno, ali su i danas aktualni. Unatoč tome, naša iskustva su uglavnom bila pozitivna. Spomenut ću više jednu smiješnu, nego neugodnu zgodu. Jednom prilikom nam je jedna mlada pankerica u Kutini revoltirano doviknula da šta sad sviramo tu neki turbo folk (smijeh, op.a.). Inače, usput moja podrška Kutini, nadam se da će uspjeti i dalje organizirati festivale bez upletanja politike. Mi smo većinom nastupali među alternativnom publikom koja je nominalno lijeve provenijencije. Ali i kad bismo nastupali izvan tog mjehurića, publika je uvijek pozitivno reagirala. Veći problem je bila sustavna autocenzura u glavama ljudi koji su bili na uredničkim pozicijama. Neki urednici su smatrala da je bolje ne izvoditi neke pjesme, drugi su nam savjetovali da ne trebamo pisati da su pjesme srpske. Čak je i Porinova kategorija „etno“ bila osmišljena tako da promovira samo hrvatsku etničku glazbu. Znači, u nominacije su mogli ući samo albumi u kojima je više od 50 posto materijala obrada hrvatske tradicijske glazbe. Tako da ako obradiš pjesme gradišćanskih ili moliških Hrvata, može u nominaciju. Ali u isto vrijeme smo imali aktivne sastave koji su snimali albume kao što su bili Mavi Khan ili Ezerki i 7/8 koji, recimo, nisu mogli ući u etno kategoriju jer nisu imali hrvatski repertoar. S druge strane, hrvatski radio nas je volio jer smo se dobro uklapali i u emisije o hrvatskoj tradicijskoj glazbi, ali i u program posvećen nacionalnim manjinama.

Kada usporediš zvuk benda s njegovih početaka i sadašnji zvuk, koju razliku vidiš?

- Kako smo se osobno razvijali i rasli kao muzičari tako je i glazba rasla s nama. Ta neka temeljna boja ostala je slična. Akustični bend. Jedino su aranžmani s vremenom ipak postali kompleksniji, promišljeniji. I s vremenom nemamo taj imperativ da moramo biti energični bend koji tjera publiku na ples. Dali smo prostora i drugim emocijama i vidovima uživanja u glazbi da budu jednako zastupljeni.

Afion u Hrvatskom glazbenom zavodu (FOTO: Samir Cerić Kovačević)

Je li ostaje žal što nije bilo više albuma, tri u 20 godina je, složit ćeš se, poprilično malo?

- Brojka tri za period od 20 godina, doista zvuči malo. Međutim, ako se uzme u obzir da smo u međuvremenu imali tu ogromnu pauzu te nakon toga i pandemiju ... Uz to, nikome od nas Afion nije glavni muzički projekt niti izvor zarade, već samo gušt … Tako da brojka je sasvim solidna. Na kraju krajeva, bolje tri dobra albuma, nego deset loših (smijeh, op.a.). 

Radite li trenutno na nekom novom materijalu? 

- Svi radimo na novim materijalima, samo ovaj put ne za Afion nego za neke druge projekte i bendove. Možda je ovo i pravo vrijeme da najavim da će nam ovo biti jedan u nizu oproštajnih koncerata koje ćemo odsvirati ove godine. Oproštajni jer to dugujemo i publici, ali i nama, da se izguštamo. Kad pogledam unatrag, bilo je to lijepih 20 godina. Netko ne izdrži ni u braku toliko. A mi smo u našem „braku“, našoj vezi u kojoj je pet osoba izdržali dva desetljeća. Bilo je tu puno pregovaranja i kompromisa, ali i puno predanosti, entuzijazma, ljubavi i rada. Iznjedrili smo ta tri sjajna albuma na koja smo ponosni i iza kojih čvrsto stojimo.

Zašto ste se odlučili za oproštaj, to je kao grom iz vedra neba?

- Presudilo je dosta faktora. Najviše možda udaljenost i korona. Taman smo se ponovo okupili, snimili album i onda je uletila pandemija i pomrsila sve planove. Otkazane su unaprijed dogovorene turneje. Album smo počeli promovirati tek dvije godine nakon izlaska. U međuvrmenu smo se svi nekako lokalno orijentirali i počeli svirati s muzičarima koji su nam doma, blizu nas. Rodile su se neke nove muzičke ljubavi i novi projekti. Na kraju je ispalo da svi imamo toliko dugih projekata da se ne stignemo baviti Afionom. Kako ne bismo samo izblijedjeli i pustili da Afion nečujno nestane, sjeli smo razgovarali i zaključili da se želimo rastati u dobrom duhu. Odsvirat ćemo nekoliko koncerata sebi za dušu kako bi se dostojno oprostili od ove lijepe priče oko Afiona. Uostalo, zaista to dugujemo i našoj vjernoj publici.

I kakav ste repertoar pripremili vašoj vjernoj publici za proslavu u Močvari?

- Koncert će biti presjek 20 godina koncertne aktivnosti banda. Pjesme će biti sa sva tri albuma, a posebno se veselimo što će nam kontrabas svirati naš vrsni jazz glazbenik Zvonimir Šestak s kojim je užitak svirati i koji nam daje neki novi polet. Nevjerojatno je kako se uklopio u bend. Kao da je s nama svih 20 godina. S ovim koncertom dajemo počast i vjernoj publici bez koje afionska priča sigurno ne bi ovoliko dugo trajala.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Samir Cerić Kovačević