Prije posla sjedim na kauču gledajući najnoviju avanturu mjesečeve ratnice u izazovnoj mornarskoj haljinici. Tuxedo kamen, ili Maska u smokingu, pojavio se u zadnjem trenutku bacajući njoj i čudovištu crvenu ružu žarko zelenih listova i sjajnih bodlji pod noge.  –"Nije u redu igrati se srcima zaljubljenih nevinih djevojaka", kaže Tuxedo, pogodi damom herc dlakavog demona, spasi njima dan, meni jutro i gotovo bez pozdrava odjuri u drugo jutro u drugu epizodu. Ona je sretna ne samo jer je spašena, već ju je još i on spasio, on je sretan što je ona ne samo spašena, već ju je on spasio, ja sam sretan jer mi je dan toplo počeo, i nije bitno što već kasnim, jer "there was much rejoyce".
Ma nije sve u jelu, kaže mi cimer dok me gleda kako sjedeći zbrajam kalorijske vrijednosti povrća, žitarica, voća, soje i mesa. Dvije i pol tisuće kalorija možeš skupit i čokoladom, kaže mi povjerljivo, a kada ja zbunjeno upitam računa li se u svemu tome barem malo i raznovrsnost ili uravnoteženost, kaže mi kako previše patim od političke korektnosti i da se, ionako, sve svodi na statistiku.
Kada već suha obraza i nekako popunjena stomaka ustanem, krećući put vrata, ulice, zvuk Plesne kraljice me okrene, zavrti i vrati u naslonjač. Slušajući Abbu, ranojutarnji dim mi obavije vrške prstiju, a vrijeme i kašnjenje nevažni zastanu.
Tamo me snena, tihog i poluodsutnog probudi nečija ruka nježno pod ramenom, za vratom i oko podlaktice odvuče iz ureda i redova u niski kauč stola za kavu. U svakodnevnu stvarnost diktiranu tuđim željama vraća me mobitel koji ignoriram, ne čujem i ne odgovaram.
Gdje su nestali autoriteti, pitam se dok sjedim u tramvaju gledajući prekoputa svađu crne 15-godišnjakinje i kontrolora. On joj polako govori tihim glasom kako, obzirom da nema valjanu kartu, mora platiti kaznu ili mu dati osobnu kako bi joj zapisao kaznu. Ona mu glasno odgovara kako ju nikada u životu nije kupila, da ne zna kako izgleda, da mu ne da osobnu jer osobnu može tražiti samo policija, i još da je on obični kontrolor koji joj ga može popušiti.
Njemu je neugodno, ona ga prezirno s neprikrivenim podsmjehom gleda, a ja pojačam md-e i svi oni utihnu.....
Na kvatriću prolazim pokraj vječnih švercerki cigarama koje se skrivaju između kioska izbjegavajući inspektore, kraj starije žene s jeftinom torbom pod rukom kupljenom na otvorenom bazaru u Istambulu. Letimično se osvrnuvši, golobradi policajac daje bakici dvadeset kuna, a ona njemu daje tri kutije bijelog ronhilla. Dok on odlazi s rukama u džepovima popunjenim zalihama za današnju jutarnju i sutrašnju noćnu smjenu, ona mu dobacuje 'dobro je sinko dok si tu, ali oni inspektori, oguliše me'. Dolazim do nje, dajem bakici za dvije kutije bijelog waltera petnaest kuna. Ona pogleda uokolo, kaže mi da ju pričekam. Nestaje iza kioska i vraća se s kutijama skrivenim u dlanu i daje mi ih govoreći kako nikad čovjek nije siguran. Do sada su je, dodaje, uhvatili sedam puta, a na sudu su joj odrezali 150 tisuća kuna kazne. Smije se bakica i dodaje, sirotinju deru, dok kradu firme, ali neće meni na kraj stat, neće im Milka platiti kazne. Nasmijem se bakici, jednu strpam duboko iza leđa u torbu, a drugu otvorim, strgnem crvenu
markicu bosanskog federalnog ministarstva, bacim na pod srebrnu foliju, izvadim cigaretu i upalim ju malim, plavim bic upaljačem koji sam tog dana našao na stolu, pokraj nečije kutije i uputim se dalje.
Vratim slušalice u uši i nestane buka tramvaja i pazarskih svađa....
Od kvatrića produžim gore, putem koji vodi prema malom rotoru, a otamo dalje prema studentskom domu i dalje još negdje u brda ili maglu. Tu su škola i dječji vrtić gdje su klinci dilali dim. Otada su oni odrasli, neki stariji su umrli, a svi su skupa glasali za promjene. Vuk je negdje u međuvremenu pijan opljačkao ljekarnu i dok je bježao, onako pijan se autom zabio u stablo. Uhvatili su ga i devet je meseci odležao u Lepoglavi. U čukiju nailazim na Marka kako na jednom mobitelu tipka poruku, s drugog uzima broj, a treći mu, žedan, vibrira u iščekivanju. Ponudim ga cigarom. On pogleda bijeli walter koji sam izvadio iz džepa, nasmije se i odbije.
Sa stola uzme kutiju bijelog marlbora i kaže mi hvala, ali ne pušim to smeće, bez uvrede. Ja klimnem glavom, ionako mi je svejedno. Sjedimo par minuta dok mu pričam što se događa izvan njegova svijeta omeđena trima ulicama. Svi smo premreženi, kaže mi lakonski i odsutno. Dok se rukujemo, dlanovi nam ostaju spojeni na trenutak, a pokloni se izmjenjuju. Onda odlazim vraćajući ruku u džep bogatiji za jedno jutro, popodne i laki večernji san. Produžujem prema školi, prolazim igralište, i zaustavljam se na maloj improviziranoj tribini. Vadim dokumente iz džepa, gledajući slike nakratko se nasmijem sjetivši se kako vrijeme mijenja čovjeka. Osvrnem se razgledavajući uokolo dok osmijeh odlazi. Vratim dokumente u džep, polako, duboko dišući izvadim cigaru iz kutije, vratim slušalice u uši i s dimom u ustima se zamislim ima li istine u pjesmama…..
Putem natrag do kvatrića opet zastanem u čukiju. Jedan voćni
jogurt od borovnice ili višnje i bravo od mandarine. Devet i osamdeset, kaže mi crnokosa prodavačica dugih crvenih noktiju. Guram ruke u džepove. U lijevom su ključevi, u desnom znam da nemam više od devet kuna. Navučem do devet i trideset, izvadim ih, i onako bljeskave i bučne protresem još jednom u ruci kako bih privukao njenu pažnju. Fali mi po kune, kažem joj fiksirajući njene oči. Nemoj molim te, odgovori mi ne gledajući me. Kada bi svatko tako dolazio da mu fali po kune, gdje bi završila. Vidim da je nepopustljiva, a i da nije vrijedna pitanja, pa vratim jogurt, dam joj pet i po kuna izabranih među najsitnijim kovanicama, stavim ih na pult i ne pozdravivši odem. Otvorim čep, potegnem dug gutljaj, vratim slušalice ušima, popijem ostatak soka, bacim ga u hrpu kartonskih kutija pored pekare i lagano produžim dolje.
Na stanici je ona ista vječna danonoćna gužva švercera, žicara, radnika i srednjoškolaca. Dok iz kutije vadim duvan, jedan od vječnih stanovnika trgova i ulica mi prilazi pitajući me pljugu. Nemam, kažem mu i vratim kutiju u džep. Produžim, vratim ruke džepovima. Lijevom rukom napipam mobitel, gurnem ga iza kartica i dokumenata, da mi je što dalje od dlana, a desnom napipam kućište sonya. Kažiprstom nađem play, pritisnem ga i svađa para oko čekanja se izgubi....
Dok mi lijeva ruka, bez truna snage sasušenih joj tetiva, visi nošena vjetrom od džepa do nosa, promatram s ruba zgrade, okružen zelenim sovama grad poda mnom. Niti je moj, niti to moja braća hodaju njegovim ulicama. Promatram križanja gdje ljudi u autima gube živce čekajući milost semafora i razum zbog onih bahatih vlasnika četverokolica koji ne poštuju naredbe pa kasnim ulascima guše promet. Na drugoj strani oblačnog grada gledam uz Savu ljude što poput rakova što mile krpama zelenila hvatajući svoje posljednje šanse za karcinom.
Jebeš ga, nije sve dano svima da razumiju, prođe mi  maglenom glavom prije nego je pala unatrag svladana snom i svrbežom. Ionako nigdje više nema autoriteta.